– revitalizirani post od 29.4.2009. Upravo sam podigao psa na stol u ambulanti na Veterinarskom fakultetu kada su zatrubile sirene za zračnu uzbunu. Svi uokolo su se trenutno uspaničili, te bez riječi objašnjenja izjurili i odtoptali niz dugi hodnik negdje u pravcu skloništa u podrumu. Ostao sam iznenada napušten gledajući psa na stolu i pitao se što uraditi. Da krenem za njima, nađem ih negdje van sebe šćućurene u nekom mračnom uglu podzemlja i tražim da završe pregled ili da ih čekam tko zna koliko da se vrate? Spustio sam psa sa stola, izišao na pusti hodnik duž kojega su sva pokrajnja vrata ostala otvorena jer ih nitko u žurbi nije stigao zatvoriti i izišao polako iz zgrade. Bio je prekrasan ljetni dan oko podneva. Na ulici – nigdje nikoga. Tek je u daljini neki automobil luđačkom brzinom projurio praznim raskršćem kroz crveno svjetlo. Krenuo sam Hainzlovom ulicom sa psom do nogu. Široka ulica: prostrani pločnik, pa zelena travnata traka, pa tri saobraćajne trake za jedan smjer, pa zelena traka kojoj po sredini idu dvije tramvajske pruge, pa tri saobraćajne trake za drugi smjer, pa travnata traka duž širokog pločnika s druge strane – i sve prazno. Osjećao sam se kao Pale sam na svijetu. Iznenada se u daljini na pločniku s moje strane ukaže neki lik. Osamljeni čovjek dolazio mi je u susret. Spazili smo se već na kilometar udaljenosti. Korak po korak dolazili smo si sve bliže i bliže. I to je trajalo, trajalo, trajalo… Približavali smo se kao likovi u vesternu "Točno u podne". Napokon je bio već na pedesetak metara. U uobičajenoj situaciji prošli bi jedan pored drugoga ni ne zamjećujući se, ali ovako – a činilo se da smo jedina dva čovjeka u gradu – kada mi je došao na desetak koraka, rekoh: – Dobar dan! On se nasmiješi i ljubazno odgovori: – Dobar dan! I mimoiđosmo se. Kako nisam imao oči na leđima nisam ga vidio kako se jednako tako dugo udaljuje, udaljuje, udaljuje… Stigao sam do parkiranog automobila, ušao s psom i lagano vozeći odvezao se kući praznim ulicama. Bilo je to prije petnaestak godina i nema načina da tog čovjek prepoznam ako ga ikada ponovo sretnem. Ali on je narednog dana otvorio novine i u njima spazio moju fotografiju. (Usput rečeno, ispod nje je pisalo sve najgore, otprilike tako da sam zaslužio da me Glavaš strpa u neku svoju garažu.) Nakon toga je čovjek svako malo negdje naletao na moje ime, sa slikom ili bez nje, i dobro je zapamtio kako se zovem i kako izgledam. (Istina da sada, nakon petnaestak godina, misli da bi Glavaš radi svojih garaža trebao u zatvor, ali to na nikoji način ne može oživjeti ikoga tko je u njima završio niti taj preobražaj čovjeka na bilo koji način zbunjuje.) No ako se ikada ponovo sretnemo on će imati prednost: znati će mnogo o meni, a ja o njemu ništa. Ipak, ne bojim se. |
FLORENCE FOSTER JENKINS IZ NAŠEG SOKAKA Novi video uradak Borne Rajić očekivano je zapeo za zub jednog dijela naše javnosti. „Večernji list“ je odmah objavio članak. Internetski komentatori odmah su se požurili: – Prestala je uzimat lijekove. – Ja bi prije rekel kak je ta umjetnica dugo sama i rastavljena....predugo... >;-)) – kako li je jednostavno biti pseudo-konceptualni umjetnik kada zivis od ratnog profiterstva – i tata bi sine – tko je tu lud – ona ili čitatelji koji to prihvaćaju kao vijest, i urednici koji to objavljuju? – žena je simbol hrvatskog Zeitgeista, aman taman mjerica – Kad čovjek ne zna što će više sa sobom onda nakon nekog vremena pukne. To izgleda ovako. Ranijim istupanjima u javnosti gospođa Rajić je neprikosnoveno zasjela na upražnjeni tron Florence Foster Jenkins. Florence Foster Jenkins bila je poznata ličnost u Americi i svijetu u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, između dva svjetska rata. Udala se za nekog milijunaša, a patila je od neuslišane želje da postane operna pjevačica. Ne zna se zašto je suprug odlučio krenuti ususret njenoj neuslišanoj želji, bilo