Bezuvjetna radost

Većina ljudi u današnje vrijeme prihvaća ideju monoteizma, što znači da postoji samo jedan Bog. Znači jedan jedini se manifestira kao mnoštvo individualizacija.

Naša vanjska realnost je projekcija naših uvjerenja, individualnih i onih koji su konsenzusom prihvaćeni kao zajednički, pa ih nazivamo kolektivnim. Zbog tih zajedničkih uvjerenja dvije osobe će kreiranu realnost vidjeti slično i složiti će se za većinu pojava da su za njih iste. Baš zbog toga imamo dojam i dokaz, kako je sve ono što vidimo i doživljavamo u okolini realno ili stvarno.

Znači mi projeciramo svoju stvarnost, a ne kao što obrnuto mislimo da ona objektivno vani postoji, pa je mi samo pasivno zamjećujemo i postajemo njene žrtve.

Svatko od nas kreira svoj kozmos, prema sadržaju programa u svojoj podsvijesti, jer svoja uvjerenja superponira na sve oko sebe. Koliko god ima prividno odvojenih entiteta, svatko od njih ima svoj kozmos.


To možemo zamisliti kao da je svatko od nas jedna kriška kruha. Kruh je isti, no kriške su prividno odvojene i imaju neke svoje specifičnosti, jer nikad ne možemo odrezati istu krišku kruha.

Kada kažemo da je svatko za sebe drugi kozmos, naša uvjetovanost za traženje objekata u prostoru misli da je onda svaki taj kozmos u nekom drugom prostoru.
Prostor i vrijeme ne postoje i sve je istovremeno i na istom mjestu. Razni kozmosi su tu oko nas, ovisno gdje nam je fokus pažnje.
Svatko ima svoju varijantu planete zemlje i života na njoj. Svi smo doprinjeli kreiranju ratova, gladi i drugih disharmoničnih programa. Reći ćemo ja nisam, ja se borim za mir. Svaka borba protiv nečega jača to protiv čega se borimo. Dajući energiju i pažnju vijestima iz medija, mi ih tako hrranimo svojom energijom i emocijama straha ili zgražanja.
Sunčev sustav i svemirska tijela nam svima izgledaju slično, jer imamo kolektivni program o tome kako to treba izgledati.


Ja na jednu osobu projeciram svoje viđenje nje, prema mojoj mapi realnosti. Ako više osoba ima slične ili iste projekcije na nekoga, onda se mi zajedno složimo kako je osoba B npr. lopov. Ta osoba B zaista u njihovom i mom kozmosu igra ulogu lopova i možda i sama vjeruje u tu identifikaciju. Dakle, puno istih projekcija postaje jednako tzv stvarnosti.

Svi se slažemo kako je trava zelena, a nebo plavo. No ipak u mom kozmosu trava je možda zelenija, nego u tvom.
Ja sam centar svog kozmosa. Mogu projecirati iluziju i vjerovati da je to stvarno ili mogu biti svjesni božanski kreator.

Ako se za neku osobu C, koju ne poznamo priča da je npr. nepouzdana, onda ćemo je najvjerojatnije mi takvu doživljavati pri našem prvom i ostalim susretima. Mi ćemo je identificirati sa velom nepouzdanosti, koji je prebačen na njeno iskonsko biće i najvjerojatnije nećemo pred sobom vidjeti originalnu osobu u trenutku sada, nego njen veo ili projekciju nepouzdanosti.
Nećemo si dopustiti da uspostavimo kontakt s našim esencijama i osjetimo što zaista trenutno emitira ta osoba.
Možda emitira neku drugu ulogu, ali svakako je prisutno njeno originalno iskonsko biće.

U našem svemiru ona nosi našu projekciju nepouzdanosti.



Neka treća osoba će na nju projecirati neku svoju projekciju i smatrati će je npr. pouzdanom. Ta osoba će onda i zaista imati s tom osobom pozitivno iskustvo pouzdanosti.

Znači u mom kozmosu ljudi i pojave imaju onakvo značenje, kakvo im ja pridodam. Ma kako slični bili kozmosi ljudi oko nas, niti jedan nije sasvim isti.

Mi objektivnim proglašavamo one zajedničke kolektivne projekcije sa kojim se svi slažemo.
Subjektivno je ono što je projekcija naših specifičnih varijanti programa, koje imamo u svom kozmosu tj u svojoj podsvjesti.

