Bezuvjetna radost

Najveći dar koji možemo dati drugima je da ih zaista čujemo. To je moguće samo onda ako utišamo svoje misli i svoja očekivanja!

Tada se povezujemo s osobom u esenciji, „ na mjestu „ gdje smo jedno i pomažemo osobi da i ona rezonira sa svojom esencijom i božanskim.
To je „mjesto“ gdje izvire bezuvjetna ljubav, mir sigurnost i sva moć. Zar ima većeg dara od toga, kada se oboje kupate u njemu.

Naravno da pri tome čujemo i ono što govori i osjeća malo ja druge osobe, kao i povremeno uključivanje našeg malog ja. No to je sekundarno i mi se stalno vraćamo sebi i svom miru.
Kada smo mi centrirani u svojoj esenciji, ne vezujemo se za vanjska komešanja misli i emocija, niti svojih, niti druge osobe.

Tada imamo izbor hoćemo li se uključiti u igru, koju nudi druga osoba, kao svjesni igrači ili ne.

Uvijek postoji mogućnost i da skliznemo nesvjesno u igru, koju je započela druga osoba, da progutamo slatku, gorku, prijeteću ili sažaljevajuću udicu.
Tada više ne možemo pomoći osobi i nismo joj više dar, jer smo oboje na istom nivou ulovljeni u matriks određenih uloga.
To može biti i ugodna igra, no češće ona ima elemente, koji su neugodni te se i sami osjetimo nemoćnima ili zarobljeni.

Jedan duboki udah i povratak natrag u svoju esenciju i u ulogu promatrača te tako nektar našega dara može nastaviti teći.

Npr. osoba igra ulogu žrtve i od nas traži da uđemo u ulogu tješitelja ili spasioca. Ako ostanemo centrirani mi možemo te uloge svjesno odigrati nevezano, no ako se identificiramo sa ulogom npr. spasitelja, onda nema prave pomoći niti nama, niti toj osobi.
Tada se vrtimo u krugu i tražimo rješenja na nivou malog odvojenog ja. Nemamo mogućnost da sve sagledamo iz šire perspektive nepristranog pravog ja.
Ako smo ulovljeni u nesvjesnu ulogu tješitelja, mi tada hranimo ideju žrtve i kako se desilo nešto strašno ili nepovoljno za tu osobu.
Mi tako ne možemo osnažiti tu osobu, jer ona ostaje u svojoj ulozi jadne ili ljute žrtve.
Potvrđujući istinitost težine njene situacije i sami se ne osjećamo dobro.

Slijedeći scenario je da sasvim odbijemo učestvovati u igri žrtva -spasilac te da ostanemo nijemi, nepristrani promatrači.

Dakle tri su moguća scenarija za nas:

1. Svjesno igranje uloga uz zadržavanje svoga mira i šire nevezane vizije, bez identifikacije.

2. Nesvjesno igranje igre gdje i sami postajemo žrtva.
Tko god igra neku ulogu, neminovno nastupa kad-tad, izmjena tih uloga.
Možda ćemo se odmah nakon razgovora osjetiti kao žrtva : „Ja mu pomažem, trudim se, iscrpila sam sve moguće ideje i moguća rješenja, a on je nezahvalan i još je i mene počeo optuživati. Osjećam se iscrpljeno, bez energije i jadno ! „ itd . itd.

3. Svjesno ne uključivanje u igru. Odbijanje da podilazimo osobi da je smirujemo, dajemo lažna obećanja i hranimo negativno ili iluzorno.

To je najbolnija varijanta za žrtvu, no najbrži način za njeno iscjeljenje.
Ne uključivanje u igru ne znači da morate šutiti ili prekinuti kontakt s osobom.
Ako procijenite, možete joj reći vaše dublje i šire viđenje problema i tako pomoći u razotkrivanju njegove iluzorne prirode, naravno na prikladan način, ako to osoba može čuti.
Nekada to činite i po cijenu ljutnje i povlačenja osobe, jer je najgora stvar za ego kada mu kažete, da u stvari problema niti nema.
Istina najviše boli, pogotovo kada osoba očekuje povlađivanje i da slijedite njen mentalni i emocionalni proces. No to može biti najbrži način buđenja.
Drugi put je najbolja šutnja i davanje osobi prilike i vremena da sama dođe do sebe i rješenja.

Osoba koja je trenutno zarobljena u ulozi žrtve može reagirati na dva načina :

a) Ako u njoj prevlada rezonancija sa esencijom i njenom vezom sa božanskim mirom, biti će svjedokom trenutnog rastapanja njenog scenarija u kome igra žrtvu.
Naša prisutnost u tom stanju to može pojačati i olakšati.
Nekako najednom počinje blijediti značaj i snaga problema i osoba osjeti mir, tihu radost i ispunjenje.
Osoba je prihvatila vaš dar.
To nije vaša zasluga, nego spremnost osobe da se poveže sa svojim istinskim, dubljim ja. Oboje možete uživati u tom stanju.

Često se mali ranjeni ego osobe opet probudi, bar na trenutak i pokušava nametnuti i preuzeti potpunu pažnju obiju osoba. Zbunjen je ovom čudnom promjenom u sebi i pošto ne vjeruje da je išta moguće mijenjati bez truda i njegove kontrole, on se vraća u svoj bučni unutarnji dijalog.
On želi da se potpuno identificirate s njim i povjerujete u realnost i težinu problema.

Ako je osoba prvotno zaista dublje došla u kontakt sa sobom i vama, onda se može ipak lakše spontano vratiti u svoj mir, gdje njen mali ja ostaje opet zbunjen, no u sve manjem intenzitetu, dok potpuno ne utihne i dozvoli osobi da uživa u daru.

Ili, ako mali ja opet preuzme osobu potpuno, onda osoba počinje reagirati kao osoba b .

b) Osoba je u očekivanju da vi odigrate komplementarnu ulogu i potvrdite joj kako je ovaj svijet opasno, nepravedno i neprijateljsko mjesto u kome je ona žrtva.
Ako vi ostajete mirni i šutite, osoba postaje nestrpljiva i najvjerojatnije ljuta na vas. Onda ona može pojačavati svoju priču ili počinje igrati na vaše sažaljenje, moralnost, ljudskost ili neku drugu "kartu", koja bi kod vas „upalila „. kako bi vas uvukla u igru i dobila svoju zadovoljštinu.
Ona postaje nesvjesni virtuoz, kako bi zadobila vašu pažnju i energiju, koja će joj dati trenutno olakšanje ili će potpirivati i hraniti njenu želju za daljom borbom, spašavanjem ili osvetom. Osoba se onda koristi raznim nesvjesnim strategijama manipulacije ili vam laska ili pojačava svoju nemoć, kako bi dobila sažaljenje ili vam prijeti ili izvodi traktate racionalizacija i psihologiziranja, filozofije ili bilo koji drugi način da dobije neku vašu reakciju i pažnju.

Vi možete zadržati svoj mir i biti svjesni svega što se dešava ili možete skliznuti na nesvjesni nivo igre.

