Bezuvjetna radost

Moja nećakinja u predškolskoj dobi mi je predložila igru : „Idemo se igati da smo u školi i ja ću slagati da moram ići na wc , kako bi mogla malo skakati po hodniku i igrati se. Ti ćeš biti učiteljica, koja će me uloviti i kazniti . „

Bila sam zatečena i zaprepaštena što mi to radimo našoj djeci !

Sputavanje dječje spontanosti i zaigranosti se smatra normalnim i društveno prihvatljivim, kao dio obrazovanja. Kao korektiv tome javlja se laž, koja donekle nastoji na nakazan način vratiti dječije spontano i prirodno pravo na autentičnost i igru. Rezultat toga je krivica i kazna, u koje samo dijete počinje vjerovati da je zaslužilo i da tako mora biti. Kao odrasli nastavljamo po istim pravilima još ozbiljnije i sa snažnijim uvjerenjima, kako je to jedina realnost. Što ćemo učiniti ?

Je li odgoj dresura u cilju stvaranja poslušnika, koji će uniformirano i predvidivo reagirati ili poticanje autentičnosti, talenta i individualne kreativnosti ? Je li svrha obrazovanja dobiti poslušne robove ili kreativne produktivne radnike.
Što trebamo promijeniti u odgojnim ciljevima i metodama ?

Napredniji oblici obrazovanja neće do odgovornosti djece dolaziti nasilno kroz dresuru nagrade/kazne, nego kroz osluškivanje prirodnih ritmova, gdje se omogućuje proširenoj svjesnosti djeteta da sagleda širu sliku u kojoj neće nikoga povrijediti svojom slobodom. To će biti moguće samo ako ih potiću učitelji koji bezuvjetno vole i u kontaktu su sa božjim ritmovima u sebi i u djeci, koju tako potiču i pozitivno motiviraju. Ono što je usklađeno s cjelinom ili što dolazi s božanskog izvora ne povređuje nikoga, nego sve uzdiže.

Sada ovo možda zvuči kao utopija, no ljudi se ubrzano bude i moguće su drugačije realnosti.

Što možemo učiniti sada ?

Iluzorne su ideje da možemo spašavati svijet ili da eventulano kroz borbu nešto možemo promijeniti !

Jedino što možemo učiniti je da svatko od nas djeluje na sebe .Druge nemamo pravo mijenjati, niti to možemo !

Ako je jedna osoba došla do svoje esencije i otvorila vrata ljubavi i povezanosti, to postaje dostupnije svima.
Svi smo povezani poput holograma i najmanja promjena malog djelića, djeluje na sve.

Cijena buđenja je da izlazi sve ono što je potisnuto, a to su negativne emocije i kaos, kome svjedočimo.
Zato netko može reći kako je situacija u svijetu sve gora, no sve se preslaguje na jednu novu razinu.

Ljudi su povjerovali kako su odsječeni, odvojeni od samih sebe, svoje esencije ili božanske cjelovite kreacije, no usprkos toga svi imaju, bar kraća iskustva kako je to kada se djeluje iz svog centra, iz svog dubokog mira, gdje sve teče skladno, radosno i lagano. Prave odluke u pravo vrijeme i na pravom mjestu ! Takva iskustva se produljuju i naša realnost se mijenja.

U svijesti odvojenosti, ego se obuzdava i disciplinira kroz pravila. Ego pojedinca nema širu i cjelovitu sliku i donosi odluke iz svoje ograničene perspektive i pri tome može nekoga povrijediti i kada ima najbolje namjere. Kazna i nagrada su dva instrumenta koja drže ljude u željenom modu ponašanja.

Evolucijski je bio nužan odgoj koji sputava i ograničava, kako bi zaustavio tuđu sebičnost ili neprimjereno ponašanje.
No to je samo jedna faza u razvoju ljudske igre kreacije.

Nema ništa loše u tome, dok igramo ovakve igre, a da nismo identificirani s njima.
Svrha tih igara je eksperimentiranje u odabiru raznih mogućnosti kreacije.

No većina je identificirana sa tim igrama i svoju autentičnost su zamijenili sa fluktuiranjem od osjećaja krivice i srama do ponosa. Razvio se odnos autoriteta i podređenih ili žrtve i agresora itd. Pokornost i poslušnost su surogati za sponatno poštivanje i suradnju u jedinstvu.

Pisani moralni zakoni su zamijenili intuitivni osjećaj što je pravo i primjereno trenutku.
Nastojanje malog odvojenog ega da preživi i uspije u ovom svijetu ostvaruje se kroz stalnu kontrolu i borbu.
Tako su i učitelji postali vanjski kontrolori i policajci, koji nasilno održavaju red i disciplinu.

Knjiško znanje zamjenjuje spontano automatsko znanje trenutka te se obrazovni sustav svodi na filanje djece s informacijama.