da je i sam vjerovao u njen talent, bilo da je procijenio da će tako priskrbiti mir u kući, no kako joj je to mogao priskrbiti, unajmljivao je najpoznatije koncertne dvorane i priređivao joj koncerte. Gospođa Jenkins patila je ne samo od neuslišane želje nego i od beznadnog pomanjkanja sluha i neodgovarajućeg glasa. Koncerti su se, očekivano, pretvorili u sprdačinu. „Zvijezda“ je promašivala melodije, glas joj je pucao, kreštala je… A onda je dogodilo neočekivano, premda lako objašnjivo: publika je nagrnula na njene koncerte i gospođa Florence Foster Jenkins se upisala u povijest kao najgora operna pjevačica svih vremena. Tko je nije čuo, zavrijedilo mu je poslušati, ako ništa drugo da proširi opću kulturu: Muzički nastupi gospođe Rajić mogu se očitavati kao svjesni ili nesvjesni homage gospođi Jenkins, iako su izlaganja njezinog svjetonazora ukazivala da nije riječ o oponašanju uzora nego o spontanom, nesvjesnom ponavljanju životnog recepta nepoznatog prethodnika, uz nevažnu razliku da gospođa Rajić, kao bogata raspuštenica, nije trebala nikog drugoga da joj sponzorira nastupe. Međutim, ovaj posljednji uradak je nešto sasvim drugačije. Nije tako jednostavan kako izgleda. Pogledajmo, zavrijedilo je. Kao prvo, ovo je naprosto ugodno pogledati. Da sam ovo prvo vidio ili da nisam vidio ništa drugo, vjerojatno bih o javnim nastupima gospođe Rajić imao sasvim drugačiju prosudbu. Intrigantne dimenzije izviru iz analize uratka kao i iz reakcija koje je pobudio. Recimo, u „Večernjaku“ u naslovu ističu da „Borna sjedi gola i igra se svojom bujnom, crnom kosom“. To je tipični primjer one narodne „Što je babi milo, to joj se i snilo“. Naime, iz filmića na YouTubeu se nikako ne vidi da li izvođačica ima na sebi gaćice ili nema, ima li grudnjak bez naramenica ili nema, ima li ni sebi sokne. Prvi dojam je da jeste gola, ali i ne mora biti. Rečenica iz teksta je još gora: "U pozadini svira Brahms i njegova skladba Hungarian Dances“. Ova stravično nepismena rečenica prvo netočno tvrdi da svira pokojni Brams, a ne neki nepoznati izvođač, a zatim kaže da zajedno sviraju pokojni Brams i njegova skladba, kao da je skladba neka osoba koja može svirati. Uz nepismenost, „Večernjak“ je iskazao i neznanje, opaki nedostatak temeljne kulture. Ne postoji Bramsova skladba koje se zove „Mađarski plesovi“ nego je to skupni naziv za niz Brahmsovih kompozicija. Pored nekulture, „Večernjak“ se pokazao i krajnje naivan. Do pogrešnog identificiranja skladbe kao „Mađarski plesovi“ očigledno su došli tako da su povjerovali onome kako je Borna Rajić nazvala svoj uradak. Da je navela da je tonska podloga „Ples sablji“ Arama Hačaturjana i to bi bez muke progutali. Time su se pokazali naprosto licemjerni i glupi. S potpunim povjerenjem su prihvatili informaciju od osobe koju ismijavaju, čime su zapravo ismijali sami sebe „na kvadrat“. Zapravo je Borna Rajić isprovocirala „Večernji list“ da isplazi zmijski jezik kao što je baka razotkrila zlu snahu u Šumi Striborovoj. Ključ za očitovanje filma nije ni (navodno) gola Borni, ni u Brahmsu, nego upravo knjiga. Ključ je skriven po metodi Edgara Alana Poa iz priče „Skriveno pismo“, tako da je postavljen maksimalno uočljivo. Knjiga je fotomonografija o svojevremeno svjetski poznatoj manekeni Veruschki objavljena 2012. godine. Veruschka von Lehndorff sama po sebi je zanimljiv lik, a ovom prilikom je posebno zanimljiva zbog svog možda najpoznatijeg pojavljivanja, scene u kultnom filmu „Blow Up“. Prisjetite se te scene: Tek nakon što smo dijagnosticirali elemente uratka, možemo pristupiti njegovom interpretiranju. Naizgled jednostavan, zapravo je višeslojan. To je nedvojbeno homage Veruschki ili sceni iz „Blow Upa“, ali za daljnje razmatranje nisam raspoložen, a nije loše ni da – umjesto da vas zagnjavim time – prepustim da se sami time zabavite. Sve u svemu, ponavljam: da sam ovo prvo vidio ili da nisam vidio ništa drugo, mislio bih o uradcima gospođe Rajić nešto sasvim drugačije. Ovako, za sada mogu misliti jedino da je ćorava koka napokon pronašla zrno ili da je počela surađivati s nekim tko ima zrnce soli u glavi. A interenetski i FaceBook-komentatori dobro su povučeni za nos. |
