Bezuvjetna radost

Strah je poput filtera ili vela, koji ne dozvoljava da naše božansko suosjećanje ili bezuvjetna ljubav bude potpuno izraženo. To božansko suosjećanje je naša osnovna stalna vibracija ili prava priroda.

Kada je ona prekrivena velom straha, onda se pretvara u ljudsku ljubav, koja je zahtjevna i temeljena na želji i uvjetovanjima. Ljudska ljubav je impregnirana strahom, što rezultira sa posesivnošću, povredama i ljubavnim patnjama.

Kada je naš prirođeni izvor sigurnosti, koji je naša esencija ili beskonačni Izvor, prikriven velom straha, sigurnost počinjemo tražiti u nestabilnim izmišljenim vanjskim oblicima i borbi suprotnosti. Npr.: Sigurnost tražimo kroz stalni posao, novac i druge ljude ili žena traži muža, koji će joj pružiti sigurnost.

Ego vjeruje kako je odvojen. Strahovi maloga ja egzistiraju, dok smo identificirani sa njim.

Svaki strah je u stvari strah od gubitka uvjerenja, definicije ili značenja, koje smo stavili u pojedini zamišljeni ograničeni oblik.

Strah je cijena u zamišljanju odvojenosti i sredstvo s kojim održavamo dualnost.

Strah je upisan u sve polaritete dualnosti, jer pomoću njega se održava privid odvojenosti i širina naših samo –određenih ili zamišljenih granica.
Kada su naše granice pod prijetnjom, strah je signal koji nas upozorava na to.
Strah se hrani kroz zapamćena prošla iskustva ugroženosti ili gubitka i projecira se u izmišljenu budućnost, kao opasnost za ostvarenje cilja.
Ego gradi sisteme uvjerenja koji služekao zaštita ili prevencija od nevolja gubitaka i straha. Što se više štitimo i bježimo od opasnosti i straha, više smo im izloženi. To je začarani krug iz koga nema izlaza.

Sve se svodi na to sa čim smo identificirani. Ili smo identificirani sa svojom cjelovitošću ili višim ja ili sa malim odvojenim nižim ja !

Ako smo svjesni svoje božanske esencije i beskonačnog izvora u nama, onda je nemguć bilo koji gubitak ili povreda tj. strah. Svaka promjena oblika je odmah nadoknađena s novim oblikom, koji nastaje u trenutku i koji je u savršenom skladu.

Ako svoju sigurnost i obilje mjerimo prema trenutnom stanju odvojenog malog ja, onda smo u stalnom strahu od gubitka. Vjerujemo da smo mali ograničeni ja, koji se mora boriti za ograničene resurse. Identificirani smo sa malim ja i to je područje gdje djeluje strah i potreba za kontrolom, kako bi malo ja očuvalo svoje granice.
Postoje trenuci kada se osjećamo sigurni i mirni i kada se naše malo ja ne osjeća ugroženo. No to su trenuci, koji se stalno i neminovno izmjenjuju sa strahom. To je uobičajena dinamika u našoj identifikaciji s egom. Ego se tada kratkotrajno osjeća sigurnim u svojoj kreaciji uvjerenja i sklanjanjem u svoju mirnu i sigurnu oazu. No, to ne može dugo potrajati. Dapače, što više teži za mirom i sigurnosti, to više doziva strah.

Drugačija je situacija kada nismo dominantno idenficirani s egom i kada živimo iz svoje esencije. Tada nema straha i to onda nisu samo trenuci, koji se neminovno izmjenjuju sa strahom. Strah ne postoji u proširenom stanju svijesti .

Ovo su korjeni svih strahova, kada smo identificirani s malim ja :

-Strah od velikog svemoćnog Boga, koji je izvan našeg malog ja. Uvjerenja su stvorila iluziju te odvojenosti. Izmislili smo odvojeno mnoštvo i personificirali odvojenog velikog Boga, koji je izvan tog mnoštva.
To je ustvari strah od naše prave jedinstvene božanske prirode, strah od naše beskonačnosti.

-Strah od anhilacije ili nestajanja, koji nas inače navodi da dokazujemo svoju vrijednost, kroz to da budemo željeni i da se ističemo i budemo bolji. Malo ja živi u ponavljanjima programa s kojima je identificirano. Svako brisanje programa ili uvjerenja je tada doživljeno kao nestajanje malog ja, kao jedine identifikacije.

