„Otpuštam prosuđivanje kroz poštivanje različitosti bogate tapiserije života.“ – Almine
Definiranje, etiketiranje, prosuđivanje, klasificiranje, osuđivanje, kritiziranje i uspoređivanje su instrumenti ega s kojima on stvara polarnost. Različitost i individualnost inače nemaju nikakvo značenje, niti pozitivno, niti negativno, sve dok im malo ja sekundarno ne zalijepi neku etiketu.
Kada nema etiketa i prosuđivanja, onda imamo direktno iskustvo pojedinih različitih kvaliteta božanske kreacije.
Direktno iskustvo je rezultat spajanja sa drugim individualizacijama ili prividno odvojenim objektima, sa njihovom esencijom.
To iskustvo imamo npr. kada uživamo u prirodi na nekonceptualni, nekognitivni način. Tada direktno osjećamo fluidno izmjenjivanje i naglašavanje pojedinih božanskih kvaliteta kreacije.
Crvena boja ima drugačiju kvalitetu od žute ili zelene, miris ruže se razlikuje od mirisa jorgovana i pjev ptica se razlikuje od šuma vjetra.
Kada smo prepušteni svjedoci, koji ne uspoređuju, niti imenuju tu različitost, imamo direktno iskustvo života i njegove beskrajne različitosti, s istovremenim osjećajem jedinstva sa svime.
Onoga trenutka kada ružu imenujemo ružom i pridodamo joj prosudbu da je lijepa, mi gubimo direktno iskustvo esencije ruže i njene životnosti. Umjesto žive ruže počinjemo baratati sa odvojenim konceptima o ruži. To više nije živa ruža nego mentalno-emocionalni koncept ili odvojeni simbol ruže.
Kada dijete odraste naučilo je da vanjsku pojavnost gleda na konceptualni način tj. da je treba imenovati i onda uspoređivati. To je neminovni dio našeg ljudskog iskustva.
Nije problem u tome što smo stvorili koncepte i etikete, nego u tome što smo povjerovali u njihovu odvojenost i što smo se identificirali sa značenjima tih prosudbi i definicija. Tako smo izgubili vezu sa esencijom ili božanskim izvorom, koji je u svakom prividnom odvojenom objektu.
Koncepti i etikete ne smetaju, ako istovremeno imamo i direktno iskustvo.
Pri tome nismo identificirani sa značenjem, koje kolektivna svjesnost ili mi sami, lijepimo na razne oblike, mada smo svjesni i njih.
Pogledamo drvo i prvo postajemo svjesni misli i pridruženih emocija : „ To je Hrast .To je lijepo i staro drvo. Ima prekrasne grane…………………….itd. „ To je površni konceptualni nivo. No, ako ne ostanemo samo na tom površnom nivou značenja ili koncepata, možemo osjetiti životnost drva i imati iskustvo, koje se ne može pretočiti u riječi.
Otpuštanje prosuđivanja se odvija kroz našu svjesnost ili kroz prihvaćanje i promatranje pridodanih značenja te osjećanja cjelovitosti i životnosti svega oko nas.
Kakva je razlika između uobičajenog površnog konceptualnog promatranja svijeta i njegova direktnog iskustva ?
Ta razlika je kao npr. razlika između slušanja pjesme sa tekstom ili slušanje samo instrumentalne glazbe.
Direkno iskustvo glazbe :
Kada slušamo instrumentalnu glazbu, u trenutku sada, čujemo naglašavanje pojedinih tonova iz mnoštva potencijalno mogućih tonova glazbe i mi imamo direktno iskustvo glazbe.
U svakom sljedećem trenutku izrone neki drugi tonovi, dok svi ostali tonovi glazbe prividno miruju ili nisu trenutno izraženi.
Kada bi svi istovremeno bili izraženi tj. odsvirani, ne bi bilo glazbe.
Dojam različitosti se javlja radi naizmjeničnih naglašavanja pojedinih tonova ili trenutnih manifestacija pojedinih kvaliteta kreacije.
To što su samo neki tonovi izraženi ne znači da istovremeno ne postoje i drugi tonovi koji su trenutno tihi i neizraženi. Nama se čine kao da su tonovi odvojeni, no oni su stalna istovremena cjelina i jedinstvo.
Tako su i pojedini različiti fizički oblici, prividno odvojeni u prostoru, samo trenutni izrazi ili naglašavanja nekih božanskih kvaliteta i oblika.
Kada slušamo glazbu sa tekstom, postoji vjerojatnost da se vežemo za značenje riječi ili koncepte i tako propustimo direktno ili dublje iskustvo te pjesme.
U dualnosti vlada zakon kompenzacije, gdje se energija stvara kroz borbu polariteta.
Mi smo naučeni da energiju dobivamo kroz stalnu borbu suprotnosti.
Jedan takav primjer su povremene svađe supružnika, nakon čega uslijedi veća intimnost i veći priliv pozitivne energije.
U stagnaciji se ne stvara puno energije.
I ratovi nastaju kada na globalnom nivou dolazi do smanjenja resursa ili ekonomske krize. Ratovi obnavljaju resurse i nakon njih je moguć ponovni rast resursa te obnova i rast ekonomije.
Dakle, mi uvjetovani da prosuđujemo i dijelimo vanjske pojavnosti na dobro i loše, kako bi stvorili energiju.
Ako je taj način stvaranja energije naš jedini izvor energije, onda je mala vjerojatnost da ćemo lako otpustiti kompulzivnu naviku tj. prisilu prosuđivanja.
Jedini pravi i beskonačni izvor energije je u našoj povezanosti s božanskim Izvorom.
Životna energija teče kroz nas i naša prava priroda je da smo mi perpetum mobile.
No, ako nam je svjesnost zarobljena u dualnosti, onda živimo s ograničenom energijom, čije trošenje dovodi do dojma starenja i destrukcije fizičkih oblika i tijela.
Ako se napajamo kontinuirano na božanskom Izvoru, ljudski scenariji igara koje igramo, postaju sekundarni.
Mi i dalje možemo igrati igru prosuđivanja i uspoređivanja, no nismo egzistencijalno ovisni o energiji koju te igre i borbe stvaraju. Pobijediti ili biti pohvaljen i prihvaćen nemaju više takvu moć nad nama, jer smo mi bezuvjetno ispunjeni i bez tih vanjskih dobiti. Tako lakše prihvaćamo gubitak, negativnu kritiku i odbacivanje. Ispunjeni smo primarno iznutra, kroz svoja direktna iskustva.
Naša očekivanja postaju labavija i fleksibilnija te se pretvaraju u preferencije ili afinitete.
Mi želimo postići neke ciljeve, koji su definirani prosuđivanjem, no nismo više kruti u tome, jer znamo da nam oni nisu jedini izvor energije, ljubavi, radosti, ispunjenja, sigurnosti i zadovoljstva.
Naučili smo poštivati različitosti, bez uhvaćenosti u zamku etiketiranja, kako je nešto dobro ili loše, pozitivno ili negativno. Poštivanje znači da dozvoljavamo i tzv. pozitivnim i negativnim pojavama, jednako pravo na postojanje ili trenutnu manifestaciju. Ako se ne vežemo za njih, oni se samo izmjenjuju u svom fluidnom i slobodnom ritmu.
Naša automatska uvjetovanost da sve prosuđujemo, može biti otpuštena kroz svjesno promatranje i namjeru da dublje uronimo u esenciju i da imamo nevezana iskustva.
Post je objavljen 15.11.2016. u 19:29 sati.