Bezuvjetna radost

Razgovor malog i velikog ja na temu besmrtnog tijela :

Ali moje tijelo nije savršeno. Mogu osjetiti bol, krvni nalazi pokazuju da nisam zdrava, ne mogu saviti koljeno do kraja, ogledalo mi pokazuje kako sam ostarila.......kako možeš reći da je ovo tijelo besmrtno, savršeno i zdravo kada ja imam sada i ovdije drugačije iskustvo i čvrste dokaze ?

Kažem moje tijelo, što znači da sam ja negdje drugdje i da nisam jedno s tijelom.
Zar smo odvojeni moje malo ja od višeg ja i Izvora i zar je tijelo odvojeno i od jednog i drugog

Percepcija koju imam sada je određena mojim prethodnim uvjerenjima i individualnim i kolektivnim iskustvima.

Prihvatila sam kolektivni konsenzus, kako izgleda ova realnost i koja su njena pravila i zakonitosti.
Moja percepcija ide kroz te filtere uvjerenja i ja vidim i osjećam ono što moji i koektivni programi određuju. Ja projeciram nesavršenosti u mom tijelu.

Najviši božanski izvor ima kroz moja osjetila iskustvo ograničenog smrtnog tijela.
Ima iskustvo nezadovoljstva sa izgledom, sa simptomima tijela.

Za izvor je to jednako vrijedno kao imoje iskustvo zdravlja, vitalnosti i mladosti.

Malo ja prosuđuje ovo iskustvo kao negativno ili neželjeno i ljuto je na svoju nemoć da išta promjeni.

Kako bi zadržalo moje malo ja kontrolu, ono se upušta u zdravstvene programe vježbanja, zdrave prehrane, pozitivnog razmišljanja i sl., kako bi se izlječilo i usporilo starenje i razvoj bolesti.

Dobro sam rekla usporilo ili odgodilo, no ne i transcediralo. Malo ja će napraviti sve, osim da nestane kao odvojeni entitet, što se dešava u transcediranju.

U linearnom vremenu s promjenom ponašanja i uz ljekove, malo ja može kreirati drugačiju projekciju svog tijela, koje će biti zdravije, ljepše i vitalnije.
No dok god malo ja vodi taj proces, neminovno moram iskusiti suprotni polaritet tog istog.
Možda se počnem osjećati bolje i medicinski testovi pokazuju da sam zdrava, no moje ideje o zdravlju, moraju biti u ravnoteži sa idejama o bolesti i kad tad kreiram neko stanje koje dovodi do simptoma neke bolesti ili disbalansa.
Možda je to samo prehlada ili ozljeda, ali ravnoteža se postiže.
Plus i minus pozicija dualnog klatna mora biti u ravnoteži.

To ne znači da ne trebam na fizičkom nivou poduzeti sve mjere terapije i načine ponašanja, koji će učiniti da budem zdravija i vitalnija. Dapače, time ću omogućiti sebi da se lakše poravnam sa rijekom života koja dolazi od mojeg višeg ja.
Biti ću sposobna primiti visoku frekvenciju života, koja će moći poteći nesmetano mojim tijelom.

No, ako samo ostanem na zdravim intervencijama i terapiji na nivou dualne medicine, nikada neću biti potpuno iscjeljena i neću se moći potpuno otvoriti za iskustvo moje prave besmrtne prirode, koja će postati vidljiva i meni okolini.

Moje savršeno besmrtno tijelo mi je u svakom trenu dostupno, no malo ja svojom velikom željom za zdravljem i savršenosti, blokira prepuštanje tom iskustvu.

Malo ja projecira ono što stari programi diktiraju i ja i dalje kroz vanjska osjetila imam iskustvo nesavršenosti tijela.

Radeći na sebi, kroz osvještavnje svakog trenutka i otpuštajući razna ograničavajuća i toksična uvjerenja i emocije, čistim leću svoga maloga ja, koje tako postaje postupno sposobno da projecira sve veće božansko savršenstvo .

U konačnici s potpunim prepuštanjem, božanski izvor projecira moj savršeni oblik tijela, koji je njegov izraz bez bolesti i bez negativne dualne komponente onoga što nisam.

