Bezuvjetna radost

Rijeka života teče kroz mene u vječnom obilju.

Što to znači?

Znači da nema blokada niti na jednom nivou našeg bića, na nivou akupunkturnih meridijana, niti na nivou stanica, na nivou emocionalnog, mentalnog i svih tijela i da smo realni božanski izraz.

To znači da fizičko tijelo ne stari !

Zašto nemamo iskustvo obilja na svim nivoima ?

Zato što smo zarobljeni u iluziji odvojenosti !

Fantomsko ja o kojem govori Icke D. je projekcija našeg nižeg uma ili skupa programa tj. uvjerenja, koja su u stvari iluzorno odvojeni entiteti sa svojom autonomijom. /https://www.youtube.com/watch?v=d3gJf8Qrim8 /.

Svaka misao je odvojeni entitet sa specifičnim značenjem ili etiketom. To značenje je odvaja od drugih misli i njihove manifestacije.

Božansko beskonačno se manifestira u prividno odvojenim oblicima sa specifičnim značenjima i misao je samo vozilo, kroz koje se um projecira u manifestaciju ili kreaciju.

Ako misli nisu spojene na izvor i ako ih generira malo ja, onda one igraju igru odvojene kreacije.

Kada je naše malo ja ili niži um kreator tih misli onda je naše fizčko tijelo odvojeni, prividni konglomerat ponavljajućih programa uvjerenja i identifikacija.

Nama upravljaju prividno odvojeni entiteti, koji se projeciraju kao naša stvarnost.

Svaki program ili skup određene ideje i emocije je prividno odvojeno morfičko polje, koje samo po sebi ne može živjeti.
Mi mu trebamo dati energiju kako bi ga oživjeli i kako bi on bio manifestiran.

Ako se mi identificiramo s tim morfičkim poljem, onda mu naš ego daje svoju energiju za manifestaciju.

Npr. „ program ružna sam“ u sebi nosi skup negativnih uvjerenja i emocija o sebi i kada se identificiramo s tim programom, on se manifestira ili oživi u našem životu. Tada je naše emocionalno, mentalno, eteričko i fizičko tijelo izraz tog programa.
Mi manifestiramo našu ružnoću i na fizičkom nivou i to nam je onda sekundarni dokaz, kako je to jedina i fiksna stvarnost.

Zarobili smo svoju svjesnost u tom programu. Trošimo svoje ograničene resurse energije ega, na projeciranje tog programa i osjećamo se umorni i iscrpljeni zbog toga.
Možemo reći da nam odvojeni entiteti oduzimaju energiju. No malo ja je odabralo da daje tim entitetima energiju, jer je povjerovalo u njihovu istinitost.
Entiteti ili vanjzemaljci, koji upravljaju nama prema raznim teorijama zavjere su isto. Misao je sama po sebi odvojeni entitet, a tako su to i kompleksnije kombinacije raznih misli ili programa tj.individualizacija ili odvojeno svjesnih bića.

Ponavljam, sam program nije živ, dok mu malo ja ne udahne život kroz svoju pažnju i vezivanje na njega. Ili ako se vežemo za osobu ili entitet, koja će nas onda moći manipulirati. Dakle, moć koju dajemo mislima, programima, uvjerenjima ili drugim osobama, je moć koji oni imaju nad nama. To su programi koji nam se sviđaju i omogućuju da budemo dobro, ali isto tako i svi negativni programi i misli.

Tako mi u svojoj iluziji odvojenosti trošimo energiju na projeciranje odvojenih programa, koje smatramo istinom i našom identifikacijom.
Malo ja postaje kinooperater, koji određuje koje će filmove stalno i uporno ponovno stalno projecirati.

No, jedini stvarni kinooperater je beskonačni božanski Izvor!

Kako to izgleda kada stvarni i živi kinooperater djeluje ?

Kada smo mi sami jedna volja ili živi božanski izraz, onda je naše tijelo holografska projekcija koju emitira sam božanski izvor.

Životna rijeka teče kroz nas i svaka stanica je živa i ona je izraz božanske cjelovitosti, jednote i cjelokupnosti.
Ta projekcija nije fiksna i ona se mijenja u svakom trenu. Tada sam božanski beskonačni izvor kroz nas /malo ja, tijelo i osjetila / ima percepciju sebe. To je fluidna percepcija, putem svog maloga ja. Naše fizičko tijelo je tada božanski izraz.
Naša osjetila su tada prozori, kroz koje sam Izvor ima iskustvo ili doživljaj ili percepciju sebe.
Beskonačna proširena svjesnost ima trenutno fokusirano iskustvo kroz fokus svog malog ja.
Tako je zamišljeno naše originalno funkcioniranje i to je svrha našeg postojanja.

