Bezuvjetna radost

Priroda našeg malog ja je da se stalno bori sa svojim malim strahićima, koji dovode u pitanje njegovu stalnu kontrolu i izmišljenu sigurnost u zamišljenoj odvojenosti.
No pozadina svih tih stahova je puno dublja.

Korjen straha je strah od naše prave božanske prirode, koja je beskonačna i nespoznatljiva i u svakom trenu može kreirati nešto novo, bez zadržavanja starih oblika kreacije.

Strah je osjećaj izgubljenosti u našem stvarnom ja, u vlastitoj božanskoj cjelovitosti.

PREDAJA BOŽANSTVENOJ PRAVOJ PRIRODI ILI KAKO NEKI KAŽU BOGU, JE NAJVEĆI STRAH!

Fluidna, beskonačna svjesnost je naše pravo ja.

Tu nema početka i nema kraja, nema cilja, dolaska ili ostvarenja. Ne postoji gore, dolje, lijevo, desno, unutra, vani, kao ni vrijeme, ništa za učiniti, ništa za dokazati ili promijeniti, bez puta, bez plana, ali sa trenutim beskonačnim potencijalom svih mogućnosti.
To generira ogromni strah i paniku.

Um je po svojoj prirodi ograničen i ne može razumjeti iskustvo ili koncept beskonačnosti, bez granica.

Stanice mogu imati to nekognitivno iskustvo decentralizacije ili proširenja, bez granica.

Strah nas vraća u stanje kontrahirane svjesnosti, koja ima neki poznati oblik ili sadržaj.
Zgrčimo se, stisnemo i povučemo u poznati oklop.

Tijekom duhovnog razvoja prati nas izazov straha.

Treba otpustiti sva nezrela uvjerenja o duhovnosti, dobivena kroz uvjetovanja religija, ezoteičnih i filozofskih uvjerenja i sistema.

Sva uvjetovanja, koje smo dobili od roditelja i društva kroz programe, običaje, tradicije, sve zapise prošlosti, po kojim obrascima kreiramo cikluse slične budućnosti.

Ako ste na putu prema autentčnom življenju, to znači odbacivanje svih tih starih iskustava, sjećanja, ugodnih i zaštitničkih programa, koji daju osjećaj poznate referentne točke, za koju se držimo ili ljepimo.

Tada ste na putu, kojim vjerovatno ne ide vaša okolina i društvena zajednica.
Ako i imate nekog duhovnog prijatelja na sličnom putu, tu postoji opet opasnost o novoj vezanosti oko istih duhovnih koncepta i stvaranje tzv. duhovnih identifikacija, koje koče prepuštanje i otpuštanje svih uvjerenja.

Vjerovatno oboje imate sličan duhovni ego, koji uzajamno hranite.

Tako se formiraju i razne duhovne grupe i zajednice, oko sličnih duhovnih uvjerenja.
Time se smanjuje stah od prepuštanja božanskom beskonačnom, ali isto tako se usporava potpuno prepuštanje, koje je jedni pravi način.

Takva grupiranja bi trebala biti samo privremene štake u procesu kontinuiranog otpuštanja.

Grpiranja imaju i funkciju motivacije za otpuštanje staroga i za dobvanje novih uvida, no kada postanu oaza u kojoj se skrivate od božanske beskonačnosti, treba napustiti takve grupe i udruživanja.

Svi smo mi bili neko određeno vrijeme dio raznih svjetovnih i duhovnih grupacija i otišli smo, kada smo ih prerasli ili dobili ono što smo trebali.

Ako smo još uvjek u ovisnosti o nekima osvjestimo to sada !

Sve što je kreirano može biti dio naše ovisnosti.

Ovisnost o crkvi, ovisnost o guru-u, ovisnost o čitanju nekih duhovnih knjiga ili romana, ovisnost o duhovnim prijateljima, o seksu, o partneru, o kupovini, ovisnost o Knjizi Znanja, Kuranu, Bibliji, o vedskom učenju, o strukovnim udrugama, o svojoj političkoj stranci, o ezoteričnom sistemu, o poslu, itd itd.

U naprednijim fazama, to je ovisnost o radosti, koju daje ili uvjetuje određeno činjenje, ovisnost o moći koju osjećamo, kada svjesno kreiramo svoje životne okolnosti i upravljamo okolnostima, ovisnost o znanju, o stalnom učenju, ovisnost o svjetlu i sva ostala stanja, gdje postoji uvjetovanje.
To je ovisnost o nećemo što nam daje dobar osjećaj ili osjećaj ispunjenja ili zadovoljenja.

U naprednijim fazama smo se uglavnom oslobodili od ovisnosti za vanjske objekte i disfunkcionalnih obrazaca i imamo sretniji i ispunjeniji život.

Možda ne ovisimo o vanjskoj sigurnosti koju daje novac i stalno zaposljenje, no ostaje suptilnija ovisnost o onim aktivnostima koje nas raduju i zabavljaju.
Pri tome se ne prepuštamo spontano životu, nego stalno biramo one iste aktivnosti koje volimo, jer nam je prije bilo lijepo s njima.
Ako dobro kuhamo i zbog toga nas hvale, rado ćemo kuhati da dobijemo svoju nagradu od drugih.

U najnaprednijim fazama kada više ne kuhamo radi drugih nego radi radosti trenutka, prepoznati ćemo da je i to jedan oblik suptinijeg uvjetovanja.
Bez obzira što smo tijekom kuhanja autentični i povezani s božanskim, to je ipak navika za koju smo vezani.
Kroz tu naviku smo se uspjeli povezati s božanskim i utoliko je to vrijedno iskustvo.
No da vas netko taj tren pita hoćete li opet kuhati ili ići u šumu u kojoj nikad niste bili i ako tada izaberete kuhanje, jer je to sigurni i poznati način povezivanja s božanskim, to znači da niste potpuno prepušteni trenutku, jer još uvijek birate s pozadinskim motivom sigurnosti ili nepovjerenja u nepoznato i neznano.