Tada moja percepcija tijela više nije zagađena starim programima i sjećanjima. Odvojeni entiteti i programi više ne projeciraju sebe i ne trošim energiju i pažnju na njihovo oživljavanje. Izaberem svjesno hoće li mi fokus biti na ideji bolesti ili božanske inspiracije koju prepoznajem po tome što me raduje.

U svakom trenu malo ja slobodno odabire što će projecirati i kada je prepušteno i stopljeno s višim ja ili izvorom sve se automatski i spontano dešava.
Najviša božanska volja se manifestira u našoj fizičkoj realnosti, a tijelo je božanski izraz.

Do tada sam kroz projekcije programa zdravlja i vitalnosti i kroz malo ja došla do zdravijeg tijela, no sada sam transcedirala dualnost i igru bolesnog i zdravog, koja se inače neminovno izmjenjuje.

Ok, lijepa priča razumjem je, ali ja još uvjek vidim svoje tijelo da je isto kao jučer.

Biti će isto, dok god projeciram programe prošlosti u sadašnji trenutak ili dok god mi je pažnja na njima.

Kako to nadići

Tako da prestanem ozbiljno shvaćati ono što je manifestirano predamnom.
Mogu se podsjetiti da je ono što vidim sada kondenzat prošlosti, a ne ono što ja jesam.

Samim tim slabi moja vezanost za ono što trenutno vidim i osjetim drugim osjetilima.
Na taj način sam vratila dio pažnje u svoj centar ili u svoje pravo ja koje je apsolutni kreator.

U tom trenu napravim par dubokih udaha i pažnju usmjerim prema unutra, prema svojoj esenciji.
Tako je pažnja na vanjsko i njegove nesavršenosti manja i vanjsko postaje sekundarno.

Dok promatram tijelo to počinjem činiti iz proširene svjesnosti.
Tada imam istovremeno iskustvo fokusirane i proširenje pažnje.
Vidim ono što je moja fokusirana pažnja projecirala, no to isto je uronjeno u moje šire polje svijesti, koje je izvan granica trenutne projekcije. Mogu reći tada da više ja promatra kreaciju nižega ja ili ega.

Svjesnost koja nema granica promatra oblik, koji je nastao fokusiranjem pažnje ili zarobljavanjem dijela svijesti u njegov oblik. Šira
Ja jesam prisutnost, promatra fizičko tijelo ili svoju trenutnu fokusiranu projekciju.

Ja jesam prisutnost nije vezana za fizičku manifestaciju ili projekciju i ona je u potpunosti prihvaća takva kakva jeste.

Kada mao ja gleda svoje tijelo, ona ga procjenjuje kao lijepo ružno, zdravo ili bolesno.

Više ja ne prosuđuje, nego uživa u trenutku, bez obzira kakvo značenje mu pridaje malo ja.

Ako nisam zadovoljna svojim tijelom i njegovim stanjem ili se divim i hvalim sa njegovom ljepotom i izdržljivosti, to znači da sam u identifikaciji s malim prosuđujućim ja.

Ja jesam prisutnost nevezano promatra sve dualne izraze.

Ako smo centrirani u ja jesam prisutnosti, onda se možemo lakše prebaciti na neki drugi program, koji ćemo projecirati ili manifestirati.

Samo stanje ja jesam je stanje ispunjenosti, zadovoljstva i ljubavi i onda nemamo više potrebu to isto tražiti kroz određeni oblik tijela
Simptomi tijela i njegov izgled postaju sekundarni.

Prisutnost ja jesam rastače automatski negativne programe koji su iluzija.

Kroz takva opetovana iskustva se povezujemo sve više sa samim sobom i tako dopuštamo da sam izvor kreira ono to je njegov trenutni savršeni izraz.

Samo malo ja procjenjuje da je zdravlje savršeni božanski izraz, a ostalo to nije.
Svako naše stanje fizičkog je savršeni božanski izraz.
Malo ja to može vidjeti samo onda ako svoje oči prepusti izvoru.

Ali ja neću da moje tijelo bude disfunkcionalno, ako je mom višem ja svejedno !

Tko to kaže i vidi ? Oči i riječi malog ja !

I tu nema kraja i idemo opet iz početka u objašnjavanje malom ja.

