Bezuvjetna radost

Kolektivni ego je često disfunkcionalniji i snažniji od individualnih ega.
Sjetimo se kolektivng ega nacista ili križara, koji su ubijali nevjernike.

Kolektivni ego je dualna tvorba, koja se sastoji od pozitivnog i negativnog dijela.

Da li možda Bogom smatramo pozitivni aspekt kolektivnog ega ?

Kad reagiramo na tuđu nesvjesnost, tada smo i sami nesvjesni.

Snaga kolektivnog ega je velika i ako je nečija svjesnost i prisutnost u trenutku krhka, osoba može biti lako apsorbirana u bazen kolektivnog nesvjesnog.
Kolektivno nesvjesno, daje osjećaj lažne sigurnosti i ne dozvoljava preveliko razmahivanje individualnosti.
Biti dio stada daje zaklon, ali se pri tome obično plaća visoka cijena, uz brojna uvjetovanja.

Netko predaje svoj individualni ego kolektivnom i tada se čini kao dobra osoba, koja brine o drugima, radi za dobro zajednice i drugih.
Može nam se učiniti kako je to duhovno napredna osoba, koja nema više ego. No ne mora tako biti.

Istina, ona nije usmjerena primarno na sebe, svoj mali ja, nego je u proširenim grancama kolektivnog ega.

Njen ego ima šire granice, pa možemo reći kako je to još veći ego, bez obzira na sadržaj.
Ima veću energiju, jer se sastoji od zbira pojedinačnih sličnih energija.

Pri tome sama osoba vjerovatno vjeruje, kako se predala bogu ili nekom drugom višem cilju.
To nije predaja bogu, nego kolektivnom nesvjesnom i eventualno programima i uvjerenjima o bogu ili nekom višem cilju.

Rajneesh kaže da je Bog kolektivni ego svijeta.

Ovo je za dublju konteplaciju, što inače smatramo bogom ili božanskim.

Kolektivna uvjerenja o bogu, mogu biti greškom zamjenjena sa tzv bogom.
Religija ima funkciju preko uvjerenja ukazati na božansko, no mnogi prst, koji pokazuje prema božanskom, zamjene sa samim božanskim i tada prst postaje Bog i sva je pažnja na njemu.

U kolektivnom egu osoba ima snažan identitet sa svojom grupom, nacijom, religijskom zajedncom, sektom isl.

Priroda svakog ega je da mora imati neprijatelja. Tako je i sa kolektivnim egom.


Tako npr. osoba- domoljub, koja je požrtvovna za svoju zajednicu i zemlju, dobra i uzorna osoba, postaje hladnokrvni ubica onih, koje smatra neprijateljem nacije i njene zemlje.
Osoba to čini iz kolektivnog identiteta i to smatra pozitivnim ponašanjem, jer štiti najviše vrijednosti svoje nacije i zemlje.
Ubistvo neprijatelja je tada moralni čin.

Tako npr. znamo uzorne, moralne kršćane, dobrotvore, koji brinu za druge, pomažu im i pri tome ne ističu sebe.
To je kolektivni religiozni program, koji definira kako izgleda dobra, nesebična osoba.
I zaista ta osoba nema više čvrstu identifikaciju sa svojim malim ja, no u isto vrijeme se identificira sa kolektivnim ja te kršćanske zajednice. ili neke druge religiozne zajednice.

Neprijatelji joj mogu biti oni koji ne vjeruju u boga ili su neke druge vjere ili se ne ponašaju po kršćanskom programu nesebične dobrote ili ne štuju dosljedno božje zapovjedi.

I tada ta nesebična, blaga, tolerantna i dobra osoba, najednom postaje progonioc i grubi kritičar svih onih, koji su drugačiji od njenog šablonskog programa.
Tako se zdušno i strastveno, s puno mržnje i ljutnje može odnositi prema osobama, koje su prekršile neku od božijih zapovjedi ili su drugačije.
One kao moralisti i pravednici misle da imaju pravo osuđivati druge za njihove tzv. greške ili zbog različitosti.
Pri tome nestaje njihova areola dobrote i svetosti i smatraju se i dalje ispravnim ili pravednicima, jer se bore za svoj kolektivni krščanski ideal.
Pri tome druge tretiraju kao manje vrijedne osobe, osuđuju ih, degradiraju i bore se protiv njih.

Upravo je to jasan znak, kako taj prividni nedostatak ega nije stvaran, nego samo njegov drugačiji oblik.