Možda u sebi kažete :“Nećeš me uloviti u svoju igru i osjetiti zbog toga superiornost ! „. Tada niti niste svjesni da ste ipak ulovljeni u igru. Doduše ne u ulogu koja se od vas zahtijevala, nego u ulogu, nazovimo je "nedodirljivi duhovni majstor ili psiholog". Tako ste zaustavili tijek protoka dara s kojim ste započeli komunikaciju.

Stanje nepristranog slušanja drugih je oslobođeno od stava superiornosti ili inferiornosti, jer umjesto njega iz nas počinje zračiti bezuvjetna ljubav i prihvaćanje. Ona rastapa svu brigu i sve ostale emocije i značenja.

Postoji bezbroj drugih igara, a najteže je ne skliznuti u njih kada su primamljive i ugodne. Jedna od takvih igara je igra zavođenja i zaljubljivanja.
I ona se može igrati na svjestan nevezan način te time povećavamo dubinu odnosa i stvarnu intimnost.

Put ovladavanja svojim emocijama i mislima te držanja sebe u stanju mira nije uvijek lak, no darovi su neprocjenjivi i za nas i za ljude, koji dolaze u kontakt s nama.

Automatsko nenaporno znanje je dostupno, kada je um miran i srce pročišćeno. / tzv. stanje meditacije u hodu /.

Pročišćeno srce se odnosi na nestajanje emocionalnog naboja, koji sve klasificira u poželjno ili željeno ili mrsko ili neželjeno. To je naravno povezano s uvjerenjima uma, koja stavljaju pozitivne ili negativne etikete, na inače neutralna direktna iskustva.

Miran i tihi um znači da nema unutarnjeg dijaloga našega maloga ja.

Prateći znakovi nenapornog znanja su mir, sigurnost, opuštenost, unutarnja snaga i moć, samosuverenost, samopouzdanje, životnost, nenametljivost, jednostavnost, nevezanost i jasnoća.

Nenaporno znanje može biti neizgovoreno s osjećajem cjelovitog i potpunog dubokog razumijevanja ili može biti dijelom verbalizirano.
Osjećaj cjelovitosti i razumijevanja nadilazi i misli i riječi, koje mogu biti samo vozila za izražavanje te cjelovitosti.
Beskrajnost dubokog razumijevanja se ne može ugurati u ograničenu misao ili riječ, no one služe kao nosioci esencije trenutne poruke.

Jednostavno znamo i to je to !
Ili se jednostavno razumijemo i osjećamo s nekim, čak i ako nije izgovorena niti jedna riječ.

Dakle, iz tišine naše esencije, progovara najviša božanska inteligencija.

Niži um je tada sluga tzv. višeg uma. To u stvari nije potpuno točno, ali lakše shvatljvo, jer je do tada mali ego bio gazda.
Niži i viši um su u stvari jedinstveni, bez granica.

Misli koje tada izranjaju spontano, izrazi su jedinstvene vrhunske božanske inteligencije, a ne našeg malog ograničenog ja.
Iskustva i pohranjena sjećanja ega, ne služe više kao automatski okidači za ponavljanje uvjek iste realnosti tj. ponavljanje programa prošlosti.

Stara iskustva i sjećanja su tada samo baza podataka, koja može biti aktivirana od Izvora kao gradivni elementi, koji uz inspiraciju, donose novu kreaciju trenutka.

Dakle, to nije automatsko ponavljanje poznatih programa, nego uzimanje nekih gotovih elemenata ili od prije kreiranih puzli, koje se slažu u potpuno novu sliku u svakom trenutku. Tu nema identifikacije s uvjerenjima.

Svaka kreacija trenutka je svježa, nova i živa i usklađena savršeno sa cjelokupnošću cijele kreacije.

Najviša božanska inteligencija ima uvid u cjelokupnost i njenu skladnu savršenost, za razliku od malog ja koje može biti svjesno samo malog i odvojenog segmenta cjelokupnosti. Zato je taj mali dio uvjek u borbi ili opoziciji sa cjelokupnošću života.

Automatsko nenaporno znanje bez trunke sumnje, izraz je jedne božanske volje, jer nema više male odvojene volje ega.

Svi znaju kakvo je to stanje kada su u potpunom miru i jednostavno znaju. Ili šute ili izgovore pravu riječ ili učine odgovarajuću akciju.
To je različito od mučnog razmišljanja, kontroliranja, sumnji i napetosti te drugih emocionalnih komešanja.

Što je istina ?

Na nivou dualnih izmišljenih scenarija i igara, postoji relativna istina, ovisno o tome što su početne hipoteze, uvjerenja i dogovori. Tu nastaju nevjerovatni zapleti i mnoge komplicirane mogućnosti.

Pitanje je postoji li kongruentnost između onoga u što osoba vjeruje, osjeća i što govori i izražava. Ako postoji kongruentnost onda je osoba u istini, ali samo na nivou ograničene male istine ega. Misli, emocije i tijelo su usklađeni.

No, ako postoji kongruentnost ili usklađenost na svim nivoima, onda je osoba direktni izraz božanske istine.
Duša, duh, misli, emocije i tijelo su usklađeni i jedinstveni. Osoba djeluje i izražava iz jedinstvenog polja.

Najviša istina nema veze sa samim sadržajem ili oblikom neke manifestacije.

Ona se mjeri po tome samo je li izraz jedne božanske volje ili nije.

Pitanje je li ju je ego prilagodio sebi i tako iskrivio.

Sve ono što je kreirano ili izrečeno u trenutku iz božanskog Izvora je najviša istina, jer drugačije niti ne može biti.
Nema malog ja koji uspoređuje, procjenjuje, kontrolira i relativizira.

Automatsko znanje ne znači da smo mi mehanički automati ili samo šuplji kanali ili pijuni za božansku volju.

Mi smo kokreatori.
Naša individualnost i individualna iskustva su poput osebujnog kanala ili filtera, kroz koji se Izvor izražava na poseban način. Svaka individualnost dodaje bazičnoj božanskoj inspiraciji svoju specifičnu boju ili osobitost.
Tako se božansko jedno izražava kao mnoštvo posebnih osebujnosti.
To je kao da imamo npr. bočice raznih boja stakla i u svakoj bočici će jedinstvena božanska inspiracija imati drugačiju boju.
Ista kompozicija se može svirati na različitim instrumentima, koji imaju svoje posebitosti.
Naravno ovo je pojednostavljena metafora.

Primjer konfuzije ili miješanja nenapornog znanja i unutarnjeg mentalnog dijaloga :

Ako npr. želimo znati neku objektivniju varijantu istine, mi se smirimo i utišamo buku uma. Tada dobijemo neku misao, osjećaj ili simboličku sliku. No odmah se ukljućuje i mali um i sumnja, pa na kraju ne vjerujemo, je li poruka ispravna i je li to najviša istina. Ne vjerujemo sebi. Glasovi i osjećaji se miješaju.

