Današnji uvid je potekao uz inspiracijiu Chopra Deepak-a, kojem od srca zahvaljujem na tome :
Rasvijetlila mi se stvarna i dublja funkcija naše potrebitosti.
Sve što je u našem iskustvu ima neki smisao, pa i tako i potrebitost.
Ako smo identificirani kao biće, koje je potrebito, onda upadamo u probleme dualne igre, jer nismo ukorijenjeni u stvarnom božanskom selfu.
Ali ako potrebitosti doživljavamo iz svog stvarnog selfa ili esencije, koja je cjelovita, s obiljem, zadovoljstvom i potpunim ispunjenjem, onda nam potrebitost služi samo kao trenutni poticaj za vanjsko kreiranje.
Potrebitost je poput vanjskog skretničara, koji nas usmijerava na kreiranje nekog vanjskog iskustva u zamišljenoj igri dualnosti.
Iluzija kako je negdje nečega manje, nas usmijerava prema tamo, gdje je toga više, odnosno na kreiranje toga.
To je pozitivni poticaj za igru ko-kreacije. /bez obzira što sama potrebitost izgleda kao nešto negativno ili neželjeno /
Pošto nismo identificirani s tim trenutnim manjkom, mi iz svoje ispunjenosti radosno igramo igru stvaranja iskustva vanjskog obilja.
Potrebitost je poput površnih mreškanja na vodi, dok je moj stvarni identitet u dubini mirne vode.
Potrebitost me samo trenutno usmjerava !
Kada sam osjetila npr. glad- potreba za hranom, to je poticaj za uživanje u hrani.
Ili kada se osjetim usamljeno, onda je to poticaj da u drugoj osobi potražim njenu esenciju, gdje ćemo zajedno zavibrirati s ljubavlju i bliskošću i tako zaigrati igru komunikacije između dvoje.
Ili ako osjetim neku fizičku bol, što znači nedostatak dobrog osjećanja i potrebitost za harmonijom, ta bol mi je skretnica, koja me usmjerava na odabir onih iskustava, gdje se mogu osjećati ispunjenje, protočnije i fizički vitalnije.
Ako sam centrirana u svojoj esenciji, tada će možda iznutra doći impuls da se fizički pokrenem ili izmasiram taj dio tijela.
Taj signal ili skretnica, potreba za pokretom, je znak da iz stanja mirovanja ili stagnacije pređem u aktivnost, gdje ću biti poravnata sa tijekom božanskog obilja i vitalne energije.
Ili ako osjetim nemir, nezadovoljstvo ili neku drugu negativnu emociju /potrebitost za iskonskim mirom, zadovoljstvom itd./ to je poticaj da uđem dublje u sebe ili signal kako sam se previše uživila u iluziju neke negativne emocije i da je trenutak da se sjetim tko sam.
To prisjećanje može ići kroz povezivanje sa sobom u miru ili meditaciji ili kroz povezivanje sa esencijom prirode ili drugih ljudi.
Ili ako se osjećamo siromašni s nedostatkom novca da npr. kupimo lijepi auto, ta potrebitost nam je prije svega signal ili simptom potrebe za prisjećanjem tko smo, u slučaju da je počela jačati identifikacija s ulogom siromašne osobe.
To je prvenstveno trenutni poticaj da poduzmemo neke akcije, koje će nam omogućiti veću zaradu ili neki drugi način, koji će omogućiti da imamo iskustvo s autom.
Ta površna želja za lijepim autom je izraz naše esencije, koja želi novu avanturu kroz iskustvo vožnje s autom.
Esencija je ispunjena i zadovoljna i njoj ne treba taj auto kako bi je ispunio.
No naša površna potrebitost nas usmjeri prema tome vanjskom iskustvu.
Ako se vežemo za vanjsku želju i potrebitost za novcem i autom, taj naš stav će nas sve više udaljavati od ispunjenja i mi ćemo biti u patnji.
No ako stalno ostajemo centrirani, onda ćemo od trenutka do trenutka dobivati vodstvo, koje će u konačnosti kreirati slijed događaja s rezultatom imanja auta ili više novca.
Dakle, trenutni osjećaj potrebe za autom je skretnica, koja nas usmijerava na put, gdje ćemo imati razna nova iskustva s rezultatom manifestacije auta.
S obzirom da sve vodi esencija, koja se nije vezala za prisustvo trenutne potrebitosti, taj put neće biti naporan uz teški rad, nego već sam po sebi avantura.
Tu nema snažnog očekivanja i straha od neispunjenja, jer postoji bazično povjerenje u život, odnosno u svoju samo-suverenost.
Ako osjetimo npr. zavist ili ljubomoru prema nekome, to je znak naše potrebitosti da budemo poput te osobe.