Ego voli svoje i čuva svoje granice, boreći se protiv drugih.
Ako je to kolektivni ego, onda se vole ljudi unutar njegove granice, a ostali svi su potencijalni neprijatelji i kandidati za mržnju.
Tako je to slično i u malom obliku kolektivnog ega, koji zovemo porodica.

Slično se također stvara i kolektivni ego većinske grupe siromašnih građana, koja se osjeća ugroženom od loše vlade i političara.
Taj ego se hrani neprestanim nezadovoljstvom i ljutnjom na nepravdu.
Kada bi se nekim čudom stvorila idealna vlada i idealni političari, to ne bi odgovaralo ovom kolektivnom egu obespravljenih i jadnih, jer bi im bila oduzeta gavna hrana, a to su žaljenja, optuživanja i osjećaj da su jadne žrtve.
Zato se suštinski ništa niti ne mijenja, jer se komplementarni igrači uzajamno hrane. Kolektivni ego tako preživljava.

Tehnologija olakšava ovakve oblike hranjenja ega.
Tako npr na društvenim mrežama / FB i sl / možemo slobodno pljuvati po političarima ili nekim drugim nepravdama i kroz sebe hraniti velikog gladnog kolektivnog monstruma, a da se ne maknemo iz fotelje.
Ljudi se grupiraju prema uverenjima i onda više ne komuniciraju uzajamno, nego je to komunikacija uvjerenja sa uvjerenjem.

Individualni ego se tako hrani kroz pohvale, prihvaćenost i viđenost ili kroz kritike, ljutnju i napade, no pošto je to i dio kolektivng ega i on se dobro održava kroz ove nesvjesne igrice.

Sve je to daleko od pravog kontakta s božanskim, koje se ne ispoljava preko uvjerenja i programa, koji određuju što je dobro i moralno ili normalno.

Osoba koja je povezana sa božanskom esencijom i cjelovitošću je autentična, spontana i slobodna.

Iz tog stanja ona nikoga ne povređuje i nije identificirana niti sa svojim malim ja, ali niti sa kolektivnim ja.

Trebamo razlikovati dobrotu osobe, koja je dio kolektivnog programa, od dobrote koja je trenutačni autentični božanski izraz.

Oznake: kolektivni ego, individualni ego

Priroda našeg malog ja je da se stalno bori sa svojim malim strahićima, koji dovode u pitanje njegovu stalnu kontrolu i izmišljenu sigurnost u zamišljenoj odvojenosti.
No pozadina svih tih stahova je puno dublja.

Korjen straha je strah od naše prave božanske prirode, koja je beskonačna i nespoznatljiva i u svakom trenu može kreirati nešto novo, bez zadržavanja starih oblika kreacije.

Strah je osjećaj izgubljenosti u našem stvarnom ja, u vlastitoj božanskoj cjelovitosti.

PREDAJA BOŽANSTVENOJ PRAVOJ PRIRODI ILI KAKO NEKI KAŽU BOGU, JE NAJVEĆI STRAH!

Fluidna, beskonačna svjesnost je naše pravo ja.

Tu nema početka i nema kraja, nema cilja, dolaska ili ostvarenja. Ne postoji gore, dolje, lijevo, desno, unutra, vani, kao ni vrijeme, ništa za učiniti, ništa za dokazati ili promijeniti, bez puta, bez plana, ali sa trenutim beskonačnim potencijalom svih mogućnosti.
To generira ogromni strah i paniku.

Um je po svojoj prirodi ograničen i ne može razumjeti iskustvo ili koncept beskonačnosti, bez granica.

Stanice mogu imati to nekognitivno iskustvo decentralizacije ili proširenja, bez granica.

Strah nas vraća u stanje kontrahirane svjesnosti, koja ima neki poznati oblik ili sadržaj.
Zgrčimo se, stisnemo i povučemo u poznati oklop.

Tijekom duhovnog razvoja prati nas izazov straha.

Treba otpustiti sva nezrela uvjerenja o duhovnosti, dobivena kroz uvjetovanja religija, ezoteičnih i filozofskih uvjerenja i sistema.

Sva uvjetovanja, koje smo dobili od roditelja i društva kroz programe, običaje, tradicije, sve zapise prošlosti, po kojim obrascima kreiramo cikluse slične budućnosti.

Ako ste na putu prema autentčnom življenju, to znači odbacivanje svih tih starih iskustava, sjećanja, ugodnih i zaštitničkih programa, koji daju osjećaj poznate referentne točke, za koju se držimo ili ljepimo.