Ako iluzorno malo ja, koje je samo instrument božanskog izvora preko koga on kreira, prisvoji kreaciju i svoju percepciju nje, kao svoju jedinu i fiksnu, odvojenu istinu, onda dolazi do iskrivljenja i stvaranja fanomskog ja, iluzornog, vanjskog i prividno opipljivog svijeta.

Percepcija maloga ja kroz vanjska osjetila, je samo percepcija projekcije neke ideje, a ne stvarnost.
To je samo jedna od mogućih projekcija božanskog uma. Jedan film ili priča.

Ako se fiksiramo za određene programe i uvjerenja, mi smo sami sebe zarobili u njima i ne dozvoljavamo beskonačnom izvoru da projecira ostale svoje kreacije trenutka, jer mi nastavljamo živjeti u svojim odvojenim fiksnim ponavljajućim programima.
Ne čujemo svoje pravo unutarnje vodstvo i pažnja nam je fokusirana na zamišljenom scenariju, koji više nije povezan na izvor. Sanjamo san koji je odvojen od velikog i cjelvitog božanskog sna savršene kreacije.

Naše tijelo postaje zamrznuta projekcija, koju stalno ponavljamo u iluziji linearnog vremena.

Privid degeneracije, entropije ili starenja nastaje radi toga, što se ne stvara ništa novo i jer smo odvojeni od beskonačnog živog božanskog izvora, s kojeg dolazi savršena nova, živa kreacija trenutka.

Ne stvara se ništa novo, nego dolazi do promjena ili variranja unutar zadanih fiksnih programa ili uvjerenja.
Tako imamo dualne varijacije od pozitivnog do negativnog pola tih fiksnih programa.
Svaka stanica fizičkog tijela gomila slojeve memorije raznih varijanti tih iluzornih iskustava malog uma, ili odvojenog ega. Imamo percepciju ugodnog i neugodnog i to tijelo pamti.

Projecirane varijante raznih uglova percepcije istog programa se pamte na membranama stanica i na energetskom nivou postaju energetske blokade, kroz koje ne može nesmetano teći energija samog programa.
Tako se iskrivljuju ti fiksni programi i pošto nema kontakta sa živom sveinteligentnom energijom sa božanskog izvora, oni projeciraju degenerirane manifestne oblike i bolest fizičkog tijela, koje tako stari.

Programi su iskrivljeni, naše ideje i uvjerenja su iskrivljeni i u odmaku od savršenstva, koje dotiće u trenutku s božanskog izvora.
Mi ta iskrivljenja doživljavamo kao jedinu stvarnost i naše tijelo postaje fizički dokaz ili kondenzat svih naših prošlih iskrivljenih uvjerenja i emocija.

Naše tijelo je skup svih tih starih projekcija.
Kada bi istovremeno emitirali više varijanti filmova sa sličnom fabulom, nastao bi kaos i nebi razaznali, koja je osnovna poruka i radnja filma.
Nestalo bi jasnoće i čistoće u projekciji filma.
Upravo to vidimo u fizičkom tijelu koje je staro i bolesno. Puno toga se miješa i mi smo daleko od harmonije i nepropusni smo sa živu božansku projekciju savršenog filma.
Zbrka frekvencija starih filmova ne dopušta novom živom filmu da bude projeciran.
Naše tijelo više nije čisto platno, na kojem se može projecirati i iskusiti božansko savršenstvo. Izgubili smo vitlnost, zdravlje i ostarili smo. To smatramo kao realnost i jedinu neminovnost.

Svaka membrana u stanici nosi memoriju prošlosti, koja postaje poput filtera ili iskrivljene leće koja dodatno iskrivljava informaciju i energiju koja dolazi od određenog programa.

Zato kada smo mladi nema tih naslaga, sjećanja, filtera ili blokada i onda se mogu čak i naši iluzorno odvojeni programi projecirati u svom čistom obliku i naše fizičko tijelo je zdravo mlado i vitalno.

Energija teče nesmetano i mi smo čista holografska projekcija.
Male bebe su povezane s Izvorom, no odgoj ili programiranje s vremenom sve više zarobljava dijete u određenim programima /npr. što je dobro, što je ispravno / i dodjeljuje sve fiksnija značenja ili etikete svim iskustvima. Dijete se zarobljava u sve gušći matriks.

Ne bi bilo starenja čak niti u iluziji odvojenosti, kada ne bi bilo gomilanja sjećanja prošlosti i svih iskustava u polju našeg fizikog tijela.
Tada ne bi bilo blokada u tijeku energija.
To stanje doživljavamo u mladosti kada smo još zdravi, mada je to stanje zdravlja samo iluzija ili projekcija programa naše skladnosti.

Što više slojeva zapamćenih prethodnih iskustava ili percepcija gomilamo u svom tijelu, to nam je teže prepustiti se rijeci života koja teče s Izvora.

