Na nivou dualne svijesti naša komunkacija sa zamišljeno odvojenim božanskim dijelom sebe se odvija kroz molitvu.
Mao ja moli Boga. Ego ne vidi cjelovitu sliku svoje jedine prave prirode i ima odvojenu malu volju.
Ego nastoji kontrolirati svoj život iz svoje sužene perspektive i iz crnih točaka nejasnoće, distorzije i zaborava.
Kada „zapne „ onda se sjeti višeg božanskog i onda moli za pomoć.
On ne prihvaća u potpunosti „pomoć“ višeg božanskog, jer bi to značilo da mu se mora potpuno predati i biti ujedinjen s njim, a to ne dolazi u obzir, jer tako osoba gubi svoju identifilkciju sa egom ili ego gubi svoje vodstvo i svoju volju.
Dakle ego moli Boga da mu popravi neki problem, nedostatak ili patnju i da mu da ono što mu nedostaje, kako bi on sam i dalje ostao snažan i glavni.
Ego u stvari uglavnom moli Boga da mu Bog podari ono što njegova poluslijepa mala volja želi.
Kada ego dođe do dna, onda je prisiljen predati se potpuno i tada nastaju tzv. čuda.
To su situacije ekstremnih životnih kriza, kada je ego stjeran u kut i definitivno vidi da njegova iluzija odvojenosti više ne funkcionira.
Predaja svojoj cjelovitosti se tu dešava kroz ekstremnu patnju i ogroman strah, koju mali ja ne može više podnijeti i onda se po prvi put pušta.
Osoba onda dolazi u svoje pravo stanje jedinstva i jedna volja se manifestira i izražava kroz nju. Tada više nema molitve! Molitva i trenutna manifestacija ili božanska ekspresija su postali jedno.
Osoba se izražava kroz impulse inspiracije, koji dolaze s božanskog izvora i tako njegova svaka fizička stanica postaje izvor života i božanskog izričaja. Jedna božanska volja se izražava kao individualnost i jedno jedino božansko biće ima iskustvo mnoštva, kroz svoje bezbrojne individualnosti.
Nestaje procjep između uzroka i posljedice i sve se dešava u vječnom božanskom vremenu. Manifestacija je trenutna.
Došlo je do ujedinjenja podsvjesti, svjesti i nadsvjesti.
U dualnosti ostvarenje molitve ili manifestiranje onoga što smo molili božansko, uvjek je u linearnom vremenu tj. u nekoj buđućnosti. Tu djeluje zakon uzroka i posljedice ili karme.
Osoba kreira nesvjesno iz programa koji su pohranjeni u podsvjesti i kolektivnom nesvjesnom.
Osoba povremeno traži pomoć od nadsvjesti, kroz molitvu, za koju vjerjuje kako je odvojena.
Osoba iz stanja svjesnosti nemoćne žrtve ili malog potrebitog ega moli svemoćnog Boga da joj pomogne.
Nije nužno da čekamo situacije ekstremne patnje, kako bi se predali u potpunosi božanskom.
Put svjesnog promatrača u trenutku sada, omogućuje nam da nježnije otpuštamo svoje ego identifikacije i vezanosti za stare programe i svoju malu volju.
Dok smo u stanju odvojene svijesti mi kažemo da smo ko-kreatori, jer pri tome čujemo svoje unutarnje vodstvo, koje nas inspirira na kreaciju. Tu je ego postao instrument božanskog. No mi smo ipak još velikim dijelom zarobljeni u dualnoj svjesnosti odvojenosti.
Imamo samo povremeno „dobru vezu „ sa „ božanskim vrhovnim šefom „.
Tu molitva funkcionira sve bolje i bolje i brže su manifestacije ili ostvarenja.
Na tom nivou se nalaze osobe koje su na tzv . duhovnom putu, koje nadilaze religijozna uvjerenja i sami imaju direktna iskustva svoje božanstvenosti.
Tu se isprepliću faze molitve i direktne manifestacije jedne božanske volje.
Kada postanemo jedno sa svim esencijama prividnog mnoštva, onda prestajemo biti ko-kreatori i mi jesmo božanski kreator.
Jedna božanska volja se izražava kroz našu pojavnost. Tu više nema odvojenosti maloga ja i višega ja.
Nema više „vrhovnog božanskog šefa“ i njegove hijerarhije, koja nas promatra odozgo, nagrađuje ili kažnjava. Mi smo sami božanski Izvor i svjesni kreator. Svesni Božanski Izvor u tijelu.
Puno ljudi koji su potpunoj identifikaciji s egom nisu čak niti ko-kreatori, a kamoli božanski kreator.
Tu je ego 100 postotni kreator svoje odvojene tzv. stvarnosti. Ta stvarnost se obično suprostavlja cjellokupnosti božanskog i zato tu ima puno borbe i patnje.
Ego fluktuira između uspjeha i neuspjeha, između siromaštva i bogatstva itd.
