Vjerujete li kao ste vi duhovni ratnik čija je misija spašavati svijet i iscjeljivati druge ?
Duboko razmislite o tome i preispitajte svoje dublje motive zašto nešto radite i od kuda to dolazi !
Prepoznajte svoj suptilni duhovni ego, koji dolazi iz svijesti dualnosti, a ne iz vaše esencije jednote !
Ako se osjećamo odvojeni od božanskog, onda znači da je naša esencija prividno odvojena od vanjskih manifestacija. Unutarnje i vanjsko su odvojeni. To je iluzija.
Priče o duhovnim misijama su često izraz iluzije ili našeg duhovnog ega.
Identifikacija s nekom određenom misijom znači naše negiranje ili odmetanje od naše božanske cjelovitosti i bezgraničnog potencijala kreiranja svih mogućnosti..
New age potiče takvu iluziju i što duže zadržavanje u svijesti odvojenosti.
Razmišljanje potaknuto prethodnim tekstom :
http://svjesnost.blogspot.hr/2012/10/o-karmi-i-vampirizmu.html
Spašavanje drugih i davanje ljubavi kada nas nitko ne traži, obično potiče iz motivacije s kojom želimo nešto mijenjati u vanjskom svijetu.
Ako želimo mijenjati to znači kako to ne prihvaćamo i kako smo tu situaciju proglasili nepoželjnom, krivom ili lošom.
Širenje ljubavi i svjetlosti kako bi popravili svijet je intervencija naše male volje, koja svijet procjenjije kao negativan i nesavršen.
Mala volja ili ego želi kontrolirati i popravljati svijet prema svojoj suženoj percepciji i odvojenoj volji.
Malo ja nikad nema cjelovitu sliku i ne vidi savršenost ispod vanjske pojavnosti .
„Svijet je pun negativnost i i ja ću ga popraviti, jer ja /malo ja/ sam spasitelj ili velika duhovna dobronamjerna faca .
Svaka naša intervencija potekla iz male volje, iz svijesti odvojenosti, iz svijesti nedostatka ili potrebitosti je nametanje male volje ili crna magija i podložna je zakonu uzroka i posljedice.
No, ukoliko promjenu radimo unutar sebe, onda se to automatski reflektira i vani.
Naše vanjske okolnosti su naša projekcija i besmisleno je raditi intervencije popravljanja u našem vanjskom ogledalu ili refleksiji.
Kakva je razlika između slanja ljubavi drugima iz razloga što smo procjenili da im to treba, kako bi se promijenili na bolje i između zračenja spontane ljubavi i cjelovitosti iz svoje esencije?
Razlika je u korjenskom, pozadinskom motivu.
Zračenje ljubavi iz svoje esencije znači da sve jednako prihvaćamo, bez obzira na vanjsku pojavnost. Ta naša vibracija rastače iluziju odvojenosti, nepoželjnosti ili negativnosti. To znači da smo duboko u sebi sve prihvatili i tako transcedirali dualne polaritete.
Oni oko nas koji počinju rezonirati sa tom vibracijom, koja kroz nas dolazi iz božanskog Izvora, automatski se bude iz svoje iluzije odvojenosti i time je njihova trenutna distorzija polja ili problem eliminiran.
No, ako malo ja pokušava iz svoje ograničene svijesti, čak i iz najbolje namjere, emitirati ljubav i svjetlost, kako bi popravilo patnju, to je crna magija. Ta svjetlost i ljubav nisu dio jedne cjelovite božanske volje i izraz su neprihvaćanja neugodnog polariteta dualnosti.
Jako je dobra poruka Lazareva, kako je vizualizacija svjetlosti ili energije, koja iz vana ulazi u nas, da bi nas načinila snažnijim, zdravijim ili cjelovitijim, ustvari krađa energije.
Mehanicistički i odvojeni pristup energiji i njenom davanju, nije izraz naše cjelovitosti i remeti polja osoba na koje namjerno djelujemo svojom malom voljom. Ta distorzija „ nam se vraća“, jer smo mi dio nje ili njeni mali odvojeni geneatori.
Tu je polazna pozicija činjenje iz svijesti nedostatka i želje za popravljanjem ili iscjeljenjem, dakle iz identifikacija sa malim ja, a ne iz svoje cjelovitosti.
Davanje Reikija i drugi načini iscjeljivanja bioenergijom, bez jedinstva sa božanskom voljom, je suprostavljanje tijeku božanske energije, koji se vraća onome koji ju je proizveo.
Nije dovoljna mentalna izjava ili želja da naše bioenergetsko ili fizičko ili psihološko uplitanje, bude usklađeno s božanskom voljom.
