Bezuvjetna radost

Realno nam je ono, gdje nam je pažnja.

Kada smo u svom centru ili ja jesam prisutnosti, onda smo svu energiju povukli iz vanjskih programa naše tzv. realnosti.
Ona za nas više ne postoji, jer joj ne dajemo energiju i ne oživljavamo je.

Tada smo svjesni mira, praznine i tihe radosti, bez oblika i bez vremena. Svjesni smo svoje svjesnosti ili našeg pravog ja.

Kada iz svog centra usmjerimo energiju na van, postaje živo u našoj percepciji, ono na čemu je naša pažnja.

Ako usmjerimo pažnju na nečiju unutarnju ljepotu, ona za nas postaje živa i stvarna.

Ako očima straha vidimo neku prijetnju, koja dolazi od druge osobe, ta prijetnja postaje naša realnost i manifestira se kao neugodno iskustvo. Ta osoba nas npr. napadne zato što nismo nešto napravili.

Vidimo da naša percepcija stvarnosti ovisi o nama i o tome gdje usmjeravamo svoju pažnju ili životnu energiju

Tako u stvari mi projeciramo određenu stvarnost i to prema obrascu programa koji imamo.

Možemo projecirati svoju svjesnost ili pažnju kroz pozitivne ili negativne programe i naša stvarnost će imati takav oblik.

Možemo to činiti svjesno ili nesvjesno.

Uglavnom većina ljudi to čini nesvjesno i tako stalno ponavljamo automatski stare programe i vrtimo se u sličnoj realnosti s istim navikama i uvjetovanjima. Živimo u prošlosti i naša budućnost je kreirana po ponovljenom obrascu prošlosti.

Ako živimo svjesno u trenutku sada, imamo mogućnost svjesno odabrati, kroz koji program ćemo projecirati vanjsko iskustvo. Tada je ispravnije reći, koju božansku kvalitetu ćemo trenutno izraziti na poticaj trenutne inspiracije.

Jedino u sadašnjosti smo u kontaktu sa svojim pravim ja i beskrajnom kreativnom energijom.

Tako otvaramo mogućnost da budemo svjesni kreatori trenutka.

Tri su mogućnosti u odnosu prema vanjskoj tzv. realnosti ili npr.poslu:

1. da nas posao i programi potpuno apsorbiraju i da smo identificirani s njima

2. da smo u svom centru i nevezano igramo igru posla

3. da usmjerimo u potpunosti energiju na neku drugu realnost, dok neke druge stare realnosti ili programi za nas više ne postoje

Primjer ad 3. mog iskustva u trenutku, kao potvrda kako stvari funkcioniraju, kada ne dajem energiju starom, poznatom programu. To se desilo spontano i nesvjesno u cilju šireg osvještavanja.

Jučerašnje iskustvo na poslu !

Bila sam potpuno apsorbirana u pisanje maila. Vanjsko je bilo potpuno isključeno.

Tehničar mi je donio karton da napišem uputnicu, no ja se toga ne sjećam. Kada je ponovo pitao je li gotovo, postala sam svjesna da nema nikakvog sjećanja o tome kada mi je donio karton i bio u sobi, mada je on rekao da sam ga tada pogledala.
U tom trenu je vrlo malo energije teklo u zamjećivanje realnosti u kojoj stiže karton. Nedovoljno, kako bi bilo svjesno zapamćeno i percipirano.
Za mene ta realnost nije postojala, jer mi je sva energija i pažnja bila usmjerena u izricanje zahvalnosti prijatelju za materijale koje mi je poslao.

To se i inače stalno događa, no osvještavanje kako za mene nije postajala realnost kontakta s tehničarem je pomalo zapanjujuće iskustvo. Kako nisam primjetila i zapamtila ono što je inače vrlo realno u mom iskustvu ?

Kratko vrijeme je prošlo od donošenja kartona do tehničareve provjere jesam li poslala uputnicu u printer. Znači nije da je prošlo puno vremena, pa da sam zaboravila.
Apsolutno nikakvog sjećanja da je tehničar bio u mojoj sobi, prije oko tri minute i da sam čak pokazala vanjski znak prihvaćanja kartona i razumijevanja što je rekao.

Netko bi mogao pomisliti kako je to bio bijeg iz sada i iz uobičajene situacije, ako svoje sada i realnost definiramo prema starim programima i uhodanim iskustvima. / prateča uvjerenja koja nas drže u točno definiranom obliku realnosti : "Kada si na poslu, trebaš biti koncentriran na njega, jer je to jako važno. Ako pažljivo, predano i odgovorno radiš svoj posao, onda si dobar i drugi će te cijeniti i nagraditi ili kazniti ako nisi takav...itd. " /

Naprotiv, ja sam tada bila potpuno u trenutku sada u zahvalnosti i pisanju. Moje sada je bio isključivo to iskustvo, jer je sva energija bila maksimalno fokusirana u to. Ostalo vanjsko nije za mene postojalo, čak niti kao periferno percipirano iskustvo.

Neki uobičajeni programi, navike i načini razmišljanja i ponašanja na poslu nisu bili aktualni, niti živi za mene u tom trenutku. Nisu dobili od mene dovoljno energije, pažnje i svjesnosti, kako bi bili moja realnost.

Za mene je to bilo dragocjeno iskustvo da osvjestim kako mnogo puta ne dijelim sa drugima istu realnost, mada se nalazimo u istim vanjskim okolnostima. Moja je pažnja na jednom aspektu trenutnog vanjskog zbivanja, a netko drugi ima pažnju na nečem drugom. Tipično Rašomon iskustvo.

I to je bio također poziv da sve radim svjesnije, gdje mogu izabrati iskustva, koja će biti dio moje realnosti.

To znači izlazak iz uloge žrtve vanjskih okolnosti.

Dakle, u trenu sada možemo život dati raznim programima. Uglavnom to radimo automatski i to su stari programi prošlosti koji postaju manifestni. Ili ponavljamo stare navike i programe ili uvodimo nešto novo.

Tamo gdje je moj laser svjesnosti, to je moja stvarnost !

I na kraju, koji moj program i mogućnost će oživjeti i biti moja stvarnost ?

Oznake: stvarnost, pažnja