Tada ste na putu, kojim vjerovatno ne ide vaša okolina i društvena zajednica.
Ako i imate nekog duhovnog prijatelja na sličnom putu, tu postoji opet opasnost o novoj vezanosti oko istih duhovnih koncepta i stvaranje tzv. duhovnih identifikacija, koje koče prepuštanje i otpuštanje svih uvjerenja.

Vjerovatno oboje imate sličan duhovni ego, koji uzajamno hranite.

Tako se formiraju i razne duhovne grupe i zajednice, oko sličnih duhovnih uvjerenja.
Time se smanjuje stah od prepuštanja božanskom beskonačnom, ali isto tako se usporava potpuno prepuštanje, koje je jedni pravi način.

Takva grupiranja bi trebala biti samo privremene štake u procesu kontinuiranog otpuštanja.

Grpiranja imaju i funkciju motivacije za otpuštanje staroga i za dobvanje novih uvida, no kada postanu oaza u kojoj se skrivate od božanske beskonačnosti, treba napustiti takve grupe i udruživanja.

Svi smo mi bili neko određeno vrijeme dio raznih svjetovnih i duhovnih grupacija i otišli smo, kada smo ih prerasli ili dobili ono što smo trebali.

Ako smo još uvjek u ovisnosti o nekima osvjestimo to sada !

Sve što je kreirano može biti dio naše ovisnosti.

Ovisnost o crkvi, ovisnost o guru-u, ovisnost o čitanju nekih duhovnih knjiga ili romana, ovisnost o duhovnim prijateljima, o seksu, o partneru, o kupovini, ovisnost o Knjizi Znanja, Kuranu, Bibliji, o vedskom učenju, o strukovnim udrugama, o svojoj političkoj stranci, o ezoteričnom sistemu, o poslu, itd itd.

U naprednijim fazama, to je ovisnost o radosti, koju daje ili uvjetuje određeno činjenje, ovisnost o moći koju osjećamo, kada svjesno kreiramo svoje životne okolnosti i upravljamo okolnostima, ovisnost o znanju, o stalnom učenju, ovisnost o svjetlu i sva ostala stanja, gdje postoji uvjetovanje.
To je ovisnost o nećemo što nam daje dobar osjećaj ili osjećaj ispunjenja ili zadovoljenja.

U naprednijim fazama smo se uglavnom oslobodili od ovisnosti za vanjske objekte i disfunkcionalnih obrazaca i imamo sretniji i ispunjeniji život.

Možda ne ovisimo o vanjskoj sigurnosti koju daje novac i stalno zaposljenje, no ostaje suptilnija ovisnost o onim aktivnostima koje nas raduju i zabavljaju.
Pri tome se ne prepuštamo spontano životu, nego stalno biramo one iste aktivnosti koje volimo, jer nam je prije bilo lijepo s njima.
Ako dobro kuhamo i zbog toga nas hvale, rado ćemo kuhati da dobijemo svoju nagradu od drugih.

U najnaprednijim fazama kada više ne kuhamo radi drugih nego radi radosti trenutka, prepoznati ćemo da je i to jedan oblik suptinijeg uvjetovanja.
Bez obzira što smo tijekom kuhanja autentični i povezani s božanskim, to je ipak navika za koju smo vezani.
Kroz tu naviku smo se uspjeli povezati s božanskim i utoliko je to vrijedno iskustvo.
No da vas netko taj tren pita hoćete li opet kuhati ili ići u šumu u kojoj nikad niste bili i ako tada izaberete kuhanje, jer je to sigurni i poznati način povezivanja s božanskim, to znači da niste potpuno prepušteni trenutku, jer još uvijek birate s pozadinskim motivom sigurnosti ili nepovjerenja u nepoznato i neznano.

Naša prava priroda je neuvjetovana i sva uvjetovanja, ma kako napredna i pozitivna bila, nas koče od prirodne prepuštenosti neznanom i spontanom, bez programa.


U stvari sve što poznamo može biti dio naše ovisnosti ili uvjetovanja i to ne znači da trebamo odbaciti ta iskustva kreacije.
Ne odbaciti, ali imat drugačiji odnos prema svemu, bez vezanosti.
Ako nismo ovisni o hrani, o partneru, o znanju, razumijevanju, itd., onda to isto čininimo i dalje, no iz drugačijeg ugla bez vezivanja.