Tijelo je disfunkcionalno samo u očima ega, jer on na njega projecira ideju disfunkcionalnosti. Malo ja zamišlja nešto i to doživljava.
Kada se malo ja preda božanskom, onda postaje vidljiva vječna projekcija višeg ja, bez superponiranih slika malog ja koji tako stavlja velove na originalnu kreaciju.
Ti velovi prekrivaju našu savršenost. Velovi su projekcije malog ja, koji šalju iskrivljene slike. Kada proširena svjesnost ja jesam prisutnosti vidi te velove ta svjesnost rastače njihovu iluzornu prirodu.

Naše tijelo se mijenja.
Njegova projekcija postaje božanski izraz bez ometanja iluzorno odvojnih entiteta i programa.

Rijeka života teče kroz mene u vječnom obilju.

Što to znači?

Znači da nema blokada niti na jednom nivou našeg bića, na nivou akupunkturnih meridijana, niti na nivou stanica, na nivou emocionalnog, mentalnog i svih tijela i da smo realni božanski izraz.

To znači da fizičko tijelo ne stari !

Zašto nemamo iskustvo obilja na svim nivoima ?

Zato što smo zarobljeni u iluziji odvojenosti !

Fantomsko ja o kojem govori Icke D. je projekcija našeg nižeg uma ili skupa programa tj. uvjerenja, koja su u stvari iluzorno odvojeni entiteti sa svojom autonomijom. /https://www.youtube.com/watch?v=d3gJf8Qrim8 /.

Svaka misao je odvojeni entitet sa specifičnim značenjem ili etiketom. To značenje je odvaja od drugih misli i njihove manifestacije.

Božansko beskonačno se manifestira u prividno odvojenim oblicima sa specifičnim značenjima i misao je samo vozilo, kroz koje se um projecira u manifestaciju ili kreaciju.

Ako misli nisu spojene na izvor i ako ih generira malo ja, onda one igraju igru odvojene kreacije.

Kada je naše malo ja ili niži um kreator tih misli onda je naše fizčko tijelo odvojeni, prividni konglomerat ponavljajućih programa uvjerenja i identifikacija.

Nama upravljaju prividno odvojeni entiteti, koji se projeciraju kao naša stvarnost.

Svaki program ili skup određene ideje i emocije je prividno odvojeno morfičko polje, koje samo po sebi ne može živjeti.
Mi mu trebamo dati energiju kako bi ga oživjeli i kako bi on bio manifestiran.

Ako se mi identificiramo s tim morfičkim poljem, onda mu naš ego daje svoju energiju za manifestaciju.

Npr. „ program ružna sam“ u sebi nosi skup negativnih uvjerenja i emocija o sebi i kada se identificiramo s tim programom, on se manifestira ili oživi u našem životu. Tada je naše emocionalno, mentalno, eteričko i fizičko tijelo izraz tog programa.
Mi manifestiramo našu ružnoću i na fizičkom nivou i to nam je onda sekundarni dokaz, kako je to jedina i fiksna stvarnost.

Zarobili smo svoju svjesnost u tom programu. Trošimo svoje ograničene resurse energije ega, na projeciranje tog programa i osjećamo se umorni i iscrpljeni zbog toga.
Možemo reći da nam odvojeni entiteti oduzimaju energiju. No malo ja je odabralo da daje tim entitetima energiju, jer je povjerovalo u njihovu istinitost.
Entiteti ili vanjzemaljci, koji upravljaju nama prema raznim teorijama zavjere su isto. Misao je sama po sebi odvojeni entitet, a tako su to i kompleksnije kombinacije raznih misli ili programa tj.individualizacija ili odvojeno svjesnih bića.

Ponavljam, sam program nije živ, dok mu malo ja ne udahne život kroz svoju pažnju i vezivanje na njega. Ili ako se vežemo za osobu ili entitet, koja će nas onda moći manipulirati. Dakle, moć koju dajemo mislima, programima, uvjerenjima ili drugim osobama, je moć koji oni imaju nad nama. To su programi koji nam se sviđaju i omogućuju da budemo dobro, ali isto tako i svi negativni programi i misli.

Tako mi u svojoj iluziji odvojenosti trošimo energiju na projeciranje odvojenih programa, koje smatramo istinom i našom identifikacijom.
Malo ja postaje kinooperater, koji određuje koje će filmove stalno i uporno ponovno stalno projecirati.

