Bezuvjetna radost

Život nam iznosi puno emocija koje nisu ugodne i pokazuje nam čega svega ima u nesvjesnom moru kolekivnog i individualnog.

No upravo to nam je podsjetnik, kako smo mi kreatori i kako možemo kreirati razne mogućnosti.
Naravno ne iz svijesti maloga zarobljenoga ja i nego iz svoje prave prirode.
Zato moramo prvo prihvaćati, jer tako zaobilazimo čežnju našeg maloga ja koji stalno nastoji popravljati, spašavati i izbjeći bol. Tko prihvaća ? Malo ja prihvaća i predaje se !

Nelagoda nam može postati triger ili podsjetnik da trebamo duboko udahnuti i svjesnost vratiti u svoj centar.
Kaže se da je dovoljno da napravimo 6 udaha, kako bi aktivirali parasimpatikus i tako izašli iz zarobljenosti u simpatičkom zatvoru stresa, straha i bijega.
Kada se tako opustimo i proširimo fokus, lakše dolazimo u kontakt sa dubljim dijelovima sebe i sa stvarnim ja.
Bol ne mora proći, ali je možemo početi promatrati nevezanije. Tonemo u svoju dublju vibraciju čiste svjesnosti i ljubavi i tu počinjemo nalaziti ispunjenje. Bol postupno tako gubi snagu i moć nad nama.

Dispenza lijepo opisuje kako je naše tijelo kemijski ovisno o određenoj emociji ,odnosno kako je naš mentalno emocionalni sklop sa tijelom postao automatska petlja, koja dnevno traži svoju hranu. Ako se oni hrane npr.krivicom, onda treba u životu nesvjesno stvoriti takve okolnosti da se mora ponavljati krivica. Krivica daje osjećaj postojanja. Ako nema krivice, ja ne postojim i zato moram dobiti potvrdu postojanja kroz krivicu. Boli.....ali ipak postojim ! Njegov prijedlog meditacije, u koracima, dobar je način oslobađanja od te stare uvjetovanosti i snažne stanične ovisnosti o prošlosti.

Slušali smo priče o reinkarnacijama i o tome kako u raznim životima imamo razne uloge, majke, sestre oca, bratića itd..
Sada nastojimo otpuštati programe uvjetovanosti i vezanosti za uloge, dok smo u ovom tijelu.
Tako pomažemo dušama s one strane da se i one oslobode od identifikacije.

Duša koja u svijetu mrtvih nosi dominantno neku identifikaciju ili vezanost npr. za svog ljubavnog partnera i ostaje u blizini tog partnera, ako je on u fizičkom obliku.
Oni tako nastavljaju svoju ljubavno -ovisničku vezanost i to im daje osjećaj da se nikada niti nisu razdvojili i tako izbjegavaju dualnu suprotnu emociju rastanka i gubitka.
Tako oboje ostaju zarobljeni u jednoj ulozi i vezanosti.

Zato mnogi nalaze utjehu u datim obećanjima poput : "Susresti ćemo se na onom svijetu i tamo biti vječno zajedno ili vidimo su drugom životu ". Kakva uvjerenja takva i iskustva i možemo ih ponavljati koliko želimo.
No to je samo sentimentalno ponavljanje ovisnosti, koja proizlazi iz toga, što vjerujemo u odvojenost i kako nas samo druga osoba može ucjeloviti.

Sve i da istovremeno osjećamo vezanost za razne uloge koje smo imali s nekim, to nas ne oslobađa. Možda smo svjesni uloge majka- kći i istovremeno života kada smo bili neprijatelji, pa života kada smo bili dobri prijatelji ili ljubavnici itd. To je šira svjesnost, no još uvjek je vezanost i identifikacija.
To je sve kreacija našeg uma i dojam tzv. reinkarnacija, koje u biti istvremene, je samo eksperimentiranje naše esencije sa raznim mogućnostima igara.

U našem svijetu ćemo kazališnog glumca, koji je puno puta igrao ulogu Napoleona, zatvoriti u ludnicu kada on počne tvrditi da je Napoleon.
A mi svi ostali ovisnici hodamo naokolo bez luđačkih košulja, zar nismo apsurdni ?

Naša esencija je van uloga i tu smo jedno i nema nikakve razlike u odnosu prema trenutnom neprijatelju na poslu ili mrtvom bliskom osobom.
Nema čežnje ni mržnje, ni sastavljanja niti rastavljanja.

Mi nekim odnosima dajemo atribute posebnosti ili nepoželjnosti i vežemo se za ta značenja.
Tako i ostajemo vezani za to značenje, koje smo naljepili na osobu. Mi onda i nismo vezani za tu osobu, nego za svoju ideju i emociju o našem odnosu s njom. Imamo odnose sa uvjerenjima i emocijama, a ne stvarnim osobama.

Slijedeća kreacija uma je priča o duhovnim vodičima.To je sve dio sna i kakvu god izmislimo sebi priču ili je prihvatimo od kolektivnog, ona će za nas biti realnost. Ako vjerujemo da nam duhovni vodič pomaže, onda ćemo imati takva iskustva i to će nam biti dokaz kako je to stvarno.
Ako smo kršćani tijekom umiranja nas dočekuje Isus ili Muhamed ako smo muslimani itd.

Mi smo kokreatori, ne zaboravimo to, čak i kada smo odvojeni od Izvora. Doduše tada će naša kreacija biti u distorziji i izvor patnje, jer nije usklađena sa vrhunskom inteligencijom jedne božanstvenosti.