Rijeka života bi nam izbrisala naša sjećanja i tako bi izgubili svoje identifikacije sa sjećanjima, izgubili bi svoje fantomsko ja s kojim smo identificirani, kao jedinim ja.

Živa božanska energija tako postaje presnažna za naše stanice koje borave u stagnaciji i iluziji odvojenosti.
Frekvencija vibracije u kojoj su zaleđene ili zarobljene je niska i ne može podnijeti visoku frekvenciju cjelovitosti.
Svaki pokušaj proboja više vibracije božanske čiste životne energije rezultira fizičkim bolom, jer je ne možemo propustiti kroz tijelo, koje više nije protočni božanski izraz.
Ta se energija nagomila ispred blokade i mi tada imamo iskustvo opiranja božanskom ili bola i patnje, usprkos toga što istovremeno cijelo vrijeme zazivamo božansku pomoć i svoju cjelovitost, zdravlje radost i ispunjenost.
Kada nam ona dolazi ne možemo je prihvatiti, jer zadržavamo svoje identifikacije, uvjerenja i očekivanja prošlosti.

Dakle, iluzija starenja našega tijela je izraz projeciranja ili manifestiranja odvojenih programa ili entiteta, koji se u iluziji vremena sve više iskrivljuju.
Svaka nova trauma se pridodaje starim iskustvima i zgušnjuje se kao degenerirani oblik naših stanica, organa i tijela.

Samo postojanje programa mladosti, mora imati svog dualnog parnjaka, program starenja.

Besmrtnost nije suprotnost smrtnosti, jer bi to onda bio opet samo jedan program ili ideja koja ima svoju suprotnost u iluziji dualnosti.

Besmrtnost je kvaliteta naše prave beskonačne božanske prirode.
Ona se može izraživati kroz projekcije bezbroja mogućnosti holografski fizičkih oblika.
Pri tome sam hologram nije besmrtan. On se stalno mijenja.

Tako živimo paralelno mnoge inkarnacije, kao projekcije raznih naših mogućnosti.

Tzv. više božansko ja može izabrati da određeni oblik projecira duže vrijeme u iluziji linearnog vremena u svom čistom savršenom određenom obliku, bez slojeva starenja.
Onda tu holografsku projekciju možemo nazvati dugovječnom, vječno mladom ili besmrtnom.
Znači tijelo ili projekcija samo o sebi nije besmrtno, ali ono to postaje, jer se božanska besmrtnost kreatora izražava kroz nju u jedinstvu kreatora sa svojom kreacijom.
Tako kada netko dodirne tijelo takvog čovjeka, on direktno dodiruje živu božansku manifestaciju kreatora, dodiruje samog kreatora.
I sam kreator preko svoje kreirane projekcije kože i njegovih osjetila ima direktno iskustvo sebe.
Dvije prvidno odvojene osobe, tako kroz dodir imaju iskustvo svoje najviše božanske prirode.
Tako je zamišljeno i vrhunsko seksualno iskustvo, dvaju ljubavnika.
Jedno jedino božansko ima vrhunsko iskustvo samo-ljubavi kroz projekciju iluzije dualne odvojenosti dva ljubavnika.

Kroz besmrtno tijelo stalno teče životna energija i sve stanice su žive i u stalnoj samoregeneraciji ili pomlađivanju.
Igra manifestacije raznih programa i misli ne ostavlja tragove i slojeve na stanicama tijela.
Programi postoje samo u trenutku i ne vezujemo se za njih, jer već u sljedećem trenu s izvora energiju dobiva neki drugi program ili misao.
Živimo u trenutku sada i ovdje i jedna božanska volja se momentalno izražava kroz nas.

Individualizirani konstrukt maloga ja, ostaje čista leća, kroz koju izvor projecira stalno savršenu projekciju. Malo ja je jedno s Izvorom i njegova čista projekcijska leća.
Naše tijelo je tada instrument u vrhunskom iskustvu samog božanskog izvora.
Kroz naše oči gleda božansko, kroz naše uši čuje božansko, a kroz naše riječi govori božansko.

Svaka kreacija je u stvari projekcija i po svojoj prirodi mora biti ograničena, kako bi izrazila samo neku od bezbroja mogućih kvaliteta beskonačnog božanskog.

No kada nismo identificirani sa ograničenosti kreacije i svjesni smo da smo kreator, onda možemo izabrati da kreiramo vječno mlado i zdravo tijelo.

Tada nama ne upravljaju programi, malo ja i odvojeni entiteti, nego sam Izvor ili naše pravo ja.

Mi jesmo božanski izraz ili manifestirani Bog.

Kreacija našeg tijela više nije obrnuta refleksija, kao što je to u iskustvu dualnosti, gdje izraz onoga što nismo ostaje zapamćen u stanicama našega tijela i stalno se ponovno projecira.
Kreacija je direktni izraz onoga što božansko jeste.