No, jedini stvarni kinooperater je beskonačni božanski Izvor!

Kako to izgleda kada stvarni i živi kinooperater djeluje ?

Kada smo mi sami jedna volja ili živi božanski izraz, onda je naše tijelo holografska projekcija koju emitira sam božanski izvor.

Životna rijeka teče kroz nas i svaka stanica je živa i ona je izraz božanske cjelovitosti, jednote i cjelokupnosti.
Ta projekcija nije fiksna i ona se mijenja u svakom trenu. Tada sam božanski beskonačni izvor kroz nas /malo ja, tijelo i osjetila / ima percepciju sebe. To je fluidna percepcija, putem svog maloga ja. Naše fizičko tijelo je tada božanski izraz.
Naša osjetila su tada prozori, kroz koje sam Izvor ima iskustvo ili doživljaj ili percepciju sebe.
Beskonačna proširena svjesnost ima trenutno fokusirano iskustvo kroz fokus svog malog ja.
Tako je zamišljeno naše originalno funkcioniranje i to je svrha našeg postojanja.

Ako iluzorno malo ja, koje je samo instrument božanskog izvora preko koga on kreira, prisvoji kreaciju i svoju percepciju nje, kao svoju jedinu i fiksnu, odvojenu istinu, onda dolazi do iskrivljenja i stvaranja fanomskog ja, iluzornog, vanjskog i prividno opipljivog svijeta.

Percepcija maloga ja kroz vanjska osjetila, je samo percepcija projekcije neke ideje, a ne stvarnost.
To je samo jedna od mogućih projekcija božanskog uma. Jedan film ili priča.

Ako se fiksiramo za određene programe i uvjerenja, mi smo sami sebe zarobili u njima i ne dozvoljavamo beskonačnom izvoru da projecira ostale svoje kreacije trenutka, jer mi nastavljamo živjeti u svojim odvojenim fiksnim ponavljajućim programima.
Ne čujemo svoje pravo unutarnje vodstvo i pažnja nam je fokusirana na zamišljenom scenariju, koji više nije povezan na izvor. Sanjamo san koji je odvojen od velikog i cjelvitog božanskog sna savršene kreacije.

Naše tijelo postaje zamrznuta projekcija, koju stalno ponavljamo u iluziji linearnog vremena.

Privid degeneracije, entropije ili starenja nastaje radi toga, što se ne stvara ništa novo i jer smo odvojeni od beskonačnog živog božanskog izvora, s kojeg dolazi savršena nova, živa kreacija trenutka.

Ne stvara se ništa novo, nego dolazi do promjena ili variranja unutar zadanih fiksnih programa ili uvjerenja.
Tako imamo dualne varijacije od pozitivnog do negativnog pola tih fiksnih programa.
Svaka stanica fizičkog tijela gomila slojeve memorije raznih varijanti tih iluzornih iskustava malog uma, ili odvojenog ega. Imamo percepciju ugodnog i neugodnog i to tijelo pamti.

Projecirane varijante raznih uglova percepcije istog programa se pamte na membranama stanica i na energetskom nivou postaju energetske blokade, kroz koje ne može nesmetano teći energija samog programa.
Tako se iskrivljuju ti fiksni programi i pošto nema kontakta sa živom sveinteligentnom energijom sa božanskog izvora, oni projeciraju degenerirane manifestne oblike i bolest fizičkog tijela, koje tako stari.

Programi su iskrivljeni, naše ideje i uvjerenja su iskrivljeni i u odmaku od savršenstva, koje dotiće u trenutku s božanskog izvora.
Mi ta iskrivljenja doživljavamo kao jedinu stvarnost i naše tijelo postaje fizički dokaz ili kondenzat svih naših prošlih iskrivljenih uvjerenja i emocija.

Naše tijelo je skup svih tih starih projekcija.
Kada bi istovremeno emitirali više varijanti filmova sa sličnom fabulom, nastao bi kaos i nebi razaznali, koja je osnovna poruka i radnja filma.
Nestalo bi jasnoće i čistoće u projekciji filma.
Upravo to vidimo u fizičkom tijelu koje je staro i bolesno. Puno toga se miješa i mi smo daleko od harmonije i nepropusni smo sa živu božansku projekciju savršenog filma.
Zbrka frekvencija starih filmova ne dopušta novom živom filmu da bude projeciran.
Naše tijelo više nije čisto platno, na kojem se može projecirati i iskusiti božansko savršenstvo. Izgubili smo vitlnost, zdravlje i ostarili smo. To smatramo kao realnost i jedinu neminovnost.