Odgovornost ima relaciju sa mrtvim i krutim općim moralnim pravilima, a ne sa spontanim osjećajem i znanjem, koji dolazi u trenutku sada.
Odgovornost ne može postojati bez neodgovornosti i tako smo uhvaćeni u zatvoru stalnog prosuđivanja, uspoređivanja i osuđivanja.
Ocjenjivanje zadanog znanja, zalaganja i poslušnosti postaju glavni kriteriji za proglašavanje djece uspješnim.
Uspoređivanje s drugima je garantirani izvor cjelo-životnog stresa.

Što je sa individalnim pristupom djetetu i razvijanjem talenata i različitih interesa te poticanja originalnosti i individualne izražajnosti?
Što je sa poticanjem djece za ostvarenje iskrenih i zdravih odnosa i učenja kako uvažavati i poštivati različitosti i kako ih senzibilizirati za suosjećanje i suradnju .....itd itd.

Moja draga kolegica kaže : "Djeca vole kad im odrasli stavljaju granice!"
.
Složila sam se sa njom i shvatila da mi svoju sigurnost identificiramo sa granicama.

Prepuštanje božanskoj bezgraničnosti je zastrašujuće malom ja s kojim je većina identificirana.
Da nema potpune identifikacije s odvojenosti djeca bi učila igru s granicama, a izvor sigurnosti bi im ostao u njihovoj esenciji , višem ja, ja jesam prisutnosti ili kako to već netko zove.

Igra odvojenosti može biti izuzetno zabavna, ali ona to nije kada je držimo kao jedinu realnost i kada smo identificirani s njom. Tada postaje izvor patnje i stalne borbe.

Moja nećakinja je bila radosna i uzuđena pri otkriću scenarija igre, koji je predložila. Još uvjek se nije vezala za tu igru i ona nije još postala dio njenog životnog mehanizma opetovanog ponavljanja.
Bila je prisutna svježina novog otkrića i čuđenja životu.
No u sustavu obrazovanja kakvo je sada, postoji vjerovatnost da postane jedna od strategija kako doći do očekivanog ishoda ili izbjeći neželjeni ishod.
Sve što ja mogu učiniti sada je da u sebi pogledam te iste strategije i obuhvatim ih svjesnošću. Ako im ne budem u svom životnom iskustvu dodavala energiju i hranila njihove programe, onda mogu postati pozitivniji inspirator ili motivator i moje nećkinje. Naravno njen će izbor biti što će ona hraniti u svom životu.

Puno je koraka do vanjskih promjena u školstvu i obrazovanju.
One neće doći kroz vanjske pisane reforme, nego kroz individualne promjene, onih koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju, odnosno globalnih promjena u svjesnosti većine.

Vjerujete li da je to moguće ?

Vjerujemo li više starim uvjerenjima, uvjetovanjima i programima i stalno se vrtimo u istom krugu ?

Što odlučujemo sada za sebe, a onda tako i za našu djecu i sve ostale ?

Oznake: odgoj djece

Kada nadiđem vezanost za potrebu da budem vidljiva drugima kako bi me priznali, poštivali i voljeli, onda sam nevidljiva i za njihove loše namjere prema meni.
Moje negativne misli o nekome me čine vidljivom metom za njihov napad. Ne moraju biti izgovorene i osoba ne mora biti fizički blizu.
Razmišljajući o teorijama zavjere i društvenim nepravdama, postajemo njihova žrtva . Razmišljajući o partnerom propustima ili greškama postajemo metom njihovog daljeg održavanja i napredovanja.

Kada smo u frekvenciji bezuvjetne ljubavi i mira, onda smo nevidljivi za loše namjere i negativnosti.

Mi smo tada na drugoj frekvenciji, koja ne može rezonirati sa nižim vibracijama borbe straha, žudnje ili negativnosti.
Ili smo identificirani s ulogom i ulovljeni u njoj ili smo slobodni i svjesni svog tzv. višeg ja ili svoje božanske cjelovitosti .

To ne znači da trebamo prestati igrati igre i uživati u igrama uspjeha i odnosa s drugima.
Bitna razlika je nevezanost za igru.

Pljačkaš ulazi vlak i zaustavi ga te zatvori sva vrata. Od svih osoba otme njihove novce i ostale vrijednosti, a jednu osobu preskoči. Da li je možda nije vidio ili ... ?

Ta osoba je bila centrirana u svom miru i bezuvjetnoj ljubavi .Gledano iz vana ništa posebno.
No ona nije skliznula u strah, ljutnju, samoobranu, osudivanje i nije rezonirala na frekvenciji lopov- žrtva.

Ona je postala psihološki nevidljiva za lošu namjeru lopova.
Lopov ju je fizički vidio, no preskočio, jer nije bila dio njegove trenutne igre.