- revitalizirani post od 23.4. 2010. Ima Karmen u predsoblju jedno veliko ogledalo koje svi vole. U njemu se mogu od glave do pete odmjeriti, a ogledalo blago, neprimjetno izdužuje. Natalija je nabavila okruglo zrcalo koje uvećava odraz tri puta, vrlo povoljno kad želi zacrniti trepavice i poigrati se kozmetičkim preparatima za uljepšavanje. Nikola je dobio slično ogledalo koje uvećava čak osam puta. Ono mu omogućuje da se obrije tako da ne propusti ni dlačicu, pa uvijek hoda naokolo savršeno izbrijan kao oni likovi u reklamama za britvice, kreme za brijanje i brijače aparate. Kaća je vidjela Nikolino ogledalo i vrlo joj se svidjelo, pa joj je Nikola za rođendan nabavio još jače – jedno koje uvećava dvanaest puta. Jednom prilikom sam ušao u Kaćinu kupaonicu jer je ondje i zahod. Ogledalo je stajalo na rubu prozora na visokom stalku i bez ikakve primisli i namjere, gotovo nagonski, potpuno automatski zavirio sam u njega. Zamalo me šlag trefio! Lice mi je u tom ogledalu izgledalo otprilike gore od površine Mjeseca. Krater do kratera, kanjon do kanjona, a između njih vulkani prištića i mitesera koji su izgledali kao da će u narednom trenu prsnuti. I dalje ne misleći što radim, ponesen najdubljim zgražanjem munjevito sam istisnuo tri-četiri prištića čudeći se kolike količine gnoja izlaze iz njih. Pribrao sam se i izišao iz kupaonice sav potresen. Unišao sam olakšati crijeva, a izišao s nekoliko crvenih mrlja na licu kao da me netko istukao i čudeći se: odakle meni prištići? Nisam ih vidio na sebi od puberteta! Rekao sam Kaći: – Kakvo ono čudo imaš u kupaonici? Vještičje ogledalo! To se ne bi smjelo držati u kući! U posjeti su bili neki prijatelji s kćerkom od otprilike petnaest godina. Djevojka ima savršenu kožu, glatku kao porculan. Pozvao sam je da zajedno odemo u kupaonicu, približio njezino lice paklenoj napravi i pogledao joj kožu u odrazu. Strašno! Kao kora od naranče, a posvuda neke crne točkice i debele čekinje. Vratio sam se u sobu još uvjereniji: – To zlo treba uništiti! Ogledalo za uvećavanje zavarava upravo time što ne laže. Ne skriva da uvećava i pokazuje točno ono što postoji. Ono što ne kaže je da pri tome pretjerava. U njemu se vidi ono što se inače ne vidi, a ono što nije nikakav problem pokazuje se ogromnim. Spontano uklanjajući takve probleme – recimo istiskujući inače nevidljive mitesere – čovjek ostane s mrljama po sebi koje su nakon toga vidljive i golim okom. Prisjetilo me to niza likova kojima ništa radije nego da naprave paniku oko ničega, dapače, ima ih koji baziraju i egzistenciju na tome, pa od njihovog zgražanja i sređivanja situacije uvijek bude više štete nego koristi ili samo štete. Sve njih trebalo bi postaviti pred takva ogledala, pa neka se zabavljaju sami sa sobom. Ono što je mikrobiolozima, dematolozima, plastičnim kirurzima i drugim specijalistima korisno oruđe, u njihovim rukama pretvara se u oružje kojim nekontrolirano pucaju oko sebe. Ja sam pak takav tip da radije idem u Karmenino predsoblje nego Kaći u kupaonicu. |
- revitalizirani post od 22.4. 2008. Otac prvi uđe u mračni haustor i počne se penjati po onih šest stepenica do vrata kućnog dizala. Iza njegovih leđa majka u prolazu, ne zastajkujući, nervozno nalegne na zvono, kao da snagom pritiska na prekidač nastoji nadoknaditi kratkoću zvonjave. Tri puta kratko. Gore u stanu nasta panika. No dok su se roditelji stigli popeti liftom, otključati sve tri brave, skinuti kapute, cipele i naći šlape u predvorju, zatekli su Marijanu i Branka u dnevnoj sobi u vrlo pristojnoj aktivnosti. Svaki na svojoj strani stola, na stolu "Čovječe, ne ljuti se", televizija prikazuje obrazovni