To je primarno zato, jer smo krenuli od želje da nešto doznamo .
ŽELJA JE TA KOJA BLOKIRA NENAPORNO AUTOMATSKO ZNANJE.
Ona u sebi nosi emocionalna „onečišćenja srca „ i blokadu specifičnih očekivanja.
Ona odmah uključuje procjenjivanje i kontrolu ega.

Nenaporno znanje teče, kada se oslobodimo očekivanja, potrebitosti ili želje, sumnje i straha.

Kada netko govori iz nenapornog znanja i iz njegovih usta izlazi božja rječ onda svi vjeruju tom govoru, jer ih direktno dotiče u njihovu esenciju. To je cjeloviti doživljaj, koji nadilazi ograničenost na izgovorene riječi.

Kompletnost znanja i dubokog razumijevanja zahvaća i obuhvaća govornika i slušaoce.
/ Tako se može razumjeti i govornika, koji govori jezik, koji ne razumijemo. /

Kada mali ego govori samo iz ograničenog uma i po ustaljenom programu ili uvjerenjima, taj govor je linearan, suhoparan i dosadan. Nedostaje mu dublja dimenzija cjelovitosti i životnosti.

Ponekad i mali ego može imati srčane, strastvene govore, koji dotiču srca slušaoca, no to ne mora biti rezultat nenapornog znanja. To je radi snažnije emocije i uvjerenja u ograničene definicije i značenja. Slušaoci će povjerovati takvim govornicima, mada to ne mora biti usklađeno sa najvišom božanskom istinom. Mnogim manipulatorima su to snažna oružja za kontrolu drugih.

Ljudi inače čuju, ono što žele čuti ili ako su u rukama spretnijeg manipulatora, čuju ono što on želi.

Inače, često puta mislimo kako su misli koje mi mislimo samo naše originalne misli.
One dolaze iz raznih odvojenih izvora i rezoniraju u nama.
One su bučnije od našeg tišeg i profinjenijeg unutarnjeg glasa nenapornog znanja.
To je područje kompleksne mentalne kontrole, subliminalnih poruka ili jedostavne rečeno, buke odvojenih misli iz okoline.

Znanje maloga ega se sastoji od kolekcije nakupljenih definicija, uvjerenja iz prošlosti, koje se kombinira uz naporno razmišljanje i analiziranje.

Svrha tog znanja ega je kao neki eksperiment u ograničenim uvjetima, gdje se testiraju i analiziraju razne mogućnosti u svim svojim detaljima.
Tako Božanski Izvor ima iskustvo izdvojenih mogućnosti i njihove igre te tako može igrati igru duhovnog razvoja.

Kada je tako stvoreno puno odvojenih mogućnosti, one mogu postati elementi individualnosti, kroz koje se Izvor još bogatije može izraziti.
Time je dobio više različitih puzla i može u svakom trenu kreirati bogatiju sliku.

Naš mali ego možemo zamisliti kao pile, koje se razvijalo u jaju. Sada smo došli u fazu kada je vrijeme da ljuska pukne i da pile izađe iz inkubacijske komore. Vrijeme da se pile ili ego, poveže sa cjelovitošću i božanskim beskrajem.
Zamišljena granica ljuske jajeta, nije više potrebna, jer je ta faza razvoja završena.
Ako smo identificirani s uvjerenjima i značenjima granica, onda ovo buđenje može biti bolno.

Automatsko nenapono znanje je spontani, slobodni izraz naše cjelovite realne božanske prirode.

Kreiranje u trenutku je izraz toga znanja ili namjere, koja se javlja kao unutarnja inspiracija, ali kao i inspiracija koja dolazi iz vana, od već prethodno kreiranih oblika.
Tako se održava sklad između unutarnjeg i vanjskog i nestaje granica između unutarnjeg i vanjskog.


Iskustvo nenapornog znanja imaju svi, no ono uglavnom ne traje dugo, jer je zasjenjeno bukom maloga ja i njegovim ograničenim znanjima i definicijama.
Kaže se da je sve ono što se može definirati iluzija, no nenaporno znaje je jedino realno i stvarno.

Ono je naše prirođeno pravo i ne trebamo ga razvijati. Samo trebamo ukloniti odjeću uvjerenja i emocija, koje ga prividno skrivaju.

Dakle, društvo idemo........striptiz !!!

Oznake: nenaporno znanje

Možda smatramo kako smo nadišli ovisnost o drugima i vezanost s njima !?

Test- pošaljemo npr. neki nevažni sms nekoj osobi s kojom nismo previše vezani ili bliski.

Čak i u tim slučajevima mi najvjerojatnije automatski očekujemo da osoba odgovori i po mogućnosti da se složi s našim uvjerenjima, viđenjima tj. da nas podrži, pridruži nam se i tako nam da osjećaj da vrijedimo i da postojimo.

Bolje je i da nam se usprotivi, nego da nas ignorira.

Njeno protvljenje ili slaganje hrani našu nesvjesnu pozadinsku hipotezu da se mi realiziramo kroz ili uz pomoć drugih.
Borba ili ljubavno udruživanje služe istoj svrsi

Tako onda uvjek moramo imati oko sebe prijatelje i neprijatelje tj. bliske i mrske osobe.

Kad vezanost i ovisnost prestane biti primarni motor, gubi se kruta podjela na prijatelje i neprijatelje.
Tada svaku osobu možemo doživjeti direktno bez prethodnih etiketa i uvjerenja na osnovu zajedničkih prošlih iskustava.

Vidimo ih u svakom trenutku kao nove i žive ! To znači da ih prihvaćamo u njihovoj esenciji i vanjske trenutne uloge nemaju više tako snažnu moć nad nama. Primarno rezoniramo u našim esencijama, a sekundarno u kompatibilnosti emocija i uvjerenja.
Npr. Svog partnera gledamo kao što dijete gleda i otkriva prvi put nepoznati svijet oko sebe. Takvo viđenje je uronjeno u polje radosnih očekivanja, s budnim osluškivanjem svakog trenutka.

Prestajemo trčati za poželjnim prijateljima i partnerima i bježati od ili boriti se protiv neprijatelja ili nepoznatih osoba.
Ili, ako to i dalje radimo, svjesni smo toga i ti trenuci svjesnosti su procjepi kroz koje se vraćamo svojoj esenciji ili pravom bitku tj. vraćamo se u stvarno jedinstvo sa drugom osobom.
Nakon toga nam je pažnja opet na ulozi ili značenju etikete, koju smo pridružili osobi, pa onda istovremena svjesnost o tome, pa nešto veća identifikacija s ulogama i igrom, pa opet dezidentifikacija itd. To je igra gdje smo jednom nogom u ulogama, a drugom u božanskoj esenciji.
Tada iz svog centra ili svoje dubine nevezano igramo i dalje razne igre. Bezuvjetna ljubav je ljepilo koje nas trajno drži kao jedno i iz tog stanja tada lakše igramo igru odvojenosti sa privlačenjima i odbijanjima.