Svaka membrana u stanici nosi memoriju prošlosti, koja postaje poput filtera ili iskrivljene leće koja dodatno iskrivljava informaciju i energiju koja dolazi od određenog programa.

Zato kada smo mladi nema tih naslaga, sjećanja, filtera ili blokada i onda se mogu čak i naši iluzorno odvojeni programi projecirati u svom čistom obliku i naše fizičko tijelo je zdravo mlado i vitalno.

Energija teče nesmetano i mi smo čista holografska projekcija.
Male bebe su povezane s Izvorom, no odgoj ili programiranje s vremenom sve više zarobljava dijete u određenim programima /npr. što je dobro, što je ispravno / i dodjeljuje sve fiksnija značenja ili etikete svim iskustvima. Dijete se zarobljava u sve gušći matriks.

Ne bi bilo starenja čak niti u iluziji odvojenosti, kada ne bi bilo gomilanja sjećanja prošlosti i svih iskustava u polju našeg fizikog tijela.
Tada ne bi bilo blokada u tijeku energija.
To stanje doživljavamo u mladosti kada smo još zdravi, mada je to stanje zdravlja samo iluzija ili projekcija programa naše skladnosti.

Što više slojeva zapamćenih prethodnih iskustava ili percepcija gomilamo u svom tijelu, to nam je teže prepustiti se rijeci života koja teče s Izvora.

Rijeka života bi nam izbrisala naša sjećanja i tako bi izgubili svoje identifikacije sa sjećanjima, izgubili bi svoje fantomsko ja s kojim smo identificirani, kao jedinim ja.

Živa božanska energija tako postaje presnažna za naše stanice koje borave u stagnaciji i iluziji odvojenosti.
Frekvencija vibracije u kojoj su zaleđene ili zarobljene je niska i ne može podnijeti visoku frekvenciju cjelovitosti.
Svaki pokušaj proboja više vibracije božanske čiste životne energije rezultira fizičkim bolom, jer je ne možemo propustiti kroz tijelo, koje više nije protočni božanski izraz.
Ta se energija nagomila ispred blokade i mi tada imamo iskustvo opiranja božanskom ili bola i patnje, usprkos toga što istovremeno cijelo vrijeme zazivamo božansku pomoć i svoju cjelovitost, zdravlje radost i ispunjenost.
Kada nam ona dolazi ne možemo je prihvatiti, jer zadržavamo svoje identifikacije, uvjerenja i očekivanja prošlosti.

Dakle, iluzija starenja našega tijela je izraz projeciranja ili manifestiranja odvojenih programa ili entiteta, koji se u iluziji vremena sve više iskrivljuju.
Svaka nova trauma se pridodaje starim iskustvima i zgušnjuje se kao degenerirani oblik naših stanica, organa i tijela.

Samo postojanje programa mladosti, mora imati svog dualnog parnjaka, program starenja.

Besmrtnost nije suprotnost smrtnosti, jer bi to onda bio opet samo jedan program ili ideja koja ima svoju suprotnost u iluziji dualnosti.

Besmrtnost je kvaliteta naše prave beskonačne božanske prirode.
Ona se može izraživati kroz projekcije bezbroja mogućnosti holografski fizičkih oblika.
Pri tome sam hologram nije besmrtan. On se stalno mijenja.

Tako živimo paralelno mnoge inkarnacije, kao projekcije raznih naših mogućnosti.

