Bezuvjetna radost

Moja nećakinja u predškolskoj dobi mi je predložila igru : „Idemo se igati da smo u školi i ja ću slagati da moram ići na wc , kako bi mogla malo skakati po hodniku i igrati se. Ti ćeš biti učiteljica, koja će me uloviti i kazniti . „

Bila sam zatečena i zaprepaštena što mi to radimo našoj djeci !

Sputavanje dječje spontanosti i zaigranosti se smatra normalnim i društveno prihvatljivim, kao dio obrazovanja. Kao korektiv tome javlja se laž, koja donekle nastoji na nakazan način vratiti dječije spontano i prirodno pravo na autentičnost i igru. Rezultat toga je krivica i kazna, u koje samo dijete počinje vjerovati da je zaslužilo i da tako mora biti. Kao odrasli nastavljamo po istim pravilima još ozbiljnije i sa snažnijim uvjerenjima, kako je to jedina realnost. Što ćemo učiniti ?

Je li odgoj dresura u cilju stvaranja poslušnika, koji će uniformirano i predvidivo reagirati ili poticanje autentičnosti, talenta i individualne kreativnosti ? Je li svrha obrazovanja dobiti poslušne robove ili kreativne produktivne radnike.
Što trebamo promijeniti u odgojnim ciljevima i metodama ?

Napredniji oblici obrazovanja neće do odgovornosti djece dolaziti nasilno kroz dresuru nagrade/kazne, nego kroz osluškivanje prirodnih ritmova, gdje se omogućuje proširenoj svjesnosti djeteta da sagleda širu sliku u kojoj neće nikoga povrijediti svojom slobodom. To će biti moguće samo ako ih potiću učitelji koji bezuvjetno vole i u kontaktu su sa božjim ritmovima u sebi i u djeci, koju tako potiču i pozitivno motiviraju. Ono što je usklađeno s cjelinom ili što dolazi s božanskog izvora ne povređuje nikoga, nego sve uzdiže.

Sada ovo možda zvuči kao utopija, no ljudi se ubrzano bude i moguće su drugačije realnosti.

Što možemo učiniti sada ?

Iluzorne su ideje da možemo spašavati svijet ili da eventulano kroz borbu nešto možemo promijeniti !

Jedino što možemo učiniti je da svatko od nas djeluje na sebe .Druge nemamo pravo mijenjati, niti to možemo !

Ako je jedna osoba došla do svoje esencije i otvorila vrata ljubavi i povezanosti, to postaje dostupnije svima.
Svi smo povezani poput holograma i najmanja promjena malog djelića, djeluje na sve.

Cijena buđenja je da izlazi sve ono što je potisnuto, a to su negativne emocije i kaos, kome svjedočimo.
Zato netko može reći kako je situacija u svijetu sve gora, no sve se preslaguje na jednu novu razinu.

Ljudi su povjerovali kako su odsječeni, odvojeni od samih sebe, svoje esencije ili božanske cjelovite kreacije, no usprkos toga svi imaju, bar kraća iskustva kako je to kada se djeluje iz svog centra, iz svog dubokog mira, gdje sve teče skladno, radosno i lagano. Prave odluke u pravo vrijeme i na pravom mjestu ! Takva iskustva se produljuju i naša realnost se mijenja.

U svijesti odvojenosti, ego se obuzdava i disciplinira kroz pravila. Ego pojedinca nema širu i cjelovitu sliku i donosi odluke iz svoje ograničene perspektive i pri tome može nekoga povrijediti i kada ima najbolje namjere. Kazna i nagrada su dva instrumenta koja drže ljude u željenom modu ponašanja.

Evolucijski je bio nužan odgoj koji sputava i ograničava, kako bi zaustavio tuđu sebičnost ili neprimjereno ponašanje.
No to je samo jedna faza u razvoju ljudske igre kreacije.