To ne garantira da smo mi zaista jedno sa svime i da djelujemo iz toga stanja.
Već sama ideja da mi trebamo iscjeljivati nešto, potvrđuje kako to radimo iz ideje da nešto nije zdravo ili harmonično i onda samo reda radi, površno zazovemo božansko i nastavimo nametati svoju malu dobru volju.
Glumimo ulogu iscjeljitelja doktora, savjetnika, spasitelja, terapeuta isl., a da sami nismo u jedinstvu s božanskim.
Iscjeljitelj ili liječnik koji pristupa bolesniku, to već na samom početku, čini iz identifikacije sebe kao nekog koji ima moć, prema nekome tko je nema.
Taj iscjeljitelj polazi iz prosube druge osobe kao bolesne. To vjeruje i potvrđuje sama“bolesna „osoba i zato i traži pomoć izvana.
Uvjerenje i etiketa o bolesti se ne može „ukloniti „ kroz borbu protiv nje i kroz prizivanje suprotnog dualnog iluzornog polariteta „zdravlja „. /ono protiv čega se borimo jača / .
Uloga pomagaća ili spasitelja pretpostavlja komplementarnu ulogu žrtve ii nemoćnika.
Dake, svaki put kada uđemo u nadmoćnu ulogu bilo kakvog pomagaća, mi smo onoga kome pomažemo etiketirali kao nekoga koji ima problem i koji nema moć.
Je li djeluje iscjeljujuće, ako nekome jačamo njegovu identifikacije žrtve, bolesnika ili osobe u nekoj potrebi ?
Pomažemo li zaista toj osobi ili je zadržavamo u njenoj iluziji fluktuiranja od pozitivnog do negativnog pola u dualnoj svjesnosti ?
Sentimentalna želja da naši bliski i dragi budu dobro i zdravo proizlazi iz naše vezanosti za njih i za ideju što je zdravo i dobro. To je samo uvjerenje i pridružena emocija u svijesti iluzorne odvojenosti.
Sve što činimo iz svijesti odvojenosti podložno je zakonu karme i izraz je našeg nepovjerenja u božansku savršenost.
To ne znači da trebamo odustati od svoje želje da ljudi oko nas budu zdravi i dobro.
To samo znači da trebamo u sebi pronaći to stanje zdravlja, cjelovitosti i tako ga spontano emitirati na van i tako blagoslivljati osobe u potrebi ili problemu.
Nasuprot ovoj vizualizaciji svjetla koje iz vana ulazi u nas /Lazarev primjer /, iz svjesti jedinstva sa svime možemo naglasiti pojedinu božansku frekvenciju boju ili kvalitetu i iz sebe kao jedinstvenog Izvora emitirati je u okolinu.
Iz nas se šire eksplozije svjetlosti energije i ljubavi.
Tu nema svjesnosti nedostatka i vampirizma.
Tako slavimo život i obilje.
To može biti i svjesna vizualizacija, ali uz svjesnost kako smo jedno sa svime ili jednostavno naša prisutnost bez specifičnog naglašavanja.
Mi jesmo božanski izraz i izražavamo jednu božansku volju, kroz razne nijanse kreacije, a ne borimo se protiv obrnutih iluzornih ogledala dualizma.
Ne igramo se uloge iscjeljitelja, već smo samim svojim prisustvom blagoslov drugima
Što znači blagoslov ?
To znači da NE NAMEĆEMO SVOJU MALU VOLJU I ŽELJU ZA ISCJELJENJEM ILI POPRAVLJANJEM DRUGIH, ODNOSNO NE PODILAZIMO ISTOVJETNOJ ŽELJI OSOBE U POTREBI ILI BOLESTI, NEGO DA SMO SVOJIM HARMONIČNIM SPONTANIM ZRAČENJEM DALI PRILIKU OSOBI DA ONA REZONIRA SA NJIM.
Ukoliko osoba nije spremna otpustiti neke svoje programe uvjerenja ili navike, onda neće moći rezonirati sa cjelovitim božanskim harmoničnim poljem.
Blagoslov čeka tu osobu, dok ona nije sama spremna prepustiti mu se.
Tu nema nametanja male volje, ma kako uzvišena ili dobronamjerna bila.
Dakle, centrirajmo se u svojoj esenciji i povezanosti s božanskim Izvorom.
Kao takvi samim svojim pisutsvom iscjelujemo svu iluziju.
Ako "u vanjskom " primjetimo neku distorziju, pronađimo je u sebi i uz pažnju na našu cjelovitu svjesnost, ona nestaje u nama i u vanjskom iskustvu.
Post je objavljen 23.04.2017. u 13:56 sati.