On, a niti bilo tko u okolini nisu bili svjesni toga što se dešavalo. Možda niti sama osoba, koja nije bila opljačkana, nije u tom trenu bila svjesna zašto je bio baš takav tijek događanja.
No, najvjerovatnije je da je ta osoba bila svjesna toga, jer kada je bila centrirana u svom miru, imala je proširenu percepciju i šire razumijevanje svega. Gledala je sve iz vizije orla i u tom trenu je transcedirala dualnu igru.

POSTALA JE NEVIDLJIVA ZA LOŠU NAMJERU LOPOVA !

Koliko puta smo tako u životu izbjegli neku tzv. lošu situaciju i možda ni sami nismo znali zašto.

Možemo li od sada svjesno to nastaviti činiti i tako zadržavati mir i svoju otpornost na uvjerenja kako vanjsko ima apsolutnu moć nad nama ?


Iskustvo nevidljivosti može biti i dio igre unutar dualnosti.

Primjeri kada smo psihološki nevidljivi, za druge, a da nismo transcedirali dualnost i da nismo centrirani u svom miru, gdje inače ne rezoniramo s nižim frekvencijama onih, koji imaju npr. lošu namjeru prema nama.

Primjeri kada smo i dalje zarobljeni u dualnosti i nismo transcedentni promatrači, ali imamo npr. neki pozitivni program i uvjerenja koja kreiraju ishod, koji je suprotan od očekivanja onog koji nam želi nauditi. To uvjerenje može biti osnaženo nekim prethodnim dobrim iskustvom. Uvjerenja čak niti ne morajubiti pozitivna. Bitno je da su drugačija ili nekompatibilna :

1.npr. dvije osobe šeću parkom, gdje pas napada samo jednu osobu, koja ima u sebi dosta straha i ima razna prethodna iskustva agresije na sebe.
Zašto pas nije napao drugu osobu ?
Druga osoba ima samo pozitivna iskustva i uvjerenja vezano za pse i nije bila tijekom života izložena prevelikoj agresiji ili zlostavljanju.
Pas prepoznaje svoju žrtvu, koja ga doziva svojim strahom.

2.npr. osoba iz prethodne priče pljačke u vlaku nije centrirana u svom miru, ali je u nekom sasvim drugačijem programu, filmu, koji nije kompatibilan sa programom i ulogama lopova i žrtve.
Možda osoba ima uvjerenje kako se to snima krimić u vlaku, gdje se ona slučajno zatekla i kako ona nije učesnik u tom snimanju.To njeno uvjerenje je razlog što ne upada u strah i ulogu žrtve, jer ona tu situaciju ne shvaća ozbiljno i nema trenutno uvjerenja i emocije, koje bi je uključile ozbiljno u ulogu žrtve.
Ona je sebi odredila ulogu mirnog i npr. znatiželjnog promatrača, koji se ne miješa i ne želi smetati drugim glumcima u igrokazu pljačka vlaka.
Tako ona postaje psihološki nevidljiva za pljačkaša. Ona igra drugu igru, koja ima drugačiji scenarijo. I dodatno, mir koji je dio te uloge, štiti je da ne rezonira sa scenarijom lopov-žrtva, koji zahtjeva strah i uvjerenja da nam lopov može nauditi.

To ne znači da ta osoba ima očišćena uvjerenja i programe žrtva-lopov i sl. i da se neće neki drugi put uloviti u toj igri.

To znači da ona ne reagira u trenutnoj igri po njenim pravilima, nego ona ima svoja izmišljena pravila.

3. npr. možda neopljačkani putnik ima snažno uvjerenje, kako ga nitko nikad ne primjećuje i da svi pored njega prolaze kao da je proziran....itd ...itd.

Dakle, da bi mogli biti glumac u nekoj igri moramo rezonirati sa komplementarnom frekvencijom, koja se od nas zahtjeva u igri. Ako mi odašiljemo frekvenciju žrtve, kad tad ćemo privući k sebi agresora ili progonioca.

Imamo izbor biti svjesni ili nesvjesni igrači. Svjesni igrači nisu identificirani s ulogama i baš zato mogu više uživati u igrama, bez obzira na njihov scenario ili sadržaj.
Svjesni igrač odabire u kojim ulogama on želi biti vidljiv drugima, kao suigrač.

Nesvjesni igrači su apsorbirani u ulogu, u koju vjeruju, kao u jedinu realnost i istinu.

Psihološka nevidljivost nastaje kada mi vibriramo u nekom drugačijem frekvencijskom rasponu, nego ostali.

Jednostavno nismo trenutno na istom kanalu.
Na jednom kanalu je jedan žanr filma, a na drugom kanalu je drugi žanr filma.
Ili mi možemo trenutno biti i na kanalu na kom se ne emitira ništa, osim mira.

Onaj koji bira kanale, neće niti primjetiti da je to kanal, jer je za njega on nevidljiv i nečujan.
Nije mu atraktivan program na kom je tišina i nema slike, niti uzbudljivg filma..

Oznake: psihološka nevidljivost