„Otpuštam prosuđivanje kroz poštivanje različitosti bogate tapiserije života.“ – Almine



Definiranje, etiketiranje, prosuđivanje, klasificiranje, osuđivanje, kritiziranje i uspoređivanje su instrumenti ega s kojima on stvara polarnost. Različitost i individualnost inače nemaju nikakvo značenje, niti pozitivno, niti negativno, sve dok im malo ja sekundarno ne zalijepi neku etiketu.

Kada nema etiketa i prosuđivanja, onda imamo direktno iskustvo pojedinih različitih kvaliteta božanske kreacije.
Direktno iskustvo je rezultat spajanja sa drugim individualizacijama ili prividno odvojenim objektima, sa njihovom esencijom.
To iskustvo imamo npr. kada uživamo u prirodi na nekonceptualni, nekognitivni način. Tada direktno osjećamo fluidno izmjenjivanje i naglašavanje pojedinih božanskih kvaliteta kreacije.
Crvena boja ima drugačiju kvalitetu od žute ili zelene, miris ruže se razlikuje od mirisa jorgovana i pjev ptica se razlikuje od šuma vjetra.
Kada smo prepušteni svjedoci, koji ne uspoređuju, niti imenuju tu različitost, imamo direktno iskustvo života i njegove beskrajne različitosti, s istovremenim osjećajem jedinstva sa svime.

Onoga trenutka kada ružu imenujemo ružom i pridodamo joj prosudbu da je lijepa, mi gubimo direktno iskustvo esencije ruže i njene životnosti. Umjesto žive ruže počinjemo baratati sa odvojenim konceptima o ruži. To više nije živa ruža nego mentalno-emocionalni koncept ili odvojeni simbol ruže.
Kada dijete odraste naučilo je da vanjsku pojavnost gleda na konceptualni način tj. da je treba imenovati i onda uspoređivati. To je neminovni dio našeg ljudskog iskustva.


Nije problem u tome što smo stvorili koncepte i etikete, nego u tome što smo povjerovali u njihovu odvojenost i što smo se identificirali sa značenjima tih prosudbi i definicija. Tako smo izgubili vezu sa esencijom ili božanskim izvorom, koji je u svakom prividnom odvojenom objektu.

Koncepti i etikete ne smetaju, ako istovremeno imamo i direktno iskustvo.
Pri tome nismo identificirani sa značenjem, koje kolektivna svjesnost ili mi sami, lijepimo na razne oblike, mada smo svjesni i njih.
Pogledamo drvo i prvo postajemo svjesni misli i pridruženih emocija : „ To je Hrast .To je lijepo i staro drvo. Ima prekrasne grane…………………….itd. „ To je površni konceptualni nivo. No, ako ne ostanemo samo na tom površnom nivou značenja ili koncepata, možemo osjetiti životnost drva i imati iskustvo, koje se ne može pretočiti u riječi.

Otpuštanje prosuđivanja se odvija kroz našu svjesnost ili kroz prihvaćanje i promatranje pridodanih značenja te osjećanja cjelovitosti i životnosti svega oko nas.

Kakva je razlika između uobičajenog površnog konceptualnog promatranja svijeta i njegova direktnog iskustva ?

Ta razlika je kao npr. razlika između slušanja pjesme sa tekstom ili slušanje samo instrumentalne glazbe.

Direkno iskustvo glazbe :
Kada slušamo instrumentalnu glazbu, u trenutku sada, čujemo naglašavanje pojedinih tonova iz mnoštva potencijalno mogućih tonova glazbe i mi imamo direktno iskustvo glazbe.
U svakom sljedećem trenutku izrone neki drugi tonovi, dok svi ostali tonovi glazbe prividno miruju ili nisu trenutno izraženi.
Kada bi svi istovremeno bili izraženi tj. odsvirani, ne bi bilo glazbe.
Dojam različitosti se javlja radi naizmjeničnih naglašavanja pojedinih tonova ili trenutnih manifestacija pojedinih kvaliteta kreacije.
To što su samo neki tonovi izraženi ne znači da istovremeno ne postoje i drugi tonovi koji su trenutno tihi i neizraženi. Nama se čine kao da su tonovi odvojeni, no oni su stalna istovremena cjelina i jedinstvo.
Tako su i pojedini različiti fizički oblici, prividno odvojeni u prostoru, samo trenutni izrazi ili naglašavanja nekih božanskih kvaliteta i oblika.

Kada slušamo glazbu sa tekstom, postoji vjerojatnost da se vežemo za značenje riječi ili koncepte i tako propustimo direktno ili dublje iskustvo te pjesme.

U dualnosti vlada zakon kompenzacije, gdje se energija stvara kroz borbu polariteta.

Mi smo naučeni da energiju dobivamo kroz stalnu borbu suprotnosti.
Jedan takav primjer su povremene svađe supružnika, nakon čega uslijedi veća intimnost i veći priliv pozitivne energije.
U stagnaciji se ne stvara puno energije.
I ratovi nastaju kada na globalnom nivou dolazi do smanjenja resursa ili ekonomske krize. Ratovi obnavljaju resurse i nakon njih je moguć ponovni rast resursa te obnova i rast ekonomije.

Dakle, mi uvjetovani da prosuđujemo i dijelimo vanjske pojavnosti na dobro i loše, kako bi stvorili energiju.

Ako je taj način stvaranja energije naš jedini izvor energije, onda je mala vjerojatnost da ćemo lako otpustiti kompulzivnu naviku tj. prisilu prosuđivanja.
Jedini pravi i beskonačni izvor energije je u našoj povezanosti s božanskim Izvorom.

Životna energija teče kroz nas i naša prava priroda je da smo mi perpetum mobile.

No, ako nam je svjesnost zarobljena u dualnosti, onda živimo s ograničenom energijom, čije trošenje dovodi do dojma starenja i destrukcije fizičkih oblika i tijela.

Ako se napajamo kontinuirano na božanskom Izvoru, ljudski scenariji igara koje igramo, postaju sekundarni.
Mi i dalje možemo igrati igru prosuđivanja i uspoređivanja, no nismo egzistencijalno ovisni o energiji koju te igre i borbe stvaraju. Pobijediti ili biti pohvaljen i prihvaćen nemaju više takvu moć nad nama, jer smo mi bezuvjetno ispunjeni i bez tih vanjskih dobiti. Tako lakše prihvaćamo gubitak, negativnu kritiku i odbacivanje. Ispunjeni smo primarno iznutra, kroz svoja direktna iskustva.

Naša očekivanja postaju labavija i fleksibilnija te se pretvaraju u preferencije ili afinitete.

Mi želimo postići neke ciljeve, koji su definirani prosuđivanjem, no nismo više kruti u tome, jer znamo da nam oni nisu jedini izvor energije, ljubavi, radosti, ispunjenja, sigurnosti i zadovoljstva.

Naučili smo poštivati različitosti, bez uhvaćenosti u zamku etiketiranja, kako je nešto dobro ili loše, pozitivno ili negativno. Poštivanje znači da dozvoljavamo i tzv. pozitivnim i negativnim pojavama, jednako pravo na postojanje ili trenutnu manifestaciju. Ako se ne vežemo za njih, oni se samo izmjenjuju u svom fluidnom i slobodnom ritmu.