Nema ništa loše u tome, dok igramo ovakve igre, a da nismo identificirani s njima.
Svrha tih igara je eksperimentiranje u odabiru raznih mogućnosti kreacije.

No većina je identificirana sa tim igrama i svoju autentičnost su zamijenili sa fluktuiranjem od osjećaja krivice i srama do ponosa. Razvio se odnos autoriteta i podređenih ili žrtve i agresora itd. Pokornost i poslušnost su surogati za sponatno poštivanje i suradnju u jedinstvu.

Pisani moralni zakoni su zamijenili intuitivni osjećaj što je pravo i primjereno trenutku.
Nastojanje malog odvojenog ega da preživi i uspije u ovom svijetu ostvaruje se kroz stalnu kontrolu i borbu.
Tako su i učitelji postali vanjski kontrolori i policajci, koji nasilno održavaju red i disciplinu.

Knjiško znanje zamjenjuje spontano automatsko znanje trenutka te se obrazovni sustav svodi na filanje djece s informacijama.

Odgovornost ima relaciju sa mrtvim i krutim općim moralnim pravilima, a ne sa spontanim osjećajem i znanjem, koji dolazi u trenutku sada.
Odgovornost ne može postojati bez neodgovornosti i tako smo uhvaćeni u zatvoru stalnog prosuđivanja, uspoređivanja i osuđivanja.
Ocjenjivanje zadanog znanja, zalaganja i poslušnosti postaju glavni kriteriji za proglašavanje djece uspješnim.
Uspoređivanje s drugima je garantirani izvor cjelo-životnog stresa.

Što je sa individalnim pristupom djetetu i razvijanjem talenata i različitih interesa te poticanja originalnosti i individualne izražajnosti?
Što je sa poticanjem djece za ostvarenje iskrenih i zdravih odnosa i učenja kako uvažavati i poštivati različitosti i kako ih senzibilizirati za suosjećanje i suradnju .....itd itd.

Moja draga kolegica kaže : "Djeca vole kad im odrasli stavljaju granice!"
.
Složila sam se sa njom i shvatila da mi svoju sigurnost identificiramo sa granicama.

Prepuštanje božanskoj bezgraničnosti je zastrašujuće malom ja s kojim je većina identificirana.
Da nema potpune identifikacije s odvojenosti djeca bi učila igru s granicama, a izvor sigurnosti bi im ostao u njihovoj esenciji , višem ja, ja jesam prisutnosti ili kako to već netko zove.

Igra odvojenosti može biti izuzetno zabavna, ali ona to nije kada je držimo kao jedinu realnost i kada smo identificirani s njom. Tada postaje izvor patnje i stalne borbe.

Moja nećakinja je bila radosna i uzuđena pri otkriću scenarija igre, koji je predložila. Još uvjek se nije vezala za tu igru i ona nije još postala dio njenog životnog mehanizma opetovanog ponavljanja.
Bila je prisutna svježina novog otkrića i čuđenja životu.
No u sustavu obrazovanja kakvo je sada, postoji vjerovatnost da postane jedna od strategija kako doći do očekivanog ishoda ili izbjeći neželjeni ishod.
Sve što ja mogu učiniti sada je da u sebi pogledam te iste strategije i obuhvatim ih svjesnošću. Ako im ne budem u svom životnom iskustvu dodavala energiju i hranila njihove programe, onda mogu postati pozitivniji inspirator ili motivator i moje nećkinje. Naravno njen će izbor biti što će ona hraniti u svom životu.

Puno je koraka do vanjskih promjena u školstvu i obrazovanju.
One neće doći kroz vanjske pisane reforme, nego kroz individualne promjene, onih koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju, odnosno globalnih promjena u svjesnosti većine.

Vjerujete li da je to moguće ?

Vjerujemo li više starim uvjerenjima, uvjetovanjima i programima i stalno se vrtimo u istom krugu ?

Što odlučujemo sada za sebe, a onda tako i za našu djecu i sve ostale ?

Oznake: odgoj djece