Možda ja odlučim da ću onu osobu C smatrati pouzdanom i tako ću na nju početi projecirati ta svoja očekivanja i program. I zaista „za čudo „ ona će se prema meni početi drugačije ponašati, bez obzira što je njena uloga u kozmosima drugih da bude nepouzdana.

Izbor je same osobe C s kojim programima će se sama identificirati ili će se možda izražavati autentično u trenutku. Tu autentičnost najvjerojatnije neće primijetiti oni u čijim kozmosima ona ima prebačen projekcijski veo nepouzdanosti. Znači neki spontani čin osobe C će biti redefiniran kao nepouzdanost i to će biti kao ponovni dokaz da je ona stvarno takva.

Ako je osoba C svjesna i neidentificirana sa raznim projekcijama drugih, koji se usmjeravaju na nju, ona će se nevezano i dalje autentično izražavati i neće ozbiljno uzimati projekcije drugih osoba.
Ako se osjeti povrijeđenom što je netko proglašava nepouzdanom, to znači da je i sama identificirana s tom karakteristikom nepouzdanosti. Nepouzdanost je dakle dio njene mape identifikacije i najvjerojatnije će je i ona sama projecirati na druge i živjeti u iskustvu opasnog i nepouzdanog svijeta.

Ako se u sebi povežemo s najvišim Božanskim Izvorom, onda smo u kontaktu sa svojim jedinim božanskim, koji je u svima.
Možemo tada reći da smo mi taj jedan Bog, koji se manifestira kao mnoštvo i tada je to mnoštvo oko nas dio nas. Osjećamo da smo svi povezani u esenciji, bez obzira kakve trenutno igramo uloge, tj. bez obzira kakve su nam projekcije.

Tada možemo drugačije gledati na svoj svijet ili kozmos.

Kada vidimo osobu C, možemo se zapitati zašto sam kreirala /projecirala/karakteristiku nepouzdanosti na taj dio mene ili prividno odvojenu osobu C ?

Mogu li možda projecirati neki drugi program ili mogu li pogledati što je ispod toga programa i uživati u jedinstvu sa samom sobom tj drugom osobom ?

Ili promatram sebe i svoje originalno ja u drugoj osobi !

Ili promatram svoju projekciju ljepote na drugu osobu i zato je ta osoba meni lijepa.

Ili dajem poklon drugoj osobi, odnosno sama sebi.

Ili dajem novac siromašnoj osobi, koja predstavlja moju projekciju programa siromašnosti, odnosno dajem novac onom dijelu sebe, koji je povjerovao da je siromašan.

Pri tome svemu znam da druga osoba, niti ja, nismo ta projekcija i značenje ili prosudba koju pridodajemo. Nema identifikacije sa projekcijom.
Znamo da smo ja jesam prisutnost ili originalno ja.

Tako smo počeli preuzimati odgovornost za svoje projekcije i svjesni smo da smo to sami kreirali, bez obzira što to možda nije naš program, stečen našim individualnim iskustvom, nego usvojen od drugih.
Možda mi živimo u bliskom okružju pouzdanosti i osobno nemamo traume od programa nepouzdanosti, no ipak vjerujemo da u svijetu ima i nepouzdanosti.
I u onoj mjeri i intenzitetu, koliko smo energije dali tom programu nepouzdanosti, on će biti također dio našeg iskustva.

Preuzimanje odgovornosti ne znači krivicu.
To što u podsvijesti imamo program nepouzdanosti, ne znači da smo loši ili da nešto krivo radimo. To je dio igre kreacije, gdje moraju biti suprotni polariteti i tzv. pozitivnog i negativnog.
Problem nastane ako se identificiramo s tom nepouzdanosti i onda nas zaboli ili se osjetimo krivima ili lošima kada nam neko kaže da smo na njega projecirali tu nepouzdanost.

Da imamo u podsvijesti aktivan program nepouzdanosti, pokazuju nam nepouzdane osobe s kojima dolazimo u kontakt. One su naše ogledalo.
Česta reakcija na ovakav uvid je da se loše osjećamo i da onda upadamo u program duhovnog ili psihološkog čišćenja, gdje se borimo protiv tih neželjenih programa. No borba ih samo jača i mi ne možemo izaći iz tog kruga borbe i krivice ili nesvjesnog optuživanja drugih.