To znači da smo nadišli dualnu igru, koja je imala svrhu da eksperimentiramo sa onim što nije, kako bi više postali svjesni onoga što jeste.

Može li onda besmrtno božansko fizičko tijelo egzistirati u dualnom svijetu ?

Može, ako nismo identificirani sa tijelom ili projekcijom kao sa svojim jedinim identitetom.
Ako smo centrirani u svijesti božanskog kreatora, onda znamo da smo jedno sa svakom svojom kreacijom ili projekcijom.

No ona nas ne određuje i projekcija ili kreacija nije naša suština. Ona je sama naš tj. božanski izraz u igri kreiranja.

Mi istovremeno živimo u dva svijeta.
Mi kao nemanifestirani kreator, kreiramo svjesno.
Stvaramo iluziju prostora, vremena i oblika kako bi se različito izražavali.

U laboratoriju zamišljene odvojenosti, stvorili smo razne odvojene entitete i programe i ispitivali razne njihove moguće interakcije.
Snimili smo bezbroj filmova sa različitim scenarijima.

Nismo više vezani za te filmove, no oni koji nas raduju mogu biti obrazac, koji možemo svjesno ponoviti, ali bez gubljenja u snu i zaboravu tko smo.

Malo ja ima iskrivljenu percepciju, kako je besmrtno fizičko tijelo vječno održavanje jednog istog oblika.
Ono brka trajnost jednog oblika sa vječnošću i zato se grčevito drži za opetovano projeciranje uvjek istih oblika

Malo ja bi željelo zadržati uspješne prototipe eksperimenta beskonačnog božanskog i zato se veže za njih.
Veže se za pozitivne oblike u dualnoj igri i bori se protiv negativnih.

Ego bježi od smrti i fluktuira u dualnom polaritetu smrtnosti i ne može je nikada izbjeći.
Ego želi vječnu mladost i besmrtnost, no nikada ih ne može ostvariti.

Ego nije besmrtan. On je samo jedan od leća kroz koje se projecira beskonačno božansko.
Beskonačno božansko bira svjesno kroz koje programe ili ideje ili individualizacije će se izraziti.
Malo ja ne može imati iskustvo besmrtnosti, jer je njegova priroda ograničena.

To je isto kao da napravimo kip svoje bliske osobe i s njom želimo imati svoj vječni odnos.
Taj kip nije živ, nego je to zamrznuti oblik osobe, koja je u jednom trenu tako izgledala.
Stoga s njim nikada nećemo moći imati nikakav odnos, osim u svojoj mašti, koja je odvojena od onoga što se u momentu sada stvarno dešava sa živom osobom, koja je povezana s božanskim izvorom.
Možemo na kip projecirati što god želimo i to doživljavati kao stvarnost, a da je pri tome kip bez životne energije.

Vežemo se za oblik i njega želimo trajno zadržati i pri tome propuštamo odnos sa esencijom tog oblika.
Tako ego zamišlja vječnost, vječno ili stalno ponavljanje onoga što je jednom kreirano od izvora i stalno produžavanje zamišljenog odnosa.

Ako tu kreaciju odvojimo od kreatora, onda je ona samo mrtva slika ili beživotni kip s kojom uporno želimo imati ljubavni odnos. Nikada nam to neće uspjeti, bez obzira na uporne i genijalne inovacije malog ja.

Nikada nećemo moći nikoga istinski iscjeliti s medicinom, koja funkcionira u dualnim programima.
Možemo jedan program zamjenjivati drugim zdravijim, no ako pri tome propuštamo sušinu ili povezanost s izvorom, fluktuirati ćemo od programa zdravlja do programa bolesti, od stanja zdravlja i bolesti.

Jedino stvarno iscjeljenje je moguće kroz iskustvo onoga što jesmo, jedinstvo kreatora i kreacije.
Bilo koja medicinska intervencija na nivou slike naše refleksije u ogledalu, besmislena je, jer zrcalni odraz je samo odraz žive osobe koja stoji pred ogledalom. Ako damo aspirin zrcalnoj slici u ogledalu ili projekciji našega tijela, on neće djelovati na naše tijelo, koje stoji ispred tog ogledala.

Ako se ovog trena prepustimo božanskom izvoru, on će rastopiti iluziju odvojenosti i rastopiti talog ili gustoću prošlosti, koje nosimo na svojim ramenima.

U rijeđim situacijama čuda iscjeljenja su trenutno manifestirana, no za većinu ljudi je to proces u kojemu se postupno sve više prepuštamo i budimo u svojoj božanskoj besmrtnoj prirodi.

I onda....rijeka života teče kroz mene u vječnom obilju !

Oznake: besmrtnost iluzija