Naša automatska uvjetovanost da sve prosuđujemo, može biti otpuštena kroz svjesno promatranje i namjeru da dublje uronimo u esenciju i da imamo nevezana iskustva.

Strah je poput filtera ili vela, koji ne dozvoljava da naše božansko suosjećanje ili bezuvjetna ljubav bude potpuno izraženo. To božansko suosjećanje je naša osnovna stalna vibracija ili prava priroda.

Kada je ona prekrivena velom straha, onda se pretvara u ljudsku ljubav, koja je zahtjevna i temeljena na želji i uvjetovanjima. Ljudska ljubav je impregnirana strahom, što rezultira sa posesivnošću, povredama i ljubavnim patnjama.

Kada je naš prirođeni izvor sigurnosti, koji je naša esencija ili beskonačni Izvor, prikriven velom straha, sigurnost počinjemo tražiti u nestabilnim izmišljenim vanjskim oblicima i borbi suprotnosti. Npr.: Sigurnost tražimo kroz stalni posao, novac i druge ljude ili žena traži muža, koji će joj pružiti sigurnost.

Ego vjeruje kako je odvojen. Strahovi maloga ja egzistiraju, dok smo identificirani sa njim.

Svaki strah je u stvari strah od gubitka uvjerenja, definicije ili značenja, koje smo stavili u pojedini zamišljeni ograničeni oblik.

Strah je cijena u zamišljanju odvojenosti i sredstvo s kojim održavamo dualnost.

Strah je upisan u sve polaritete dualnosti, jer pomoću njega se održava privid odvojenosti i širina naših samo –određenih ili zamišljenih granica.
Kada su naše granice pod prijetnjom, strah je signal koji nas upozorava na to.
Strah se hrani kroz zapamćena prošla iskustva ugroženosti ili gubitka i projecira se u izmišljenu budućnost, kao opasnost za ostvarenje cilja.
Ego gradi sisteme uvjerenja koji služekao zaštita ili prevencija od nevolja gubitaka i straha. Što se više štitimo i bježimo od opasnosti i straha, više smo im izloženi. To je začarani krug iz koga nema izlaza.

Sve se svodi na to sa čim smo identificirani. Ili smo identificirani sa svojom cjelovitošću ili višim ja ili sa malim odvojenim nižim ja !

Ako smo svjesni svoje božanske esencije i beskonačnog izvora u nama, onda je nemguć bilo koji gubitak ili povreda tj. strah. Svaka promjena oblika je odmah nadoknađena s novim oblikom, koji nastaje u trenutku i koji je u savršenom skladu.

Ako svoju sigurnost i obilje mjerimo prema trenutnom stanju odvojenog malog ja, onda smo u stalnom strahu od gubitka. Vjerujemo da smo mali ograničeni ja, koji se mora boriti za ograničene resurse. Identificirani smo sa malim ja i to je područje gdje djeluje strah i potreba za kontrolom, kako bi malo ja očuvalo svoje granice.
Postoje trenuci kada se osjećamo sigurni i mirni i kada se naše malo ja ne osjeća ugroženo. No to su trenuci, koji se stalno i neminovno izmjenjuju sa strahom. To je uobičajena dinamika u našoj identifikaciji s egom. Ego se tada kratkotrajno osjeća sigurnim u svojoj kreaciji uvjerenja i sklanjanjem u svoju mirnu i sigurnu oazu. No, to ne može dugo potrajati. Dapače, što više teži za mirom i sigurnosti, to više doziva strah.

Drugačija je situacija kada nismo dominantno idenficirani s egom i kada živimo iz svoje esencije. Tada nema straha i to onda nisu samo trenuci, koji se neminovno izmjenjuju sa strahom. Strah ne postoji u proširenom stanju svijesti .

Ovo su korjeni svih strahova, kada smo identificirani s malim ja :

-Strah od velikog svemoćnog Boga, koji je izvan našeg malog ja. Uvjerenja su stvorila iluziju te odvojenosti. Izmislili smo odvojeno mnoštvo i personificirali odvojenog velikog Boga, koji je izvan tog mnoštva.
To je ustvari strah od naše prave jedinstvene božanske prirode, strah od naše beskonačnosti.

-Strah od anhilacije ili nestajanja, koji nas inače navodi da dokazujemo svoju vrijednost, kroz to da budemo željeni i da se ističemo i budemo bolji. Malo ja živi u ponavljanjima programa s kojima je identificirano. Svako brisanje programa ili uvjerenja je tada doživljeno kao nestajanje malog ja, kao jedine identifikacije.

-Strah od naše širine i beskonačnosti i zabrinutost, kako bi mogli biti izgubljeni u tome. Strah od toga da će nas progutati beskonačnost i da će naše granice nestati. To i jeste zaista ono što se dešava kada otpustimo iluzorne granice i uvjerenja, kojima smo definirali te granice. No uvjerenja su samo uvjerenja, ali ne i mi ili naša prava priroda.
Ego stvara iluziju sigurnosti kroz ponavljanje poznatog. Zato je jedan od najvećih strahova prepuštanje nepoznatom i bezgraničnom. Iza tog straha stoji želja da zadržimo željeno i sve lijepe kreacije iz prošlosti. Naša prava božanska priroda je fluidno kreiranje u trenutku, van linearnog vremena.

-Strah da će biti izgubljena samo- svjesnost, kada se predamo beskonačnom izvoru egzistencije.

-Strah da ćemo izgubiti slobodu izbora i samo- kontrolu, ako živimo u potpunoj predanosti ljubavi , zahvanosti i slavi prema beskonačnom božanskom.

Malo ja se boji predati svom višem ja ili svojoj pravoj cjelovitoj prirodi i doživljava je kao nešto što je odvojeno i prijeteće njegovoj samo-svjesnosti, slobodi izbora i samo- kontroli.
No, ako je malo ja jedno sa svojim višim ja tj. kada smo cjeloviti, onda postoji samo jedna cjelovita volja, nas kao kreatora i onda ne može nestati samo-svjesnosti, sloboda izbora i samo- kontrola.

- Strah od svoje neadekvatnosti u odnosu na veličanstvenost beskonačnog božanskog . Kao kompenzaciju imamo tendenciju da imenujemo „dijelove „ i mjerimo beskonačnog, kako bi smanjili neopisivu veličinu. Strah od otpuštanja toga.
Pošto je naša perspektiva usmjerena na zamišljenu odvojenost, ne možemo biti svjesni svoje savršene povezanosti sa svim drugim prividno odvojenim dijelovima kreacije. Osjećamo se malenim, zato jer i jesmo identificirani sa malenim dijelom sveukupnosti. No, to je samo jedno od uvjerenja.

