Bezuvjetna radost

Ako prema nekome osjetimo relaciju učitelj- učenik u smislu da učitelj ima ono što mi nemamo ii obrnuto da mi imamo ono što nema učenik, to je simptom zaglavljenja u iluziji odvojenosti.
Po tome znamo da smo ulovljeni u dualnoj igri nedostatnosti i postajanja u budućnosti.
Time samo hranimo i jačamo odvojenost i negiramo svoju moć, svoju božanstvenost i cjelovitost.

Sve je u nama, jer postoji samo jedno realno božansko biće !

To ne znači da prividno odvojene druge individualnosti nemaju nešto interesantno za nas ili ono što će postati naš novi uvid. Bez obzira i što je i to dio igre odvojenosti,to je drugačiji pristup, jer nas ne uvlači u fiksnu identifikaciju sa malim ja, koji želi postati veći.

" Učimo " stalno ili otkrivamo širi self ili sebe i to je dio u kojem uživa naš realni self koji je van scenarija igre, oblika, prostora i vremena. U stvari se igramo igre učenja. Ta igra prestaje biti zabavna i inspirativna kada se fiksiramo tj identificiramo snažno u nekoj ulozi ili učenika ili učitelja.

Crkva je stoljećima osnaživala tu fiksaciju malih ljudi kao griješnih učenika, koji trebaju dobiti nešto ili naučiti od zamišljeno odvojenog Boga ili učitelja. Izmišljeni su i posrednici, svećenici koji su stepenica prema svemoćnom davatelju ili možemo reći i vrhovnom učitelju.To su slijedili svi ostali duhovni pokreti kroz uloge guru - aspirant. Svi svjetovni društveni sustavi slijede isti model autoriteta i onih malih ispod njih.
" Ti ne znaš i ja ću te naučiti " je osnovni motor i razlog sukoba u svim komunikacijama.
Iz toga proizlazi i opsesija biti u pravu.

Inspiracija je naš kompas koji nas vodi što i koga ćemo slušati. Kada nije inspirativno, onda se okrenimo dalje i "učimo " od drugih.
Ne postoji apsolutno znanje. Ono se u svakom trenu mijenja.
Oni koji ponavljaju isto knjiško znanje su papagaji, koji samo opetovano reproduciraju mrtva uvjerenja, s tendencijom da budućnost bude kopija prošlosti.

Kada osjetimo da nam je jako važno nekome nešto reći ili objasniti znači da smo se ubacili u ulogu učitelja i neka nam to bude alarm za stiskanje kočnice.
Kroz ulogu učitelja ili onoga koji nešto zna /npr novu informaciju, vijest, uvid ili trač / hranimo svoj identitet ili postojanje. Postajemo netko i malo ja ima dojam da je veće.

Ili obrnuto, kada se uhvatimo da nešto silno želimo doznati, što je uobičajeni motor i duhovnih aspiranata ili vječnih učenika, sjetimo se da smo upali u zamku ovisnosti o znanju ili informaciji, kroz koje želimo potvrditi svoj identitet i svoju veličinu. Opet alarm ! Glad za znanjem i razumijevanjem, jer nismo potpuni i odvojeni smo !
Sad smo mali, ali jednom u budućnosti ćemo biti prosvjetljniji i duhovniji ! Figa !

Ovisnost o znanju je jednaka ovisnost kao i bilo koja druga.
Svakom ovisnošću želimo popuniti rupu za koju vjerujemo da postoji. Rupe ne mogu postojati u beskrajnom oceanu božanske svjesnosti.

Kada smo prepušteni tom oceanu onda nam spontano izranja informacija ili znanje koje je primjereno trenutku i traje sam za taj trenutak. Nema potrebe za kolekcioniranjem tog znanja i čuvanja za poslije, jer je već u slijedećem trenutku ono opsolentno.

To se zove povjerenje u život, da će nam u svakom trenu dati ono što je potrebno i primjereno !

Oznake: učenik i učitelj