Imati gurua kao povremenog inspiratora, ali bez vezivanja. Imati grupu duhovnih prijatelja ili istomišljenika prema nekom hobiju ili zajedničkom interesu, ali ne kao referentnu točku za koju se zakačimo i koja nas štiti od naše beskonačne prave prirode i beskonačnog potencijala mogućnosti.

Ogradili smo se zidovima uvjerenja i programa i kroz njih ne može proći beskonačna fluidna svjesnost ili naša prava priroda.

Tako se opiremo životu i udarci svjesnosti o naše zidove i granice izazivaj osjećaj boli.

U pozadini te boli je naša želja za promjenom i micanjem opstrukcija, koje smo postavili da naša autentičnost ne može slobodno teći.

Otpuštanje komfora zatvorskih rešetki jako plaši.

Atomi su građevni blokovi iluzorne realnosti, koji nas vežu uz uvjerenja i formu, koja zarobljava.

Atomi se grupiraju prema našim očekivanjima i namjeri.
Za većinu ljudi na nesvjestan način i prema obrascu kolektivnog nesvjesnog.

Naša kolektivna očekivanja su da je ovaj svijet gust, čvrst i opipljiv i zato svi imamo iskustvo gustoće 3D. To je program.

U PODRUČJU ČISTE SVJESNOSTI, KOJA JE NAŠE STVARNO SVEPROŽIMAJUĆE JA, NEMA ATOMA I NEMA GUSTOĆE NITI OBLIKA. TO JE IZVOR NAŠEG STRAHA. OVISNI SMO O GUSTOĆI ATOMA.

Atomi generiraju polje misli i emocija, električno i magnetsko polje. Ona zadržavaju uvjetovanja ili programe tj. naša očekivanja kako stvari trebaju biti ili izgledati.
Prosudbe srca su: ovo osjećam dobrim, ovo ne, to je dobro, jer tako osjećam i zato što sam prošli put imala takvo iskustvo itd.

Prosudbe srca se temeljene na sjećanju, na magnetskim gustim poljima, na starim zapisima iluzorne prošlosti i to su emocionalni programi, koji generiraju slična očekivanja u iluzornom linearnom vremenu i onemogućavaju autentično izražavanje kroz srce. Te emocionalne prosudbe i sjećanja su poput vela, koje zamagljuju srce.
Jedna od tih emocija je i strah.

Imamo strah od naše prave beskonačne prirode i svjesnosti bez oblika i zato se stalno vraćamo u poznato, kontrahirano stanje, u carstvo mentalnih i emocionalnih prosudbi.


Generalno i načelno vjerujemo kako ćemo učiniti sve da duhovno napredujemo i da budemo jedno s božanskim.
No praksa ne pokazuje tako.

Sve što inače treba je prepustiti se i to ne iziskuje nikakav rad, trud ili vrijeme.

No mi smo razvili razne duhovne i psihološke tehnike, pravce i bezbroj načina, a sve u cilju da malo ja ostane u poziciji kontrole i da nas zaštiti od straha.

Tako nam i međusobni konflikt postaje jedna od dobrih opcija, jer nas stavlja u odvojeno stanje, gdje smo u kontrahiranom stanju i tako zaštičeni od straha od svoje beskonačnosti, ekspanzivnog oblika svjesnosti.

Bolje bilo kakvo uvjerenje ili program, nego biti izložen nepoznatom, bez njegovog uvjetovanja.

Negativni programi dakle štite od tog bazičnog straha, da ćemo nestati u beskonačnosti i izgubiti svoju gustoću o kojoj ovisimo.

Naravno da radije biram naš skladan i prijateljski odnos, no ako trebam birati između neprijateljstva među nama i predaje svojoj nepoznatoj i nepredvidivoj beskonačnoj božanskoj prirodi, izabrati ću neprijateljstvo.

Kada se osjećam kao žrtva boravim u poznatim emocijama, očekivanjima i programima i to me drži u mom gustom kontrahiranom stanju, koje mi je poznato i koje me štiti od stanja, koje ne mogu kontrolitati i gdje nema poznatih granica.

Zato tako teško otpuštamo negativna uvjerenja i emocije.
Oni su nam zaštita od naše božanstvenosti, koja je najstrašnija za malo ja, s kojim se identificiramo.

Kada osjetimo strah to nam je znak da smo se za nešto vezali i da smo u iluziji, no isto tako je i znak da je beskonačno božansko blizu i da ga ne puštamo u svoje iskustvo.

Svjesno prepuštanje strahu, znači da prihvaćamo trenutak i da smo dopustili čistoj svjesnosti da otopi naše granice ili iluzorne stare programe za koje smo se vezali.