Tzv. više božansko ja može izabrati da određeni oblik projecira duže vrijeme u iluziji linearnog vremena u svom čistom savršenom određenom obliku, bez slojeva starenja.
Onda tu holografsku projekciju možemo nazvati dugovječnom, vječno mladom ili besmrtnom.
Znači tijelo ili projekcija samo o sebi nije besmrtno, ali ono to postaje, jer se božanska besmrtnost kreatora izražava kroz nju u jedinstvu kreatora sa svojom kreacijom.
Tako kada netko dodirne tijelo takvog čovjeka, on direktno dodiruje živu božansku manifestaciju kreatora, dodiruje samog kreatora.
I sam kreator preko svoje kreirane projekcije kože i njegovih osjetila ima direktno iskustvo sebe.
Dvije prvidno odvojene osobe, tako kroz dodir imaju iskustvo svoje najviše božanske prirode.
Tako je zamišljeno i vrhunsko seksualno iskustvo, dvaju ljubavnika.
Jedno jedino božansko ima vrhunsko iskustvo samo-ljubavi kroz projekciju iluzije dualne odvojenosti dva ljubavnika.

Kroz besmrtno tijelo stalno teče životna energija i sve stanice su žive i u stalnoj samoregeneraciji ili pomlađivanju.
Igra manifestacije raznih programa i misli ne ostavlja tragove i slojeve na stanicama tijela.
Programi postoje samo u trenutku i ne vezujemo se za njih, jer već u sljedećem trenu s izvora energiju dobiva neki drugi program ili misao.
Živimo u trenutku sada i ovdje i jedna božanska volja se momentalno izražava kroz nas.

Individualizirani konstrukt maloga ja, ostaje čista leća, kroz koju izvor projecira stalno savršenu projekciju. Malo ja je jedno s Izvorom i njegova čista projekcijska leća.
Naše tijelo je tada instrument u vrhunskom iskustvu samog božanskog izvora.
Kroz naše oči gleda božansko, kroz naše uši čuje božansko, a kroz naše riječi govori božansko.

Svaka kreacija je u stvari projekcija i po svojoj prirodi mora biti ograničena, kako bi izrazila samo neku od bezbroja mogućih kvaliteta beskonačnog božanskog.

No kada nismo identificirani sa ograničenosti kreacije i svjesni smo da smo kreator, onda možemo izabrati da kreiramo vječno mlado i zdravo tijelo.

Tada nama ne upravljaju programi, malo ja i odvojeni entiteti, nego sam Izvor ili naše pravo ja.

Mi jesmo božanski izraz ili manifestirani Bog.

Kreacija našeg tijela više nije obrnuta refleksija, kao što je to u iskustvu dualnosti, gdje izraz onoga što nismo ostaje zapamćen u stanicama našega tijela i stalno se ponovno projecira.
Kreacija je direktni izraz onoga što božansko jeste.

To znači da smo nadišli dualnu igru, koja je imala svrhu da eksperimentiramo sa onim što nije, kako bi više postali svjesni onoga što jeste.

Može li onda besmrtno božansko fizičko tijelo egzistirati u dualnom svijetu ?

Može, ako nismo identificirani sa tijelom ili projekcijom kao sa svojim jedinim identitetom.
Ako smo centrirani u svijesti božanskog kreatora, onda znamo da smo jedno sa svakom svojom kreacijom ili projekcijom.

No ona nas ne određuje i projekcija ili kreacija nije naša suština. Ona je sama naš tj. božanski izraz u igri kreiranja.

Mi istovremeno živimo u dva svijeta.
Mi kao nemanifestirani kreator, kreiramo svjesno.
Stvaramo iluziju prostora, vremena i oblika kako bi se različito izražavali.

U laboratoriju zamišljene odvojenosti, stvorili smo razne odvojene entitete i programe i ispitivali razne njihove moguće interakcije.
Snimili smo bezbroj filmova sa različitim scenarijima.

Nismo više vezani za te filmove, no oni koji nas raduju mogu biti obrazac, koji možemo svjesno ponoviti, ali bez gubljenja u snu i zaboravu tko smo.

Malo ja ima iskrivljenu percepciju, kako je besmrtno fizičko tijelo vječno održavanje jednog istog oblika.
Ono brka trajnost jednog oblika sa vječnošću i zato se grčevito drži za opetovano projeciranje uvjek istih oblika

Malo ja bi željelo zadržati uspješne prototipe eksperimenta beskonačnog božanskog i zato se veže za njih.
Veže se za pozitivne oblike u dualnoj igri i bori se protiv negativnih.

Ego bježi od smrti i fluktuira u dualnom polaritetu smrtnosti i ne može je nikada izbjeći.
Ego želi vječnu mladost i besmrtnost, no nikada ih ne može ostvariti.

