Bezuvjetna radost

Kolektivni ego je često disfunkcionalniji i snažniji od individualnih ega.
Sjetimo se kolektivng ega nacista ili križara, koji su ubijali nevjernike.

Kolektivni ego je dualna tvorba, koja se sastoji od pozitivnog i negativnog dijela.

Da li možda Bogom smatramo pozitivni aspekt kolektivnog ega ?

Kad reagiramo na tuđu nesvjesnost, tada smo i sami nesvjesni.

Snaga kolektivnog ega je velika i ako je nečija svjesnost i prisutnost u trenutku krhka, osoba može biti lako apsorbirana u bazen kolektivnog nesvjesnog.
Kolektivno nesvjesno, daje osjećaj lažne sigurnosti i ne dozvoljava preveliko razmahivanje individualnosti.
Biti dio stada daje zaklon, ali se pri tome obično plaća visoka cijena, uz brojna uvjetovanja.

Netko predaje svoj individualni ego kolektivnom i tada se čini kao dobra osoba, koja brine o drugima, radi za dobro zajednice i drugih.
Može nam se učiniti kako je to duhovno napredna osoba, koja nema više ego. No ne mora tako biti.

Istina, ona nije usmjerena primarno na sebe, svoj mali ja, nego je u proširenim grancama kolektivnog ega.

Njen ego ima šire granice, pa možemo reći kako je to još veći ego, bez obzira na sadržaj.
Ima veću energiju, jer se sastoji od zbira pojedinačnih sličnih energija.

Pri tome sama osoba vjerovatno vjeruje, kako se predala bogu ili nekom drugom višem cilju.
To nije predaja bogu, nego kolektivnom nesvjesnom i eventualno programima i uvjerenjima o bogu ili nekom višem cilju.

Rajneesh kaže da je Bog kolektivni ego svijeta.

Ovo je za dublju konteplaciju, što inače smatramo bogom ili božanskim.

Kolektivna uvjerenja o bogu, mogu biti greškom zamjenjena sa tzv bogom.
Religija ima funkciju preko uvjerenja ukazati na božansko, no mnogi prst, koji pokazuje prema božanskom, zamjene sa samim božanskim i tada prst postaje Bog i sva je pažnja na njemu.

U kolektivnom egu osoba ima snažan identitet sa svojom grupom, nacijom, religijskom zajedncom, sektom isl.

Priroda svakog ega je da mora imati neprijatelja. Tako je i sa kolektivnim egom.


Tako npr. osoba- domoljub, koja je požrtvovna za svoju zajednicu i zemlju, dobra i uzorna osoba, postaje hladnokrvni ubica onih, koje smatra neprijateljem nacije i njene zemlje.
Osoba to čini iz kolektivnog identiteta i to smatra pozitivnim ponašanjem, jer štiti najviše vrijednosti svoje nacije i zemlje.
Ubistvo neprijatelja je tada moralni čin.

Tako npr. znamo uzorne, moralne kršćane, dobrotvore, koji brinu za druge, pomažu im i pri tome ne ističu sebe.
To je kolektivni religiozni program, koji definira kako izgleda dobra, nesebična osoba.
I zaista ta osoba nema više čvrstu identifikaciju sa svojim malim ja, no u isto vrijeme se identificira sa kolektivnim ja te kršćanske zajednice. ili neke druge religiozne zajednice.

Neprijatelji joj mogu biti oni koji ne vjeruju u boga ili su neke druge vjere ili se ne ponašaju po kršćanskom programu nesebične dobrote ili ne štuju dosljedno božje zapovjedi.

I tada ta nesebična, blaga, tolerantna i dobra osoba, najednom postaje progonioc i grubi kritičar svih onih, koji su drugačiji od njenog šablonskog programa.
Tako se zdušno i strastveno, s puno mržnje i ljutnje može odnositi prema osobama, koje su prekršile neku od božijih zapovjedi ili su drugačije.
One kao moralisti i pravednici misle da imaju pravo osuđivati druge za njihove tzv. greške ili zbog različitosti.
Pri tome nestaje njihova areola dobrote i svetosti i smatraju se i dalje ispravnim ili pravednicima, jer se bore za svoj kolektivni krščanski ideal.
Pri tome druge tretiraju kao manje vrijedne osobe, osuđuju ih, degradiraju i bore se protiv njih.

Upravo je to jasan znak, kako taj prividni nedostatak ega nije stvaran, nego samo njegov drugačiji oblik.

Ego voli svoje i čuva svoje granice, boreći se protiv drugih.
Ako je to kolektivni ego, onda se vole ljudi unutar njegove granice, a ostali svi su potencijalni neprijatelji i kandidati za mržnju.
Tako je to slično i u malom obliku kolektivnog ega, koji zovemo porodica.

Slično se također stvara i kolektivni ego većinske grupe siromašnih građana, koja se osjeća ugroženom od loše vlade i političara.
Taj ego se hrani neprestanim nezadovoljstvom i ljutnjom na nepravdu.
Kada bi se nekim čudom stvorila idealna vlada i idealni političari, to ne bi odgovaralo ovom kolektivnom egu obespravljenih i jadnih, jer bi im bila oduzeta gavna hrana, a to su žaljenja, optuživanja i osjećaj da su jadne žrtve.
Zato se suštinski ništa niti ne mijenja, jer se komplementarni igrači uzajamno hrane. Kolektivni ego tako preživljava.

Tehnologija olakšava ovakve oblike hranjenja ega.
Tako npr na društvenim mrežama / FB i sl / možemo slobodno pljuvati po političarima ili nekim drugim nepravdama i kroz sebe hraniti velikog gladnog kolektivnog monstruma, a da se ne maknemo iz fotelje.
Ljudi se grupiraju prema uverenjima i onda više ne komuniciraju uzajamno, nego je to komunikacija uvjerenja sa uvjerenjem.

Individualni ego se tako hrani kroz pohvale, prihvaćenost i viđenost ili kroz kritike, ljutnju i napade, no pošto je to i dio kolektivng ega i on se dobro održava kroz ove nesvjesne igrice.

Sve je to daleko od pravog kontakta s božanskim, koje se ne ispoljava preko uvjerenja i programa, koji određuju što je dobro i moralno ili normalno.

Osoba koja je povezana sa božanskom esencijom i cjelovitošću je autentična, spontana i slobodna.

Iz tog stanja ona nikoga ne povređuje i nije identificirana niti sa svojim malim ja, ali niti sa kolektivnim ja.

Trebamo razlikovati dobrotu osobe, koja je dio kolektivnog programa, od dobrote koja je trenutačni autentični božanski izraz.

Oznake: kolektivni ego, individualni ego