Strah se raspline i ispuni nas osjećaj topline i širenja u svojoj beskonačnoj, ljubavnoj, bezuvjetnoj, sigurnoj prirodi.

Oznake: strah, kontrakcija, ekspanzija

Čovjek koji se budi ponekad ima teškoće u razlikovanju vodstva, odnosno svojih unutarnjih glasova i nije siguran da li dolaze od višeg ja, od malog ja, od velova emocionalnih prosudbi koji prekrivaju srce, od drugih entiteta, koji nas manipuliraju i sl.

Neki kanaliziraju druge entitete i njihove savjete prihvaćaju kao vodstvo.

Nema ništa loše u kanaliziranju, no treba biti svjestan toga bez vezivanja.
Postoji bezbroj suptilnih entiteta.
Privlačimo samo one koje su na sličnoj frekvenciji kao mi i to može biti korisno, kao što je korisno kada komuniciramo sa prijateljem, koji nam je sličan i pokaže nam drugačiju perspektivu istoga, što je vrijedno.
No, ako se trenutno nalazimo u nekoj nižoj vibraciji privlačimo i takve entitete.

Nije rijetko da se niži entiteti predstavljaju kao neka uzvišena bića i mi ih i sami takvim kreiramo, dodatno, uz stav, da mi sami nismo još dovoljno razvijeni.

Tada takve osobe za svaki korak moraju pitati za vodstvo taj entitet, jer je on kao razvijeniji od nas.
Pri tome negiramo našu cjelovitost i jedinstvo.
To je slično kao kada supruga čeka da joj suprug kaže što treba činiti, zato što on ima više samopouzdanja od nje. Ona pri tome zanemaruje suptilne glasove svoje cjelovitosti. Ovisna je o suprugu.

Svatko od nas je cjeloviti izraz nekog božjeg aspekta, koji se kroz nas izražava i ako se vežemo na druge u materijalnom ili suptilnom svijetu, nećemo se moći u potpunosti autentično izraziti.

Ja sam davno prije mislila, da ako jednom budem tako kanalizrala, kako će to značiti kako sam duhovno naprednija, no sada znam to je bila moja zabluda.

Kanaliziranje ima svoju višu svrhu, samo ako to u nama probudi naš viši aspekt, koji vodi ucjelovljenju.


Kako E. Tolle kaže, ako je to neka zanimljiva informacija, koja hrani naš mentalni sklop, što s njom dalje ?
Tada je ta informacija u rangu sa osjećajem kao da pročitamo neki interesantan SF roman.
Od vanzemaljca doznamo npr. njihov način života i nove oblike maštovitosti kreacije.
No ako se samo zadržimo na nivou fascinacije drugačijim oblikom i pričom, to se ne razlikuje od divljenja nekom novom obliku ljudske kreacije npr. nekom letećem autu .

Što se duhovnih vodiča tiče njihova svrha je da kao prividno odvojeni entiteti pomažu u igri buđenja, dok je osoba u iluziji sna.
DAKLE DUHOVNI VODIČI NAS VODE SAMO ZA VRIJEME ILUZORNOG DUALNOG SNA .

Iluzija sna dijeli iskustvo u tri odvojena nivoa, fizički nivo, nivo duše i nivo spirita i na svakom nivou postoje entiteti kao vodiči.

Kada se osoba probudi, nije joj potrebno više vodstvo duhovnog vodiča. Nestaje umjetna podjela između tijela, duše i duha.
Tada smo jedno sa svime i naša individualnost, koja boravi u igri kreacije je ucijeljena.
Božja volja i volja naše individualnosti su jedno .

Ona i dalje može komunicirati sa bićima tih raznih nivoa, no pri tome to čini iz ugla cjelovitosti i iz centriranosti u svojoj esenciji.
Ona sama zna da je istovremeno i jednota i to mnoštvo.

Tako ti entiteti više nisu odvojeni, nego dio nje ili njeni pojedini aspekti.
Dakle, probuđena osoba npr. komunicira sa anđelom iz razloga što joj on može u trenutku osvijestiti neki njen aspekt.
Osoba je svjesna da je ona jedna jedina i da se izražava kao mnoštvo .Njena okolina je ona sama, jer je ona svjesnost koja je superponirana na cijeli kozmos.

Ona kroz drugi entitet ne traži vodstvo, jer ono se u svakom trenu spontano izražava pošto je osoba probuđena jednota.
Drugi entitet ima svoju individualnost i to pridonosi mnoštvu i bogatstvu božanske kreacije.
Vodstvo dolazi iz najviše božanske esencije, koja prožima sve.