Ego nije besmrtan. On je samo jedan od leća kroz koje se projecira beskonačno božansko.
Beskonačno božansko bira svjesno kroz koje programe ili ideje ili individualizacije će se izraziti.
Malo ja ne može imati iskustvo besmrtnosti, jer je njegova priroda ograničena.

To je isto kao da napravimo kip svoje bliske osobe i s njom želimo imati svoj vječni odnos.
Taj kip nije živ, nego je to zamrznuti oblik osobe, koja je u jednom trenu tako izgledala.
Stoga s njim nikada nećemo moći imati nikakav odnos, osim u svojoj mašti, koja je odvojena od onoga što se u momentu sada stvarno dešava sa živom osobom, koja je povezana s božanskim izvorom.
Možemo na kip projecirati što god želimo i to doživljavati kao stvarnost, a da je pri tome kip bez životne energije.

Vežemo se za oblik i njega želimo trajno zadržati i pri tome propuštamo odnos sa esencijom tog oblika.
Tako ego zamišlja vječnost, vječno ili stalno ponavljanje onoga što je jednom kreirano od izvora i stalno produžavanje zamišljenog odnosa.

Ako tu kreaciju odvojimo od kreatora, onda je ona samo mrtva slika ili beživotni kip s kojom uporno želimo imati ljubavni odnos. Nikada nam to neće uspjeti, bez obzira na uporne i genijalne inovacije malog ja.

Nikada nećemo moći nikoga istinski iscjeliti s medicinom, koja funkcionira u dualnim programima.
Možemo jedan program zamjenjivati drugim zdravijim, no ako pri tome propuštamo sušinu ili povezanost s izvorom, fluktuirati ćemo od programa zdravlja do programa bolesti, od stanja zdravlja i bolesti.

Jedino stvarno iscjeljenje je moguće kroz iskustvo onoga što jesmo, jedinstvo kreatora i kreacije.
Bilo koja medicinska intervencija na nivou slike naše refleksije u ogledalu, besmislena je, jer zrcalni odraz je samo odraz žive osobe koja stoji pred ogledalom. Ako damo aspirin zrcalnoj slici u ogledalu ili projekciji našega tijela, on neće djelovati na naše tijelo, koje stoji ispred tog ogledala.

Ako se ovog trena prepustimo božanskom izvoru, on će rastopiti iluziju odvojenosti i rastopiti talog ili gustoću prošlosti, koje nosimo na svojim ramenima.

U rijeđim situacijama čuda iscjeljenja su trenutno manifestirana, no za većinu ljudi je to proces u kojemu se postupno sve više prepuštamo i budimo u svojoj božanskoj besmrtnoj prirodi.

I onda....rijeka života teče kroz mene u vječnom obilju !

Oznake: besmrtnost iluzija

Kada sam svjesna neke neugodne emocije ili misli ili bilo koje druge to znači da moja prava priroda ili apsolutna svjesnost svjesno promatra trenutnu prolaznu kreaciju.
Upravo to je izraz mene kao kreatora koji gleda svoju kreaciju.

Trenutak kada zarobimo dio svjesnosti, koja inače svjesno zna ili promatra svoju kreaciju, označuje našu identifikaciju s kreacijom i iluzorni pomak u uvjerenje koje npr može glasiti "Ja sam ovo bolno tijelo i neugodna emocija ".
Dio svjesnosti je tada zarobljeno u uvjerenje ili iuziju odvojenosti i fiksnog značenja.
I u tom stanju dominantno svi funkcioniraju, zaboravljajući da su oni apsolutna, slobodna, sveprisutna, povezana, jedinstvena, bezvremena, bezoblična ili prosvjetljena svjesnost, koja samo kreira prolazne oblike.

No možemo situaciju obrnuti za 180 stupnjeva i prekinuti automatiku identifikacije sa kreiranim oblicima.
Mi smo apsolutna svjesnost i kreator, a ne njeni krerani oblici.
Mi nismo malo odvojeno ja koje ima određeni oblik, personalnost i životnu priču.
Fokus naše identifikacije je na VELIKOM APSOLUTNOM, NEMANIFESTIRANOM JA, KOJE IMA BESKONAČNI POTENCIJAL MOGUĆNOSTI KREIRANJA, a ne na malom kreiranom ja.