- Strah od gubitka referentne točke, koja nas zadržava u ovisnosti i odnosima te ovisnosti o osobnim identitetima.
Malo ja izmišlja razna uvjerenja i uloge te si stvara dojam kako ima odnos sa dugim dijelovima kreacije. Želi zadržati ta uvjerenja i identitete, kako bi kroz odnos mogao definirati sebe.
Izmicanje tih uvjerenja, uloga ili referentih točka, jednako je smrti ega, koji se onda ne može više definirati kroz njih tj. kroz odnos. Kroz zamišljene refleksije u ogledalu izmišljamo odnose i scenarije raznih igara i onda se grčevito i kruto držimo za njih.

- Strah od otpuštanja potrebe za društvom, zajednicom, plemenom, koje inače afirmira našu prihvatljivost. Strah od društvene osude i izopčenja. Nema nikoga da nam reflektira naše izmišljeno značenje i to nas plaši.

-Strah od samoće kada shvatimo da smo mi jedno jedino biće u realnosti, a da je sve ostalo refleksija i dio igre kreacije.
U višoj evolutivnoj fazi kada znamo i osjećamo kako je iluzorno mnoštvo naš vlastiti izraz i kreacija, spoznajemo sebe kao jednotu sa beskonačnim potencijalom.

Ono posljednje što nas odvaja od naše potpune cjelovitosti je ovaj strah od samoće i osjećaj gubitka napetosti u igri kreacije, kada znamo da smo to mi sami sve stvorili. Tada trebamo u potpunosti otpustiti igru zaborava u kojoj smo glumili razne odvojene uloge i vjerovali da smo mi baš to što glumimo. Taj zaborav nam je pomagao da se više uživimo u ulogu i da igrokaz bude zabavniji i napetiji. Kada spoznamo da smo to sve mi, prolazno gubimo interes za dalju igru. No kada otpustimo taj strah od samoće, onda se ponovo vraćamo u svoju pravu razigranu božansku kreativnu i avanturističku prirodu, ali ovaj put sasvim svjesno i bez zaborava.

Jedan jedini cjeloviti, kreira igru mnoštva i uživa u tome. Ovdjeje došlo do transcediranja dualnosti i strah više nije potreban kao instrument u kreiranju. Božansko suosjećanje i bezuvjetna ljubav postaju manifestni i oni su garancija da nema više volje maloga ja koja bi se suprostavila volji velikog božanskog. Jedna božanska volja se fluidno izražava u trenutku.

Nema Boga koji me kažnjava i nadgleda. Odgovorna sam za cijelu kreaciju. Svjesna sam sebe i procesa kreiranja. Igra zaborava nije potrebna više. Strah nije potreban kao sredstvo s kojim se strvaraju granice i odvojenost te oblici.

Ako imam snažno očekivanje da budem sretna i da mi se ispunjavaju ugodna i željena očekivanja i ishodi, što ja pri tome u stvari činim ? /
Zar to svi ne činimo stalno ? /

Prirodne zakonitosti:

1.Ono što jako želim sve mi više izmiče. Ili, ono za čim trčim, sve brže bježi od mene.

/Želja je kategorija budućnosti, koja se u stvari nikad ne ostvaruje. Kada dođe budući trenutak i postane sada, mi se opet prebacujemo u budućnost i propuštamo jedino realno sada. Trčimo za budućnosti, a ona nam sve više izmiče, jer je uostalom tako i definirana budućnost. To je nešto što nemamo sada !
Jer kada bi dosegnuli budućnost, ona i vrijeme bi nestali, a onda bi isto tako nestala i potreba za postojanjem želje.
U bezvremenom trenutku, odmah sada, imamo sve manifestirano i tu nema želje, niti očekivanja. No nemamo takvo iskustvo, jer smo svoju svijest zarobili u linearnom vemenu, mada je naša prava prioda bezvemena. /

2. Ono ćemu se opirem ili protiv čega se borim, jača. Ono od čega bježim i bojim se, jača. Što brže bježim od nečeg, to nešto počinje sve brže trčati zamnom. /Opirem se svim drugim mogućnostima, osim određenog ishoda, očekivanja ili želje i tako jačam ono što ne želim ./

3. U dualnosti dva pola moraju biti u ravnoteži . Ako želimo povećati pozitivno, automatski time jačamo i negativno, kako bi oba pola bila u ravnoteži.
Ljudi su fiksirani na očekivanje pozitivnog i bijeg od negativnog. Time se jača negativno ili neželjeno.

4. Svako određeno očekivanje ili planiranje, u prijevodu znači nametanje naše određene male volje beskrajnom tijeku božanskih mogućnosti. Dok energiju usmjeravamo prema određenom obliku željenog, mi se suprostavljamo svemu onom što nam rijeka života donosi s božanskog Izvora. Ne dozvoljavamo manifestaciju dugačijih oblika. To ne- dopuštanje je opiranje životu ili opiranje višoj ili široj božjoj volji.

Što nam sve ovo govori ?

Ako imam snažno očekivanje da budem sretna i da mi se ispunjavaju ugodna i željena očekivanja i ishodi, ta moja očekivanja umanjuju i koče njihovo spontano ostvarenje ili manifestaciju.

Uz insistiranje na jakoj želji i očekivanju, ne prepoznajemo nove i drugačije mogućnosti, koje bi nam život mogao donijeti, jer smo fiksirani samo jedan određeni ishod.
Ta naša fiksacija je poput filtera koji ne dopušta ničemu drugom da prođe kroz njega, osim željenog oblika.
Taj filter postaje brana, koja blokira slobodan protok života i enegije kroz nas.
Mi smo očekivanjem stvorili blokadu te nam viša božanska volja ne može kreirati ništa drugo, osim onoga što propuštaju filteri naših ograničenih uvjerenja.

To je kao da u široku rijeku postavimo branu, npr. kantu koja ima okrugli otvor i zaobljeno dno, jer npr. želimo neko „okruglo ispunjenje „. Ako želimo „kvadratno ispunjenje „ stavimo kantu sa takvim oblikom, isl..
Pri tome u kanti zaista dobijemo baš takav željeni oblik od zarobljene vode u rijeci. Onda smo sretni, jer nam se ispunilo željeno,...... no ne za dugo. Taj oblik kante nije pogodan za druge želje. Možda nam se svidi oblik piramidalne kante, koju ima naš susjed, no nikako u našoj okrugloj kanti ne možemo dobiti željenu piramidu. Ako se dodatno pri tome ne želimo odreći svoje okrugle kante /svojih uvjetovanih uvjerenja / i zamjeniti je s piramidalnom, to je onda još veći izvor patnje i rasta sve snažnijih i brojnijih želja.

Naša ispunjena želja ili oblik vode u kanti ili posudi određenog oblika, je odvojena od tijeka rjeke i stijenke kante su postale brana, o koju udara slobodna voda rijeke.
Naša voda u posudi živi odvojeni život od vode u rijeci tj.ima iluziju da je odvojena.
Udaranje struje vode o vanjske stijenke kante se može doživjeti kao bol ili vanjska agresija. Voda u kanti ovu vanjsku vodu može doživjeti kao prijetnju svom ostvarenju ili kao neprjatelja. Tako nastaje strah od tzv Boga.
Pri tome voda u kanti zaboravlja, kako je ona ista voda kao ona van nje.