Naša prava priroda je neuvjetovana i sva uvjetovanja, ma kako napredna i pozitivna bila, nas koče od prirodne prepuštenosti neznanom i spontanom, bez programa.


U stvari sve što poznamo može biti dio naše ovisnosti ili uvjetovanja i to ne znači da trebamo odbaciti ta iskustva kreacije.
Ne odbaciti, ali imat drugačiji odnos prema svemu, bez vezanosti.
Ako nismo ovisni o hrani, o partneru, o znanju, razumijevanju, itd., onda to isto čininimo i dalje, no iz drugačijeg ugla bez vezivanja.

Imati gurua kao povremenog inspiratora, ali bez vezivanja. Imati grupu duhovnih prijatelja ili istomišljenika prema nekom hobiju ili zajedničkom interesu, ali ne kao referentnu točku za koju se zakačimo i koja nas štiti od naše beskonačne prave prirode i beskonačnog potencijala mogućnosti.

Ogradili smo se zidovima uvjerenja i programa i kroz njih ne može proći beskonačna fluidna svjesnost ili naša prava priroda.

Tako se opiremo životu i udarci svjesnosti o naše zidove i granice izazivaj osjećaj boli.

U pozadini te boli je naša želja za promjenom i micanjem opstrukcija, koje smo postavili da naša autentičnost ne može slobodno teći.

Otpuštanje komfora zatvorskih rešetki jako plaši.

Atomi su građevni blokovi iluzorne realnosti, koji nas vežu uz uvjerenja i formu, koja zarobljava.

Atomi se grupiraju prema našim očekivanjima i namjeri.
Za većinu ljudi na nesvjestan način i prema obrascu kolektivnog nesvjesnog.

Naša kolektivna očekivanja su da je ovaj svijet gust, čvrst i opipljiv i zato svi imamo iskustvo gustoće 3D. To je program.

U PODRUČJU ČISTE SVJESNOSTI, KOJA JE NAŠE STVARNO SVEPROŽIMAJUĆE JA, NEMA ATOMA I NEMA GUSTOĆE NITI OBLIKA. TO JE IZVOR NAŠEG STRAHA. OVISNI SMO O GUSTOĆI ATOMA.

Atomi generiraju polje misli i emocija, električno i magnetsko polje. Ona zadržavaju uvjetovanja ili programe tj. naša očekivanja kako stvari trebaju biti ili izgledati.
Prosudbe srca su: ovo osjećam dobrim, ovo ne, to je dobro, jer tako osjećam i zato što sam prošli put imala takvo iskustvo itd.

Prosudbe srca se temeljene na sjećanju, na magnetskim gustim poljima, na starim zapisima iluzorne prošlosti i to su emocionalni programi, koji generiraju slična očekivanja u iluzornom linearnom vremenu i onemogućavaju autentično izražavanje kroz srce. Te emocionalne prosudbe i sjećanja su poput vela, koje zamagljuju srce.
Jedna od tih emocija je i strah.

Imamo strah od naše prave beskonačne prirode i svjesnosti bez oblika i zato se stalno vraćamo u poznato, kontrahirano stanje, u carstvo mentalnih i emocionalnih prosudbi.


Generalno i načelno vjerujemo kako ćemo učiniti sve da duhovno napredujemo i da budemo jedno s božanskim.
No praksa ne pokazuje tako.

Sve što inače treba je prepustiti se i to ne iziskuje nikakav rad, trud ili vrijeme.

No mi smo razvili razne duhovne i psihološke tehnike, pravce i bezbroj načina, a sve u cilju da malo ja ostane u poziciji kontrole i da nas zaštiti od straha.

Tako nam i međusobni konflikt postaje jedna od dobrih opcija, jer nas stavlja u odvojeno stanje, gdje smo u kontrahiranom stanju i tako zaštičeni od straha od svoje beskonačnosti, ekspanzivnog oblika svjesnosti.

Bolje bilo kakvo uvjerenje ili program, nego biti izložen nepoznatom, bez njegovog uvjetovanja.

Negativni programi dakle štite od tog bazičnog straha, da ćemo nestati u beskonačnosti i izgubiti svoju gustoću o kojoj ovisimo.

Naravno da radije biram naš skladan i prijateljski odnos, no ako trebam birati između neprijateljstva među nama i predaje svojoj nepoznatoj i nepredvidivoj beskonačnoj božanskoj prirodi, izabrati ću neprijateljstvo.

Kada se osjećam kao žrtva boravim u poznatim emocijama, očekivanjima i programima i to me drži u mom gustom kontrahiranom stanju, koje mi je poznato i koje me štiti od stanja, koje ne mogu kontrolitati i gdje nema poznatih granica.

Zato tako teško otpuštamo negativna uvjerenja i emocije.
Oni su nam zaštita od naše božanstvenosti, koja je najstrašnija za malo ja, s kojim se identificiramo.

Kada osjetimo strah to nam je znak da smo se za nešto vezali i da smo u iluziji, no isto tako je i znak da je beskonačno božansko blizu i da ga ne puštamo u svoje iskustvo.

Svjesno prepuštanje strahu, znači da prihvaćamo trenutak i da smo dopustili čistoj svjesnosti da otopi naše granice ili iluzorne stare programe za koje smo se vezali.

Strah se raspline i ispuni nas osjećaj topline i širenja u svojoj beskonačnoj, ljubavnoj, bezuvjetnoj, sigurnoj prirodi.

Oznake: strah, kontrakcija, ekspanzija