Svjesna sam neke neugodne emocije ili uvjerenja i to je izraz mene kao kreatora, koji gleda svoju kreaciju.
To je direktni dokaz, kako je sveprisutna svjesnost svjesna svoje kreacije . /Sadržaj i značenje može biti neugodno ili ugodno /
Svjesna sam nelagode, što znači da nisam nelagoda, nego ona koja je svjesna nje.
Ako ostanem na toj svjesnosti, onda ne skliznem u automatsku naučenu identifikciju sa sadržajem ili oblikom koji sam kreirala.

Ili vidim neki predmet ispred sebe i svjesna sam da sam svjesna viđenja tog predmeta
Tako se ne identificiram s njim u smislu da je on dio moje fiksne realnosti.
Tako ostajem centrirana u svojoj apsolutnosj svjesnosti i ne zaljepim se, ne identificiram se ili ne vezujem se za objekte kreacije.
Tako se nanovo učim da postajem svjesna svojih uvjerenja, percepcije i iskustava koja nisu moje pravo ja.
Iskustvo je dio čara kreiranja i mi nismo samo iskustvo. Mi smo izvan njega .
Mi smo poput beskonačnog polja svjesnosti, koje je poput posude, koja omogućava iskustva ili kreaciju.

Ne možemo biti nesvesni, jer mo smo svjesnost ili slobodna ili prividno zarobljena u identifikaciju s oblicima.
SVE OVISI O TOME GDJE NAM JE PAŽNJA ILI FOKUS ILI KOJI JE UGAO NAŠEPERCEPCIJE !

Ovo izgleda teško i pomalo zbunjujuće, jer smo navikli da ono što percipiramo jeste naša jedina realnost i stvarnost.

Vježbanje drugačijeg kuta percepcije ojačava i olakšava naš povratak u naše prosvjetljeno stanje, koje je oduvjek tu i stalno prisutno.

To nas oslobađa od duhovnog traganja u nekoj nepostojećoj iluzornoj budućnosti !

BITI APSOLUTNA SVJESNOST NIJE ISKUSTVO ILI STANJE, za kojim uzaludno tragamo . / kako lijepo objašnjava Bentinho Massaro /
Mi stalno tragamo za njim i više vrednujemo osjećaj blaženstva od patnje. I blaženstvo i patnja su samo iskustva maloga ja u oviru njegove dualne prirode.

Malo ja može imati iskustvo ili doživljaj svog apsolutnog ja, no to je samo njegovo iskustvo, ali ne i sama esencija naše prave prirode i apsolutno ja ostaje netaknuto, bilo kojim oblikom iskustva malog ja.
APSOLUTNO JA ILI SVJESNOST SU STALNO PRISUTNI, JER DA NIJE TAKO NITI JEDNA DUALNA ILUZORNA KREACIJA NE BI BILA MOGUĆA.
PROSVJETLJENOST JE VAN VREMENA I VAN TKZ. DUALNE IGRE DUHOVNE EVOLUCIJE.

koraci :

svjesnost obilka i automatska identifikacija s njim i zarobljavanje dijela te svjesnosti u oblik, koja tako izgleda, kao prividno odvojen novi samostalni entitet "Ja sam taj oblik i sadržaj kreacije" = iluzorno odvojena svjesnost ili identifkacija s malim ja-uobičajena nesvjesna percepcija

svjesnost da smo svjesni oblika misli ili emocije-zadržava našu pažnju na apsolutnoj svjesnosti, a ne na kreiranom obliku "Ja jesam apsolutna svjesnost "= ostajanje u identifikaciji sa pravim velikim ja, koji nema oblik, značenje, sadržaj, vremenski tijek ili definiciju.
VELIKO JA GLEDA SVOJU KREACIJU, KOJA JE SAMO NJEGOV TRENUTNI IZRAZ ILI SAN.

miješanje našeg fokusa identifikacije od velikog beskonačnog, na mali ja

svjesno kreiranje oblika- kreator je svjestan svoje kreacije i zna da je kreator, koji nije vezan za kreaciju i može nevezano uživati u toj igri i birati iz bezbroja mogućnosti

Oznake: SVJESNOST APSOLUTA