Razgovor malog i velikog ja na temu besmrtnog tijela :
Ali moje tijelo nije savršeno. Mogu osjetiti bol, krvni nalazi pokazuju da nisam zdrava, ne mogu saviti koljeno do kraja, ogledalo mi pokazuje kako sam ostarila.......kako možeš reći da je ovo tijelo besmrtno, savršeno i zdravo kada ja imam sada i ovdije drugačije iskustvo i čvrste dokaze ?
Kažem moje tijelo, što znači da sam ja negdje drugdje i da nisam jedno s tijelom.
Zar smo odvojeni moje malo ja od višeg ja i Izvora i zar je tijelo odvojeno i od jednog i drugog
Percepcija koju imam sada je određena mojim prethodnim uvjerenjima i individualnim i kolektivnim iskustvima.
Prihvatila sam kolektivni konsenzus, kako izgleda ova realnost i koja su njena pravila i zakonitosti.
Moja percepcija ide kroz te filtere uvjerenja i ja vidim i osjećam ono što moji i koektivni programi određuju. Ja projeciram nesavršenosti u mom tijelu.
Najviši božanski izvor ima kroz moja osjetila iskustvo ograničenog smrtnog tijela.
Ima iskustvo nezadovoljstva sa izgledom, sa simptomima tijela.
Za izvor je to jednako vrijedno kao imoje iskustvo zdravlja, vitalnosti i mladosti.
Malo ja prosuđuje ovo iskustvo kao negativno ili neželjeno i ljuto je na svoju nemoć da išta promjeni.
Kako bi zadržalo moje malo ja kontrolu, ono se upušta u zdravstvene programe vježbanja, zdrave prehrane, pozitivnog razmišljanja i sl., kako bi se izlječilo i usporilo starenje i razvoj bolesti.
Dobro sam rekla usporilo ili odgodilo, no ne i transcediralo. Malo ja će napraviti sve, osim da nestane kao odvojeni entitet, što se dešava u transcediranju.
U linearnom vremenu s promjenom ponašanja i uz ljekove, malo ja može kreirati drugačiju projekciju svog tijela, koje će biti zdravije, ljepše i vitalnije.
No dok god malo ja vodi taj proces, neminovno moram iskusiti suprotni polaritet tog istog.
Možda se počnem osjećati bolje i medicinski testovi pokazuju da sam zdrava, no moje ideje o zdravlju, moraju biti u ravnoteži sa idejama o bolesti i kad tad kreiram neko stanje koje dovodi do simptoma neke bolesti ili disbalansa.
Možda je to samo prehlada ili ozljeda, ali ravnoteža se postiže.
Plus i minus pozicija dualnog klatna mora biti u ravnoteži.
To ne znači da ne trebam na fizičkom nivou poduzeti sve mjere terapije i načine ponašanja, koji će učiniti da budem zdravija i vitalnija. Dapače, time ću omogućiti sebi da se lakše poravnam sa rijekom života koja dolazi od mojeg višeg ja.
Biti ću sposobna primiti visoku frekvenciju života, koja će moći poteći nesmetano mojim tijelom.
No, ako samo ostanem na zdravim intervencijama i terapiji na nivou dualne medicine, nikada neću biti potpuno iscjeljena i neću se moći potpuno otvoriti za iskustvo moje prave besmrtne prirode, koja će postati vidljiva i meni okolini.
Moje savršeno besmrtno tijelo mi je u svakom trenu dostupno, no malo ja svojom velikom željom za zdravljem i savršenosti, blokira prepuštanje tom iskustvu.
Malo ja projecira ono što stari programi diktiraju i ja i dalje kroz vanjska osjetila imam iskustvo nesavršenosti tijela.
Radeći na sebi, kroz osvještavnje svakog trenutka i otpuštajući razna ograničavajuća i toksična uvjerenja i emocije, čistim leću svoga maloga ja, koje tako postaje postupno sposobno da projecira sve veće božansko savršenstvo .
U konačnici s potpunim prepuštanjem, božanski izvor projecira moj savršeni oblik tijela, koji je njegov izraz bez bolesti i bez negativne dualne komponente onoga što nisam.
Tada moja percepcija tijela više nije zagađena starim programima i sjećanjima. Odvojeni entiteti i programi više ne projeciraju sebe i ne trošim energiju i pažnju na njihovo oživljavanje. Izaberem svjesno hoće li mi fokus biti na ideji bolesti ili božanske inspiracije koju prepoznajem po tome što me raduje.
U svakom trenu malo ja slobodno odabire što će projecirati i kada je prepušteno i stopljeno s višim ja ili izvorom sve se automatski i spontano dešava.