Tada nam ta potrebitost može biti pozitivni stimulans da i mi izrazimo te kvalitete, koje trenutno izražava druga osoba.
Vidimo kao je funkcija potrebitosti samo kao trenutni inspirator za odabir daljeg smjera u dualnom iskustvu.
Ukoliko počinjemo osjećati potrebitost kao neko trajnije stanje, u trenutku osvještavanja te identifikacije, to je opet skretnica prema našoj unutrašnjosti i svom stvarnom ja.
Ako ne osvijestimo to, onda ostajemo zarobljeni u toj iluziji potrebitosti, sve do sljedeće prilike za osviještenje.
Tako možemo dugo ostajati u stanju zavisti ili ljubomore ili nekoj drugoj iluzornoj emociji, koja postaju obrazac našeg trajnijeg iskustva.
Tada je potrebitost naša jedina istina, uz osjećaj nemoći da išta promijenimo, uz naporne pokušaje kontroliranja životnih okolnosti.
Tada smo zarobljeni u iluziji potrebitosti i u svom površnom zamišljenom iskustvu odvojenosti.
Želja za razmjenom ljubavi s drugom osobom je naš unutarnji impuls da sve uključimo u sebe u svom vanjskom iskustvu i da naše vanjsko iskustvo bude potpuni izraz jedinstva, koje vječno osjećamo unutra.
Unutra se osjećamo jedno sa svime u trajnoj bezuvjetnoj ljubavi.
No trenutna potreba za nekom drugom osobom, koja prividno izgleda odvojena od nas, poticaj je ili skretnica da iz esencije pokrenemo vanjsko iskustvo ljubavi.
Javi se trenutna želja da se npr. susretnemo s nekom osobom i ta trenutna potrebitost je skretnica na put prema vanjskom iskustvu razmjene ljubavi.
Ako se opet previše zaigramo i zaboravimo na našu esenciju, koja je sama ljubav, onda možemo imati iskustvo odbijanja od druge osobe i onda to doživimo kao bolnu i povređujuću istinu ili kao produbljenje naše vanjske potrebe za dobivanjem ljubavi izvana.
Ta povređivanja nam sekundarno postaju dokaz, kako smo odvojeni i tako ostajemo zarobljeni u svom vanjskom prividu odvojenosti.
Mi nikad ne možemo dobiti ljubav izvana, mada imamo dojam kako je to tako.
Ljubav u vanjskom iskustvu je uvijek rezultat spajanja dvije osobe na mjestu, gdje su one jedno.
Ta igra vanjskog zaborava kako smo jedno, samo može pojačati trenutno iskustvo ljubavi, koja kao dolazi od druge osobe.
To je razlog za još veće uživanje naše esencije, koja je tako na van ispoljila svoju ljubav i igra igru vanjske razmjene ljubavi.
Tako jedno jedino božansko biće kroz zamišljanje svoje mnogostrukosti ili sebe kao dvije odvojene osobe, ima pojačano iskustvo ljubavi prema samom sebi.
Kroz zamišljanje onoga što nije ili stvaranje iluzije dualnosti, naglašava se iskustvo onoga što jeste i esencija tako uživa kroz vanjske zamišljene manifestacije.
Tako se kroz nevino čuđenje u trenutku stvorenog novog iskustva s poticajem trenutne potrebitosti, unutarnje božansko raduje svom vanjskom iskustvu.
Tako je samo ako nema vezivanja za to iskustvo potrebitosti, gdje potrebitost postaje kategorija u zamišljenom linearnom vremenu.
Naša esencija je poput mirne dubine mora, koje ima beskrajni potencijal za kreiranjem raznih oblika i smjerova površnih valova.
Kada se uzdigne jedan valič, onda se stvori i udubina ili prividni nedostatak vode i možemo onda reći da valić tada ima potrebu da siđe u tu udubinu kako bi more imalo vanjsko iskustvo ispunjenja i jedinstva.
Sama esencija je tiha i mirna poput instrumenta, koji još ne svira svoju glazbu, a ima potencijal da odsvira bezbroj prekrasnih skladbi.
Te skladbe su trenutni izričaji esencije ili vanjske manifestacije potencijala tog instrumenta.
Kada se odsvira jedna nota, ona prekine tišinu esencije i esencija tada ima radosno iskustvo svog vanjskog izričaja.
Svatko od nas ima svoj individualni instrument i originalnu božansku pjesmu i svi zajedno sudjelujemo u savršenoj simfoniji.
Nemojmo se vezati za signale potrebitosti, jer su oni samo momentalni pokazivači našeg sljedećeg vanjskog koraka na putu savršenog božanskog unutarnjeg ispoljavanja ili skladnog božanskog muzičkog djela.
Post je objavljen 27.07.2018. u 12:32 sati.