Sami smo sebe zarobili u posude uvjerenja i blokiramo našu spontanu, slobodnu, fluidnu životnost.

Naša mala volja i namjera za kreiranjem određenog ishoda troši veliku energiju, kako bi zaustavila slobodni tijek životne rijeke i kako bi nasilno spovela svoju malu volju.
Za zaustavljanje snažne rijeke života treba utrošiti puno energije, borbe i stresa.
To dovodi do stvaranja iluzije, kako je život težak, kako se treba truditi i boriti.To dovodi do starenja, boli i bolesti.
Što se više borimo da budemo zdravi i mlađi, time se više zarobljavamo u krugu borbe i potičemo starenje i bolest.

Kada imamo određena očekivanja, onda sve ostale moguće druge ishode proglašavamo unaprijed neželjenim, nepovoljnim, lošim ili negativnim. Kada oni automatski dobiju takvu etiketu, tada teže možemo vidjeti da su ti ishodi u stvari za naše najviše dobro. Tada ne vidimo da smo se vratili u spontani tijek žive rijeke života. Ostajemo zarobljeni u procjenjivanju dobro /loše.

Malo ja nema širu sliku što je za nas konstruktivno i životno podržavajuće.

Neželjeno se pretvara u negativno za jednu osobu, dok za drugu osobu to isto može biti pozitivno i željeno.
Npr. na kraju našeg puta je cilj sa dva postolja. Na jednom postolju je crveni pehar, a na drugom plavi
Ako je naše očekivanje da dobijemo crveni pehar, onda će dobivanje plavog pehara za nas značiti neuspjeh, neostvarenje očekivanog ili će plavi pehar postati negativan ili loš itd.

Ja sam danas vraćena sa tehničkog pregleda i moje malo ja je automatski tu situaciju doživjelo kao nelagodu. Moja želja i očekivanje je bilo da prođem na tehničkom pregledu. Drugačiji slijed događaja, van očekivanog i željenog ima svoju širu svrhu i značenje i preusmjerenje na drugačije mogućnosti. Npr.:Neispravnost auta može dovesti do nezgode i onda je ovaj ishod pravovremeno i milostivo djelovanje univerzuma ili ako sada nije uklonjen manji kvar, može nastati veći kvar, ili odlazak mehaničaru može otvoriti neke druge mogućnosti u mom životu, druga viđenja, saznanja ili nove kontakte, koji nemaju direktnu vezu sa autom, itd. itd. Procjene mog maloga ja, nemaju nikakvu vezu sa savršenošću svih iskustava koje život donosi.

Neočekivani ili neželjeni ishodi mogu otvoriti nove mogućnosti o kojima uobičajeno ne razmišljamo i oslobađaju nas iz zatvora naših krutih uvjerenja, programa, navika , uvjetovanosti i očekivanja.

Naša primarna svrha u ovom životu nije da naše malo ja bude sretno i da mu njegove želje budu ispunjene, nego da budemo svjesni. Kada smo svjesni onda nismo identifcirani sa malim ja i znamo tko smo !.
Znamo da smo kreatori, a ne žrtve kreacije i vanjskih okolnosti.




Koji je pravi izlaz iz ove zamke velikih želja i očekivanja ?

PREPUŠTANJE STRUJI ŽIVOTA. Možemo imati određene preferencije ili afinitete za koje se ne vežemo kruto, ali ne i fiksna kruta očekivanja i želje. Labavi i fleksibilni ciljevi !

STANIMO, PRESTANIMO TRČATI PREMA ŽELJI I BJEŽATI OD STAHA ! ŽIVIMO U TRENUTKU SADA ! BUDIMO CENTRIRANI U SVOJOJ MIRNOJ ESENCIJI, KOJA JE IZVOR SVIH ISPUNJENJA! /
Vanjska očekivanja postaju sekundarna i možemo se početi igrati sa njima. Nestaje dotadašnja ozbiljnost i krutost ! /

OSJETIMO SVOJU CJELOVITOST I JEDINSTVO SA ESENCIJOM SVEGA STVORENOG, GDJE POSTOJI SAMO JEDNA JEDINSTVENA VOLJA I NEMA ILUZORNE PODJELE NA MALU LJUDSKU VOLJU I VELIKU BOŽANSKU VOLJU.


SVJESNO PRIHVAĆANJE ONOGA ŠTO NAM DONOSI TRENUTAK !
Prihvaćanje npr. misli i pridružene emocije :“ Ja nisam uspjela ostvariti svoj očekivani cilj i zato sam neuspješna! , ne znači slaganje sa sadržajem i značenjem te misli i emocije.

To ne znači : „ Prihvaćam da sam neuspješna !“
To također ne uključuje niti naknadne racionalizacije poput toga, kako je to naša neminovna karma, kazna i da moramo to prihvatiti, jer smo mali, nemoćni i nedovoljno vrijedni ili kako smo to zaslužili, itd itd.

To znači : „ U ovom trenutku sada, svjesna sam prisustva svoje misli i emocije o neuspješnosti. To su samo prolazne misli i emocije. Ja nisam identificirana sa njihovim značenjem. Dopuštam im da budu tu, jer trenutno i jesu. U potpunosti osjećam sve trenutne, senzacije u tijelu i sve on što protiče u trenutku. Promatram trenutak nepristrano, bez da kontroliram ishode. Ne borim se protiv neuspješnosti ili nelagode. Ne forsiram ugodu. Dok promatram izmjenjuju se i protiču razne misli, emocije i senzacije, od kojih sam inače bježala i koji tako prestaju biti obrasci prema kojima stvaram stalno i ponovno istu realnost. Ne opirem se tijeku života i božanske volje. Govorim životu DA, bez obzira na oblik u kome dolazi. Dozvoljavam neugodnim emocijama i mislima da budu i prođu. Ne vezujem se za ništa. Vjerujem u namjeru i višu svrhu božanskog Izvora, kao i u svoje jedinstvo s njim.

Ili jednostavnije :“ Prepuštam se trenutku, svjesna sam trenutka ! "

Naša životna priča i uloge s kojima se identificiramo grade odjeću koju oblačimo na naše istinsko ili pravo ja. Pažnja nam je uglavnom na toj odjeći, pa smo prividno zaboravili tko smo mi zaista.

Svaka osoba ima bar kraće iskustvo tzv. duhovne transcedencije ili drugačijeg stanja svijesti u kojem je u kontaktu sa istinskim samim sobom.

Stanje meditacije, kada utihnu misli i emocije, nije rezervirano samo za duhovne aspirante.



Postoje mnoge životne situacije kada svi imaju iskustvo dubljeg mira, tišine i bezuvjetne radosti ili ljubavi, kada imaju iskustvo svojeg pravog, realnog i živog ja. Uglavnom su to kraća direktna iskustva svoje neuvjetovane prave prirode, koja se izmjenjuju sa našom uobičajenom bukom u umu, koji stalno nešto prosuđuje, uspoređuje i pokušava kontrolirati.