Najviša božanska volja se manifestira u našoj fizičkoj realnosti, a tijelo je božanski izraz.
Do tada sam kroz projekcije programa zdravlja i vitalnosti i kroz malo ja došla do zdravijeg tijela, no sada sam transcedirala dualnost i igru bolesnog i zdravog, koja se inače neminovno izmjenjuje.
Ok, lijepa priča razumjem je, ali ja još uvjek vidim svoje tijelo da je isto kao jučer.
Biti će isto, dok god projeciram programe prošlosti u sadašnji trenutak ili dok god mi je pažnja na njima.
Kako to nadići
Tako da prestanem ozbiljno shvaćati ono što je manifestirano predamnom.
Mogu se podsjetiti da je ono što vidim sada kondenzat prošlosti, a ne ono što ja jesam.
Samim tim slabi moja vezanost za ono što trenutno vidim i osjetim drugim osjetilima.
Na taj način sam vratila dio pažnje u svoj centar ili u svoje pravo ja koje je apsolutni kreator.
U tom trenu napravim par dubokih udaha i pažnju usmjerim prema unutra, prema svojoj esenciji.
Tako je pažnja na vanjsko i njegove nesavršenosti manja i vanjsko postaje sekundarno.
Dok promatram tijelo to počinjem činiti iz proširene svjesnosti.
Tada imam istovremeno iskustvo fokusirane i proširenje pažnje.
Vidim ono što je moja fokusirana pažnja projecirala, no to isto je uronjeno u moje šire polje svijesti, koje je izvan granica trenutne projekcije. Mogu reći tada da više ja promatra kreaciju nižega ja ili ega.
Svjesnost koja nema granica promatra oblik, koji je nastao fokusiranjem pažnje ili zarobljavanjem dijela svijesti u njegov oblik. Šira
Ja jesam prisutnost, promatra fizičko tijelo ili svoju trenutnu fokusiranu projekciju.
Ja jesam prisutnost nije vezana za fizičku manifestaciju ili projekciju i ona je u potpunosti prihvaća takva kakva jeste.
Kada mao ja gleda svoje tijelo, ona ga procjenjuje kao lijepo ružno, zdravo ili bolesno.
Više ja ne prosuđuje, nego uživa u trenutku, bez obzira kakvo značenje mu pridaje malo ja.
Ako nisam zadovoljna svojim tijelom i njegovim stanjem ili se divim i hvalim sa njegovom ljepotom i izdržljivosti, to znači da sam u identifikaciji s malim prosuđujućim ja.
Ja jesam prisutnost nevezano promatra sve dualne izraze.
Ako smo centrirani u ja jesam prisutnosti, onda se možemo lakše prebaciti na neki drugi program, koji ćemo projecirati ili manifestirati.
Samo stanje ja jesam je stanje ispunjenosti, zadovoljstva i ljubavi i onda nemamo više potrebu to isto tražiti kroz određeni oblik tijela
Simptomi tijela i njegov izgled postaju sekundarni.
Prisutnost ja jesam rastače automatski negativne programe koji su iluzija.
Kroz takva opetovana iskustva se povezujemo sve više sa samim sobom i tako dopuštamo da sam izvor kreira ono to je njegov trenutni savršeni izraz.
Samo malo ja procjenjuje da je zdravlje savršeni božanski izraz, a ostalo to nije.
Svako naše stanje fizičkog je savršeni božanski izraz.
Malo ja to može vidjeti samo onda ako svoje oči prepusti izvoru.
Ali ja neću da moje tijelo bude disfunkcionalno, ako je mom višem ja svejedno !
Tko to kaže i vidi ? Oči i riječi malog ja !
I tu nema kraja i idemo opet iz početka u objašnjavanje malom ja.
Tijelo je disfunkcionalno samo u očima ega, jer on na njega projecira ideju disfunkcionalnosti. Malo ja zamišlja nešto i to doživljava.
Kada se malo ja preda božanskom, onda postaje vidljiva vječna projekcija višeg ja, bez superponiranih slika malog ja koji tako stavlja velove na originalnu kreaciju.
Ti velovi prekrivaju našu savršenost. Velovi su projekcije malog ja, koji šalju iskrivljene slike. Kada proširena svjesnost ja jesam prisutnosti vidi te velove ta svjesnost rastače njihovu iluzornu prirodu.
Naše tijelo se mijenja.
Njegova projekcija postaje božanski izraz bez ometanja iluzorno odvojnih entiteta i programa.
Post je objavljen 24.06.2017. u 19:39 sati.