Ego je čuo za Boga i razumije ga samo kao odvojeni koncept.
Bog je od njega odvojen i često personificiran.
Ego barata uvjerenjima o Bogu, bez vlastitog direktnog iskustva svoje prave božanske prirode.
To je period vezanosti za religiozna uvjerenja ili vjeru.
Vjerujemo ono što nam drugi prezentiraju kao istinu i trebamo crkvenog religijskog posrednika za komunikaciju s Bogom.
Naučeni smo da trebamo biti ponizni ili bar malo i privremeno smanjiti svoju identifikaciju sa svojim egom i svojom voljom, kako bi odškrinuli vrata za pokoju iskru svog jedinstva s božanskim ili kako kažemo da bi dobili božansku milost i pomoć tj. da bi naše molitve bile uslišene.
Takav način funkcioniranja još više jača našu iluziju odvojenosti od božanske cjelovitosti. Osjećamo se sve više nemoćni, mali i griješni, a odvojeni Bog tako postaje sve veći i sve moćniji.
Religija je samo most koji nas treba prebacijti u svjesnost o našoj istinskoj prirodi i ima svoju opravdanu funkciju, no ona može postati uteg navike i odustajanja od vlastite potrage za sobom, direktnim iskustvom i buđenja u pravoj svjesnosti.
Ego barata samo uvjerenjima i programima, koje ponavlja u linearnim vremenskim sekvencama.
Kao takav jedino kroz mentalni koncept o Bogu i beskrajnoj bezvremenosti, može imati kontakt s božanskim.
Kroz uvjerenje da se treba malo prepustiti božanskom, on se uspjeva malo proširiti i na trenutak olabaviti identifikaciju s egom. To je trenutak kada se moli Bogu i dozvoljava da ga dotakne njegova prava istinska priroda.
Kada se ego kroz to namiri, obogati i trenutno ispuni, on se odmah vraća u svoje naučeno stanje postojanja, gdje je sam odvojen, nevoljen, ugrožen i zaslužan za sve uspjehe.
U toj fazi u crkvu se odlazi kao u šoping centar, mjesto gdje treba nešto dobiti ili kupiti.
U zamjenu za dobitak ili kupovinu od Boga mi plaćamo u valuti nekog odricanja, kajanja, obećanja kako ćemo biti dobri ili neke „žrtve“, koje će se odreći malo ja.
Takav kupo-prodajni odnos nas samo udaljava od nas samih ili naše autentične prirode
Istina je da ako se ego žrtvuje i malo odustane od svoje male volje, da tada otvara vrata da velika jedna volja uđe unjegov život. Tako je naučio da onda molitva djeluje i da može dobiti nešto. No kroz to ego stvara kriva uvjerenja kako je žrtvovanje ili služenje drugim malim ja plemenito. To je disfunkcionalno.
Osoba tako nikad ne izražava svoju autentičnu prirodu i sve dublje tone u ulogu žrtve, spasioca i neminonog progonioca.
Nije povezana sa svojim unutarnjim vodstvom i živi u svijetu uvjerenja i programa.
Malo ja jedne osobe ima iskustvo, da ako lijepo zamoli svog susjeda za nešto, da to može i dobiti od njega. Tu vlada zakon kompenzacije, gdje mi to moramo nekako platiti ili nadoknaditi. To isto projeciramo na zamišljeni koncept odvojenog Boga i tako se ponašamo.
Pri tome nismo svjesni da uslišena molitva nije rezultat valute koju smo ponudili ili dali Bogu, nego što smo uspjeli odustati na kratko od identifikacije sa svojim malim ja.
U toj igri je umanjivanje sebe donekle funkcionalno, jer smanjuje važnost ega koju on sebi inače daje.
No na žalost, nam onda i to samoumanjivanje postaje navika i nova jača identifikacija i zatvoreni krug tu nikad ne prestaje.
Kada malom ja ne uspje nešto dobiti molitvom Bogu, onda on poseže za nametanjem svoje male volje i svoje ograničene moći na vanjske okolnosti i druge ljude. To je crna magija, koja podliježe karmičkom zakonu.
Ako mu nije uspjelo kroz svoje umanjivanje i poniznost dobiti ono što želi, onda ide u drugi ekstrem i on sam počinje glumiti Boga, koji nameće svoju volju i tako nasilno mijenja ishode u vanjskom iskustvu.
Dok su ljudi u fazi identifikacije sa egom i dok se osjećaju odvojeni od Boga i Univerzuma, mudro se moliti za nježno postizanje jedinstva tj potpunog buđenja u svojoj pravoj prirodi.
U tom procesu ljudi trebaju biti spremi na prihvaćanje svega što se manifestira na tom putu i neminovno je da neke stvari neće biti ugodne malom ja, jer on se uvjek bori za zadržavanje status quo-a i ostajanje u u svojoj ugodnoj zoni.
Post je objavljen 23.04.2017. u 13:00 sati.