Sva duhovna stremljenja su usmjerena prema traženju tzv. prosvjetljenja ili uzvišenog duhovnog iskustva, no ljudi nisu svjesni da to iskustvo imaju stalno te nastavljaju lutati u krug u potrazi za njim i ne znajući kako je to traženo stanje svijesti uobičajeno, oduvijek poznato i stalno pred nosom. Ljudi ga ili nisu u potpunosti svjesni ili su svjesni, no imaju očekivanja da to iskustvo treba biti drugačije. Projeciraju ga u budućnost, no iskustvo sebe i svoje cjelovitosti je prisutno samo u trenutku sada. Ono je van koncepata i definicija i teško se može riječima opisati.

Iskustva svog pravog ja su uobično kraća i možda stoga i neprepoznata kao neka drugačija stanja svijesti. Tzv. uobičajeno, normalno stanje svijesti je kada naš um ima bučan i stalan unutarnji dijalog i kada smo identificirani sa raznim ulogama te kada automatski etiketiramo sve s čime dolazimo u kontakt. Ta stanja mira i tišine našeg pravog ja nisu dovoljno atraktivna egu i on ih ne smatra nečim posebnim. I tako ego nastavlja igru duhovnog traganja.

Svaka majka i roditelj su osobito blagoslovljeni pravim iskustvima sebe kroz nerođenu djecu i najraniju dob djeteta. Svaka osoba koja ima kućnog ljubimca ili uzgaja u kući cvijeće ima to isto iskustvo. Mnogi sportaši imaju to tzv. iskustvo zone. Vježbanje hatha yoge je još jedan način za svjesnost svoje esencije i za direktni kontakt sa samim sobom. Kuharice, spremaćice, administratori, intelektualci, radnici ili neradnici tj. ljudi bilo koje profesije, koji su svjesni trenutka u kome nešto čine, imaju bezbroj takvih iskustava. Stanje između budnosti i sna je također trenutak tog blaženog iskustva.
Djelovanje umjetnika ili bilo koji kreativni akt u kome smo potpuno prisutni u svakom trenutku, izvor je tog iskustva. U stvari kreativno stvaranje novoga moguće je samo ako dolazi iz takvog iskustva. Ako je stvaranje rezulat starog uvjerenja ili programa, onda to i nije stvaranje, nego repliciranje i ponavljanje iste ili slične prošlosti.

Kada žena uđe u ulogu majke, onda je ona automatski izbačena iz direktnog kontakta i iskustva jednote sa svojim djetetom. Kada kuhar planira što će kuhati u budućnosti, on više nije prisutan u trenutku i izgubio je kontakt sa sobom i esencijom namirnica tj sa povezanosti s božanskim izvorom. Kada je sportaš u stresu radi očekivanja dobrog rezultata, on više nije povezan sa sobom, niti sa igrom.



Male bebe, psi i ostale životinje nemaju mišljenje ili koncepte o nama i zato pogledom u njihove oči povezujemo svoju esenciju s njihovom tj. osjetimo jedinstvo života.
Osjetimo se življim, stvarnijim i istinski radosnijim. To je susret van naše osobnosti i van uobičajenih misli, emocija i navika. To je bar na trenutak prozor u ljubavnu tišinu i našu istinsku bit. Pauza od mišljenja tko smo i uloga koje trebamo igrati. To je stvarni razlog naše sreće, ushićenosti, radosti i ljubavi u takvim trenucima, a ne ono što nam um naknadno prilijepi na to iskustvo.
Bebe, životinje i rijetke prosvjetljene osobe nas vide u trenutku, bez naše prošlosti i odjeće identiteta. To nam omogućuje da i mi njih isto tako vidimo, bar na kratko, jer oni ne reflektiraju na nas nikakvu umnu ili emocionalnu refleksiju. Drugim riječima osjetimo ispunjenje svoje vlastite životnosti, koja je ista kod svih bića. To je ono „mjesto“ gdje smo svi jedno i isti, bez uloga i sadržaja specifične životne priče. U tim trenucima smo ono što zaista jesmo.
Isto iskustvo imamo i sa prirodom.
To su susreti dublje inteligencije i žive svjesnosti. To su trenuci oslobođenja od svih ograničenja, prosuđivanja ili uspoređivanja, koje je naš um stvorio.
Dakle, mala beba u našem naručju, aktivira nam našu nevinu božanstvenost i to je ono u čemu uživamo. Znači nije susret s bebom uzrok naše radosti, jer ta radost je oduvjek bila u nama. U kontaktu sa nevinim djetešcem i mi smo počeli rezonirati s tom nevinom radošću. Dva nevina bića se prepoznaju.
Naša esencija prepoznaje esenciju cvijeta, van uobičajenog konceptualnog etiketiranja.



Tzv. opasni ili adrenalinski sportovi imaju tu istu funkciju. To su trenuci kada nam je sva pažnja na sadašnjem trenutku i kada radi opasnosti, misli i uobičajeno razmišljanje na kratko zastanu. Ako skačemo s vrha brda, onda smo u tom trenu svjesni svega što je prisutno pred nama i u nama. Tako dolazimo u kontakt sa svojom esencijom i životnošću. To je razlog zašto onda ponavljamo takvu aktivnost, jer se osjećamo živima i oslobođenima od uobičajene patnje ili identifikacije. Tada sekunde traju čitavu vječnost i privremeno smo oslobođeni uobičajenog linearnog vremena.

Isto iskustvo imaju i oni koji su bili u životno ugrožavajućim situacijama. Npr. u saobraćajnoj nesreći kada se sjećaju svih detalja i kada je „vrijeme stalo „. U tom trenutku dolazi iz naše esencije ili veze sa božanskim izvorom prava i adekvatna odluka što učiniti, ako nešto treba učiniti. Niži um i njegovo uobičajeni dijalog nema širu sliku svega što se dešava u tom životno ugrožavajućem trenutku i ne bi donio pravu odluku što treba činiti. Mali, niži um zapadne u stanje panike i tada obično ne činimo ono što je najbolje za nas. Za razliku od toga svi se sjećaju stanja neobičnog mira, fokusiranosti u nekoj kriznoj situaciji, gdje je spontano izašla neka odluka tj. smjer kojim treba nastaviti. Ta odluka je došla iz šire vizije naše cjelovitosti i povezanosti našeg pravog ja sa beskonačnim božanskim.

Kako mogu namjerno sada biti svjesna sebe, svoje najdublje esencije, koja je jedno sa svim životom ?



Slušam zvuk npr. zvona koje posupno postaje sve tiše i na kraju nestaje.

Sva pažnja mi je na toj određenoj frekvenciji zvuka.
U trenutku kada moja svjesnost dotakne tišinu, koja više nema oblik, došla sam u kontak sa tihom esencijom, iz koje izviru svi oblici i svi zvukovi.
Ta esencija bez oblika, bez sadržaja , bez značenja je sama svjesnost .
U tišini mi postajemo svjesni svoje svjesnosti.

Naše stvarnog ja je „izgrađeno“ od čiste svjesnosti.

Oznake: plaža