Kanaliziranje znači da smo svoja tijela, fizičko i suptilna posudili nekom drugom entitetu, koji govori kroz nas.
Naša individualnost miruje i druga se izražava kroz nas.
Publika je fascinirana kad neki viši spirit npr. uzašli majstor govori kroz osobu.

Proanalizirajmo ovo !
Ako naša fizička stanica, mentalno i emocionalno tijelo mogu podnijeti tu višu frekvenciju uzašlog majstora, to znači da smo i sami na toj frekvenciji, odnosno da nam je dostupan isti nivo i uvidi s tog nivoa.
Zašto onda igramo tu igru ustupanja svog kanala ?
Da li zato to ne vjerujemo sebi i smatramo kako još nismo dovoljno razvijeni ili nešto slično ?

Dakle, iste uvide možemo imati i sami kao neki tzv. napredniji entiteti, koji dolaze iz iluzorno odvojenih nivoa npr nivoa spirita.

Zašto onda ne izražavati svoju cjelovitost i mudrost, bez potrebe za kanaliziranjem ?

Time što u sebi držimo program „ Još nisam dovoljno razvijen i treba mi linearno vrijeme da postanem razvijen „ , smanjili smo i svoju frekvenciju i time otvaramo vrata nižim entitetima, da se predstavljaju onako ako bi mi željeli / kao uzvišeniji / .

Ta shizofrena podjela nam možda daje osjećaj kako smo vredniji i duhovniji, jer smo odabrani da kanaliziramo uzvišene entitete.

No time smo degradirali našu prirođenu božansku cjelovitost, koja nam je uvijek dostupna i bez linearnog vremena i iluzije duhovnog razvoja u vremenu

Tolle kaže kako mnoga kanaliziranja sadrže lijepe općenite uzvišene uvide, no te iste uvide mi već imamo. Više vjerujemo drugima nego sebi.

Ako smo svjesni svoje cjelovitosti, možemo i igrati igru kanaliziranja, jer smo tako i onako svi jedno, no ako postajemo ovisni o tome i to nam postaje sredstvo za duhovno napredovanje, postoji opasnost da se uhvatimo u zamku i ne čujemo vlastito vodstvo, koje je s božanskog izvora namijenjeno u tom trenu samo nama.

To je poput razlike da sami uživamo u jedenju jabuke ili da nam netko drugi priča tome kako je to divno.

Dok su ljudi slijepci ili uspavani, dobro im dođu duhovni vodiči u koje imaju povjerenje i predaju se njihovom vodstvu. No s buđenjem osoba sve bolje vidi i zna sama hodati, bez privida pomoći.

Uspavanim ljudima se teško predati direktno božanskom izvoru, koji nema oblika sadržaja ili značenja ili ikakvih referentnih točaka.

Zato on zamišlja dimenzije ili postupne korake, na kojima mu pomažu entiteti i duhovni vodiči, koji sami imaju neki oblik.

Tako se lakše postupno predaju sve višim frekvencijama, preko duhovnih vodiča raznih nivoa i tako traje u linearnom vremenu igra buđenja.


Dakle, sada smo vidjeli glavni razlog zašto postoje duhovni vodiči, koji su kao posrednici u našim postupnim koracima buđenja.

STRAH OD TRENUTNOG POTPUNOG PREPUŠTANJA NAJVIŠOJ FREKVENCIJI I NAŠOJ BESKONAČNOJ PRIRODI, KREIRA ODVOJENE DIMENZIJE I POTREBU ZA DUHOVNIM VODIČIMA RAZNIH FREKVENCIJA KAKO BI POSTUPNO DUHOVNO EVOLUIRALI.

TAKO NASTAJE I ILUZIJA DIMENZIJA ILI POJEDINIH NIVOA SA PRIPADAJUĆIM VODIČIMA.

Svrha svega ovoga je da se zapitamo :"Mogu li se sada bezuvjetno predati božanskom vodstvu koje je bez granica, bez programa i bez oblika, vremena i prostora ? "

Nekada se više ja smatra vodičem, što je slično odvojenom entitetu, jer se doživljava odvojeno.
Najčešće se i dobiva vodstvo s tog nivoa sebe.U početku je to dualno zamišljeni odnos.

Nekada ljudi taj dio sebe nazovu drugim imenom i vjeruju da je to neko drugo duhovno napredno biće.