-Strah od naše širine i beskonačnosti i zabrinutost, kako bi mogli biti izgubljeni u tome. Strah od toga da će nas progutati beskonačnost i da će naše granice nestati. To i jeste zaista ono što se dešava kada otpustimo iluzorne granice i uvjerenja, kojima smo definirali te granice. No uvjerenja su samo uvjerenja, ali ne i mi ili naša prava priroda.
Ego stvara iluziju sigurnosti kroz ponavljanje poznatog. Zato je jedan od najvećih strahova prepuštanje nepoznatom i bezgraničnom. Iza tog straha stoji želja da zadržimo željeno i sve lijepe kreacije iz prošlosti. Naša prava božanska priroda je fluidno kreiranje u trenutku, van linearnog vremena.

-Strah da će biti izgubljena samo- svjesnost, kada se predamo beskonačnom izvoru egzistencije.

-Strah da ćemo izgubiti slobodu izbora i samo- kontrolu, ako živimo u potpunoj predanosti ljubavi , zahvanosti i slavi prema beskonačnom božanskom.

Malo ja se boji predati svom višem ja ili svojoj pravoj cjelovitoj prirodi i doživljava je kao nešto što je odvojeno i prijeteće njegovoj samo-svjesnosti, slobodi izbora i samo- kontroli.
No, ako je malo ja jedno sa svojim višim ja tj. kada smo cjeloviti, onda postoji samo jedna cjelovita volja, nas kao kreatora i onda ne može nestati samo-svjesnosti, sloboda izbora i samo- kontrola.

- Strah od svoje neadekvatnosti u odnosu na veličanstvenost beskonačnog božanskog . Kao kompenzaciju imamo tendenciju da imenujemo „dijelove „ i mjerimo beskonačnog, kako bi smanjili neopisivu veličinu. Strah od otpuštanja toga.
Pošto je naša perspektiva usmjerena na zamišljenu odvojenost, ne možemo biti svjesni svoje savršene povezanosti sa svim drugim prividno odvojenim dijelovima kreacije. Osjećamo se malenim, zato jer i jesmo identificirani sa malenim dijelom sveukupnosti. No, to je samo jedno od uvjerenja.

- Strah od gubitka referentne točke, koja nas zadržava u ovisnosti i odnosima te ovisnosti o osobnim identitetima.
Malo ja izmišlja razna uvjerenja i uloge te si stvara dojam kako ima odnos sa dugim dijelovima kreacije. Želi zadržati ta uvjerenja i identitete, kako bi kroz odnos mogao definirati sebe.
Izmicanje tih uvjerenja, uloga ili referentih točka, jednako je smrti ega, koji se onda ne može više definirati kroz njih tj. kroz odnos. Kroz zamišljene refleksije u ogledalu izmišljamo odnose i scenarije raznih igara i onda se grčevito i kruto držimo za njih.

- Strah od otpuštanja potrebe za društvom, zajednicom, plemenom, koje inače afirmira našu prihvatljivost. Strah od društvene osude i izopčenja. Nema nikoga da nam reflektira naše izmišljeno značenje i to nas plaši.

-Strah od samoće kada shvatimo da smo mi jedno jedino biće u realnosti, a da je sve ostalo refleksija i dio igre kreacije.
U višoj evolutivnoj fazi kada znamo i osjećamo kako je iluzorno mnoštvo naš vlastiti izraz i kreacija, spoznajemo sebe kao jednotu sa beskonačnim potencijalom.

Ono posljednje što nas odvaja od naše potpune cjelovitosti je ovaj strah od samoće i osjećaj gubitka napetosti u igri kreacije, kada znamo da smo to mi sami sve stvorili. Tada trebamo u potpunosti otpustiti igru zaborava u kojoj smo glumili razne odvojene uloge i vjerovali da smo mi baš to što glumimo. Taj zaborav nam je pomagao da se više uživimo u ulogu i da igrokaz bude zabavniji i napetiji. Kada spoznamo da smo to sve mi, prolazno gubimo interes za dalju igru. No kada otpustimo taj strah od samoće, onda se ponovo vraćamo u svoju pravu razigranu božansku kreativnu i avanturističku prirodu, ali ovaj put sasvim svjesno i bez zaborava.

Jedan jedini cjeloviti, kreira igru mnoštva i uživa u tome. Ovdjeje došlo do transcediranja dualnosti i strah više nije potreban kao instrument u kreiranju. Božansko suosjećanje i bezuvjetna ljubav postaju manifestni i oni su garancija da nema više volje maloga ja koja bi se suprostavila volji velikog božanskog. Jedna božanska volja se fluidno izražava u trenutku.

Nema Boga koji me kažnjava i nadgleda. Odgovorna sam za cijelu kreaciju. Svjesna sam sebe i procesa kreiranja. Igra zaborava nije potrebna više. Strah nije potreban kao sredstvo s kojim se strvaraju granice i odvojenost te oblici.