Zato ako kreiramo, mudrije i ugodnije je to činiti iz svijesti jedinstva, a ne odvojenosti.

Reći ćete, ali duhovni vodiči i duhovna nevidljiva hijerarhija, koja je naprednija od nas zaista postoji. Da, postoji zaista kao što postoji i naše tijelo. Eto vidiš da postoji, reći će netko.
Iz takvih uvjerenja mi crpimo naše identifikacije postojanja i to je korjen svih ovisnosti.
Svaka kreacija je projekcija čiste svjesnosti i mi postajemo ovisni o obliku projekcije i zaboravljamo da smo ta čista svjesnost, a ne oblik projekcije.
Oblik je originalno samo trenutan i fluidno promjenjiv.
Ako nam je pažnja stalno fokusirana na jednom obliku, on postaje sve gušći i tada dobivamo dojam kako je stvaran.
Mi svjesnost ili energiju koncentriramo u neku formu i tako joj dajemo postojanje.
Opsesivno održavamo pažnju na obliku i tako imamo dojam da ta forma opstaje u vremenu.
Pažnju držimo i na oblicima i kada nam oni ne donose ugodu i tako produbljujemo patnju.
Tako i povjerujemo u odvojenost oblika i svoju cjelovitost nastojimo povratiti kroz vezivanje za neki drugi oblik ili osobu koja će nas upotpuniti i dati dojam jedinstva. Naravno to su samo surogati, koji nakon kratkotrajne sreće, neminovno ispoljavaju svoj drugi pol nesreće.

Duhovna hijerarhija je dio igre duhovnog razvoja, a ta igra ima izvor u božanskom izvoru u čistoj svjesnosti bez oblika. Jedan Bog se projecira kao mnoštvo i preko svojih krajnjih oblika ima iskustvo sebe kao prividno odvojenih oblika i kvaliteta.

Ovisnost je tu nužna kao instrument igre, no ona bi originalno trebala trajati samo trenutak, kako bi mogli imati percepciju ili iskustvo.
Svi naši problemi izviru iz toga što mi duže od trenutka, želimo zadržati tu vezanost.
Tako stvorimo linearno vrijeme i prošlost stalno vučemo kao jedinu realnost.

Gdje se god okreneš vreba neka ovisnost. Ona je pravilo u dualnoj svijesti.

Jučer sam razmišljala o tome kako mi moje ideje i živi uvidi s pozitivnim emocijama, daju osjećaj postojanja, Suptilniji oblik ovisnosti, ali ista ovisnost kao o drogi, cigareti, partneru, šopingu, šećeru, negativnoj ili pozitivnoj emociji itd..

Tražim neko iskustvo ili percepciju da bi potvrdila svoje postojanje.
Tko sam ja van iskustva, van percepcije, van vremena, van prostora, van oblika, van kreacije, van programa ?

Nema ništa loše u kreiranju pozitivnih i negativnih programa i uloga, kao dio igre, no svjesnost treba biti centrirana van njih i onda smo ostvarii svoju svrhu i pravi način postojanja i kreiranja.

Vježbanjem povlačenja u svoju esenciju ili nultu točku ili u svoj originalni izvor ili čistu svjesnost ili nemanifestiranu božanstvenost ili stanje kreatora prije stvaranja kreacije, povlačimo energiju iz svih programa i taj tren oni nisu živi za nas.
Tako imamo iskustvo kako je to kada nismo vezani i tko smo.
Ostajući centrirani u tom stanju, možemo nevezano promatrati, kako se razvija naša fokusirana pažnja na jednu ulogu.
Tada smo u dva svijeta istovremeno. Kao svjesni kreator promatramo nevezano svoju kreaciju i ulogu.

Sve se može uvježbati.

I našu ovisnost smo uvježbavali ponavljanjem, pa tako možemo uvježbati i drugačiji način postojanja.

Jednako su vrijedni oni koji uvježbaju ovisnost, kao i oni koji je se oslobađaju, jer koriste isti mehanizam ponavljanja.

Bilo koji osjećaj veće vrijednosti, zato što primjećujemo kako imamo moć promjene, samo je znak pojave nove identifikacije sa tzv.duhovnijim sebstvom. Bilo koje uspoređivanje s nekim drugim dovodi do istog. Eto opet nove ovisnosti.

Uvježbavanje počinje sa povlačem od svijeta i posebnim vremenom i prostorom za to, a nastavlja sa takvom prisutnosti i u najvećoj vrevi života.

Dobro je imati neke trigere i podsjetnike da pažnju vraćamo u centar i da iz tog stanja nastavljamo promatrati ono što se vani dešava, kao i svoja unutarnja komešanja.

Istočnjaci to zovu zapošljavanje našeg majmunskog uma. Ne možemo ga isključiti, ali možemo mu dodijeliti ulogu promatrača našeg disanja, senzacija u tijelu i dešavanja u okolini.

Tako naša čista svjesnost gleda kroz oči discipliniranog majmunčića. Naše tijelo postaje izraz čiste svjesnosti i nema više ulogu automatskog nesvjesnog pilota, koji vrti svoje ovisničke petlje prošlosti.
Naša usta izgovaraju riječi jedne božanske volje.

Savladavamo svoje sabotere, koji se opiru promjeni i sve smo manje ovisni o vanjskom ispunjenju, jer imamo osjeća ispunjenja koje dolazi iz esencije.

Oznake: ovisnost

- 16:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: ovisnost