Kršćanstvo se vezuje za arhetip Isusa kao jedne od božanskih individualnosti, Tako se pobrka osobnost Isusa od tzv kristove svjesnosti kao jedne od razina svjesnosti.Mnogi se predugo vežu za Isusovo vodstvo kao osobe kakvu opisuje crkva, a da istodobno u sebi ne prepoznaju kristovu svjesnost.Ne čuju direktno vodstvo svoje cjelovitosti.

Ljudi odgađaju svoju evoluciju, ako ih predugo vode drugi entiteti i ako se boje direktno prepustiti božanskoj beskonačnosti bez oblika.

U redu je pomoć naprednog duhovnog entiteta kao dobrog prijatelja, no ne smije se pri tome zanemariti veza naše individualnosti sa cjelovitosti.

To je kao da stalno pitamo za vodstvo i slušamo svog šefa, koji je divna i napredna osoba i pri tome zanemarujemo svoju inspiraciju koja dolazi kroz naše vlastito srce.

KADA BORAVIMO U POLJU CJELOVITOSTI, NEVEZANI ZA OSOBNE DUHOVNE VODIČE I DIMENZIJE, ONDA ZNAČI DA SMO POTPUNO USKLAĐENI SA CJELINOM I TADA SVI KREIRANI ENTITETI I BIĆA MOGU BITI NAŠI VODIČI TRENUTKA.

Lijepa ruža na putu....gruba psovka prolaznika.....anđeo ljubavi.....duša ovisnika koja luta u vlastitom prokletstvu.
Svi nose poruku i motivaciju, jer svi smo istovremeno jedno, no nismo ovisni. Slobodni!

Ono što se češće zapitam u zadnje vrijeme je koliku moć i pažnju dajem nekim iluzornim sadržajima matrixa ili starim ponavljajućim programima.

KOLIKO OZBILJNO VJERUJEM U NJIH ILI KOLIKO SAM OVISNA O NJIMA ? JE LI OVO STVARNO ? Konstatiram da nije i povučem, odvežem, svoju energiju i pažnju od toga.

/Uzmimo da vas neka osoba hoće "upecati " sa svojom pričom o tome kako je žrtva i pri tome traži vašu energiju i pažnju i savjet . Svi refleksno želimo pomoći i uključimo se s ozbiljnosti u spašavanje žrtve. Kada to prepoznamo duboki udah i vraćanje energije u svoj centar. Osoba i dalje priča, no vi niste upleteni u matrix igre, nego pažljivo slušate iz svoje esencije. Tada zaista i čujete osobu. Sadržaj njene priče je sekundaran i niste se vezali za njega. Iz esencije i iz najviše božanske mudrosti eventualno kažete nešto ako dođe ili šutite. To je najveći poklon koji možete dati drugoj osobi a vi sami nećete boraviti nesvjesno u drami problema. Iz vašeg mira i božanskog izvora dolazi najbolje rješenje problema i tako osobi dajete priliku da i ona počne rezonirati iz svoje cjelovitosti gdje leži iscjeljenje i rješenje problema Vi boravite i komunicirate sa stvarnim "dijelom "osobe u jedinstvu, sa njenim živim i realnim "dijelom " i niste skrenuli u iluzornu priču koju osoba trenutno emitira na površini.
/

Jedinstveno cjelovito polje u sebi sve sadrži: prividno odvojeno polje sna. polje buđenja, polje namjere, gdje s namjerom trenutno manifestiramo i polje svjesnosti bez oblika koja sve prožima.

Sve što je u tom polju može biti naš vodič ili skretničar.

Inspiracija koja dolazi iz same čiste svjesnosti je najviše vodstvo i mi ga automatski slijedimo.

Ona se nalazi u našoj unutrašnjosti u jedinstvu naše individualnosti sa svime /vlastito cjelovito ja /
ili u esenciji nekog suptilnog nevidljivog bića / npr. anđeo ljubavi/
ili u esenciji prividno odvojenih vanjskih objekata ili osoba. /Lijepa ruža na putu ili esencija osobe koja može na van istovremeno emitirati scenarijo iluzije ili sama biti u svojoj cjelovitosti s esencijom/.

Vodiči su nam također i oni koji su u iluzornoj frekvenciji dualizma !

U tom slučaju ih možemo nazvati skretničarima.

Kada se npr susretnemo s grubom psovkom prolaznika i počinjemo ulaziti u konflikt, to nam je signal kako nismo centrirani u svojoj esenciji.