U našoj realnosti ili u našem kozmosu postoji samo ono čemu mi dolijevamo energiju tj našu pažnju ili svjesnost. Živo ili realno postaje ono uvjerenje na koje se koncentriramo.

Kada svoju svjesnost povučemo u svoju esenciju ili ja jesam prisutnost ili u onaj dio nas koji je nemanifestiran, miran ili kako znamo reći u prazninu, gdje nema ni misli, ni emocija tj projekcija, onda u taj tren niti jedan program nema našu pažnju ili energiju tj ne oživljujemo ga.
Tako u tom trenu više nije ni aktualan program nepouzdanosti, niti bilo koji drugi.
Mi tada ne projeciramo velove na vanjsku okolinu.

Kada vibriramo tako onda dolazimo u rezonanciju sa božanskom esencijom svih ostalih prividno odvojenih entiteta i objekata.Prepoznajemo božansko u njima i svjesni smo jednote.

Iz tog stanja svijesti možemo biti nepristrani nevezani promatrači raznih velova i možemo svjesno odlučiti koju ćemo igru igrati nevezano i što ćemo svjesno projecirati.
Tada ostvarujemo svrhu zašto smo ovdje -uživamo u igri kokreiranja, bez da smo zarobljeni u njoj.


Zato je jedini pravi način rješavanja svih problema da se povučemo u svoj mir, gdje ne postoje nikakvi programi. Ne dajemo im više pažnju i one ne postoje više.

Iz tog razloga kažemo da je ovaj svijet iluzija, odnosno mentalna projekcija.
Ako pokušavamo nešto promijeniti na nivou projekcije to ne ide. Možemo samo fluktuirati između pozitivnog i negativnog značenja, koje smo pridodali objektima i ljudima i pojavama. Tada kažemo da smo zarobljeni u matrixu programa.

Matrix dobiva život od usmjeravanja naše svjesnosti i energije na njegove programe. Unutar njega postoji zakon uzroka i posljedice i ne možemo po želji projecirati što hoćemo. To je zato jer smo u stanju prividne odvojenosti, u svijetu gdje se osjećamo nedostatnim, nepotpunim i gdje očekujemo da nas vanjsko ispuni.
To se nikada ne dešava, osim povremenih privida ispunjenosti.

Naše ja jesam koje je jedno sa beskrajnim izvorom energije ima snagu kreiranja i projeciranja prema inspiraciji trenutka. To se tada čini nevezano, bez identifikacije, bez očekivanja i bez pozadinske potrebitosti da nas to nešto učini boljim, većim ili potpunijim.
Kreira se, radi igre užitka i eksperimentiranja s raznim mogućnostima.

Trebamo još nešto razlikovati.

Kada malo ja koje vjeruje kako je odvojeno, projecira neki program podsvijesti, onda je to ono što zovemo iluzijom.
Malo ja ima ograničenu energiju u području gdje vlada zakon entropije i ta kreacija je refleksija i projekcija, poput filma na platnu.
Potrebno je stalno dodavati svoju ograničenu osobnu energiju, kako bi ta realnost živjela za nas. To troši jako puno energije i dovodi do destrukcije i starenja u linearnom vremenu.
Mi se pri tome opiremu tijeku energije s božanskog Izvora, što još dodatno troši energiju i daje dojam napora, težine i patnje.


Kada kreiramo iz svog beskonačnog ja jesam originalnog ja, onda naša kreacija ili direktni izraz božanskog ima beskonačnu energiju, kao što je ima sam Izvor.
Nema odvojenosti između kreatora i kreacije. To je živa kreacija za koju možemo reći da je izraz jedne božanske volje.
Pošto tada nema vezivanja i identifikacije malog ja sa kreacijom, ona može ostati u svom originalnom fluidnom obliku. Naime svaki trenutak je drugačija i živa i sve teče lako i spontano.
To je naša realna priroda. I dalje stvaramo raznolikost oblika i situacija, ali u igri nevezivanja i centriranosti u svojoj esencijalnoj sigurnosti, miru i ispunjenosti.

Vanjske pojavnosti tada nisu tu da bi nas upotpunile i definirale, nego da se igramo s njima. Znamo da nismo odvojeni od njih i ne shvaćamo ozbiljno privremena značenja i uloge koja im pridodajemo.

Oznake: kozmos