To je alarm koji kaže VRATI SE SEBI, TO NIJE PUT KOJIM TREBAŠ NASTAVITI !. znači da nam je ta osoba u tom trenu bila vodič, koji nas je podsjetio kako smo se zaigrali u igri iluzije i počeli je shvaćati ozbiljno.


Isto tako se možemo susresti sa suptilnim nevidljivim entitetom, koji ima svoju iluzornu priču. To može npr biti duša ovisnika koja luta u vlastitom prokletstvu., npr duša narkomana, samoubica ili bilo koja duša koja i dalje živi svoju malu odvojenu priču bez povezanosti sa božanskom esencijom i izvorom.
Neki ljudi vide takve prikaze ili su ih svjesni na druge načine.

Poruka je ista kao kada se susretnemo sa vanjskom i vidljivom prikazom. VRATI SE SEBI, TO NIJE PUT KOJIM TREBAŠ NASTAVITI !

KOJI DIO MENE JE PRIVUKAO OVU NESRETNU DUŠU ILI DUHA ?
Uđem dublje u sebe i prepoznam trenutno vodstvo ili poruku skretničara.

Ukoliko nismo svjesni da smo u komunikaciji s nevidljivim entitetom, neke signale ćemo sigurno osvijestiti. Možda ćemo se osjećati loše i to pripisati sebi ili nećem drugom. Tada je bitno obratiti pažnju na te signale i nije presudno bitno da znamo od kuda oni potiću. I postupak je opet isti. Koristimo dar tog skretničara da se vratimo u svoje realno, živo ja.


Oko nas je većina ljudi koji su u snu i to iziskuje stalnu prisutnost i osluškivanje.

Ne smijemo se dovesti u situaciju da igre sna prosuđujemo kao nepoželjne, manje vrijedne i sl. One su dio cjelovite igre kreacije.

Ukoliko procjenjujemo esenciju osobe kao vredniju borimo se protiv iluzije, mi time jačamo iluziju. Iz tog razloga ćemo više privlačiti situacije koje nisu autentične.

KADA GOD JEDAN POLARITET ISKUSTVA VIŠE VREDNUJEMO STVARAMO DODATNU SEPARACIJU !


Kada smo centrirani u božanskoj esenciji i cjelovitosti, onda sve jednako prihvaćamo. Ne osuđujemo one koji su na frekvenciji nekih iluzornih negativnih emocija i ne bježimo od njih. Oni su nam vrijedan dar da provjerimo našu centriranost.

Prosuđivanje i davanje veće važnosti nečemu, stvara disbalans i miče nas iz naše centriranosti.

Netko se može zapitati: „Kako to, toliko radim na sebi, a imam sve više neugodnih iskustava ? „

Jedan od odgovora je onaj koji već znamo, da iz podsvijesti izlazi sve više potisnutih sadržaja, kako bi ih osvijestili, otpustili, odnosno integrirali.

Novi uvid je: Što više vrednujemo pozitivno od negativnog, time automatski naglašavamo to negativno, koje je tada češće izraženo.

Iskustvo cjelovitosti dobiva na ljestvici prosudbi višu ocjenu, a stanje sna i niže frekvencije negativnu ocjenu.

Ono od čega bježimo ili protiv čega se borimo raste.

Pozitivno i negativno treba biti u balansu, kako bi se integrirali.


DAKLE KADA SMO CENTRIRANI U ESENCIJI I JEDNOTI, ONDA SMO INSPIRIRANI JEDNOM BOŽANSKOM VOLJOM, KOJU PREPOZNAJEMO KAO INSPIRATIVNI POTICAJ IZNUTRA ILI IZVANA.
TO JE BOŽANSKO VODSTVO NAŠE CJELOVITOSTI.

VODSTVO DOLAZI I IZ PODRUČJA ILUZIJE ODVOJENOSTI NA NAČIN DA NAS PODSJETI KAKO JE TO ILUZIJA I DA SE TREBAMO VRATITI U CENTAR I REALNO JEDINSTVO.

SAN DUALNOSTI IMA SVOJU SVRHU .

To je kao božansko maštanje, gdje ono ispituje razne mogućnosti.Zamišlja neku priču, koja je prividno odvojena od cjeline. Pri tome uvodi obrnuto ogledalo, koje reflektira njega kao obrnutog i tako nastaje dualizam.
Kroz ono što nije ispituje se što jeste.
Ne podcjenjujmo ovo iskustvo zamišljanja ili iluzije.
Kada nismo ovisni ili identificirani s njim, to je prekrasan instrument.

Oznake: Duhovno vodstvo