program, s razglasa se ori "Traviata". On čita enciklopediju, ona novine (drži ih naopako), njemu žniranci nisu zavezani i nedostaje jedna čarapa, poneki gumb uvučen u nepripadajuću rupu, njoj vesta obučena s unutarnjom stranom na van, počešljala se prstima, ali sve u svemu - sve fino i pristojno. Majka odahne. Vrlo zadovoljan, otac zapita: – Kako ste, djeco? – Dooobrooo… – zakenjkaju njih dvoje u glas. – Jeste li završili tu domaću zadaću? – Jesmooo… – opet oni cvile kao ministranti. Na to skoče na noge, odbace sve iz ruku i Marijana kaže: – Idem prošetati Flokija! A usput ću otpratiti Branka, smijem li? – Naravno, naravno… – zadovoljno će otac. Marijana dohvati uzicu za šetanje, Floki se odmah stvori pored vrata, majka i kćerka se usputno cmoknu u obraze i za dvije minute mlađarija s psom već je bila na ulici. Stari se zavali u fotelju, dohvati novine i počne ih listati. Među stranicama pronađe čarapu i podigne je u visinu lica. Zabulji se u nju: – Što je ovo? – Ništa! – reče majka, u prolazu mu je zgrabi iz ruke i učas nestane. Čas kasnije stari spazi neki novinski naslov i zaboravi sve ostalo. I tako je sve prošlo da ne može bolje. |
- revitalizirani post od 18.2. 2011.
Prvi pas za kojeg se sjećam da je bio član domaćinstva bila je Točkica. Provela je s nama četrnaest godina. Bila je preslatka, umiljata, pametnica i privržena. Svima je bila miljenica, a baka i ja smo je maltene obožavali. Jednom smo napravili popis riječi koje je razumjela. Bilo ih je više od sto i pedeset. Stanovali smo oko kilometar i pol od Dežmanovog prolaza. U ono je vrijeme promet bio slab, tako da smo do grada – nizbrdo – obično išli pješice. Ako smo baka i ja krenuli zajedno, obavezno nas je pratila. Kad smo stigli do Ilice samo smo joj rekli „Kući!“ i ona je podvila rep, okretala se i zaputila sama nazad, a na povratku nas veselo dočekivala u dvorištu. Danas mi tako nešto ne pada na pamet pokušati s današnjim psom, ne zato jer se on ne bi znao vratiti nego zato jer se ne usuđujem pustiti ga zbog prometa. Vlasnici pasa danas troše mnogo vremena i organiziraju dnevne rasporede obzirom na to da dva ili tri puta dnevno moraju izvesti ljubimce „u šetnju“. Nama to uopće nije bio problem. Ako je preko dana bilo tko bio kod kuće, vrata od stana, kuće i dvorišta bila su otvorena, Točkica je sama izlazila kad joj je zatrebalo, a gdje je obavljala ono što je trebala, u dvorištu, susjedstvu ili šumi, pojma nemam. Zimi, kad su se vrata zatvarala zbog grijanja, ali ne zaključavala, znala je pokazati ukućanima da hoće van, pa ako to iz bilo kojeg razloga nije djelovalo, znala je sama otvoriti vrata i izaći. Skončala je tragično. Na leđima joj je počelo otpadati krzno, pojavile su se rane, postajale sve dublje i širile se, zagnojile, uskoro su gotovo cijela leđa postala velika gnojna rana, to je užasno smrdjelo, ona je očigledno patila, a iz dana u dan je postajalo sve gore. Nakon savjetovanja svih ukućana baka je prostrla čistu plahtu usred vrta, Točkici smo rekli da legne na sredinu, došao je susjed-lovac s dvocijevkom, prislonio joj otvor cijevi na čelo i opalio. Pucanj je potresao cijelu kuću kao zemljotres. Zamotali smo Točkicu u plahtu i položili u grob koji smo prethodno iskopali u uglu vrta i prekrili je zemljom. Plakao sam barem dva dana bez prestanka, žene su šmrcale i cvilile još danima, a i danas, gotovo pola stoljeća kasnije, dok ovo zapisujem oči mi se pune suzama. Bilo je to u ono vrijeme ne samo jedino nego i najbolje moguće rješenje, humano. Napravili smo sve najbolje što smo znali i umjeli. Dvadesetak godina kasnije živio sam u istoj kući sam i nabavio sam novog psa. Tada sam prvi put čuo da psi ispod repa imaju analnu žlijezdu i saznao više o tome. Ta žlijezda se inače prazni sama od sebe, ali se zna povremeno prepuniti i upaliti. Nekim psima treba je čistiti jednom ili više puta godišnje. To je banalni brzi zahvat koji veterinari danas izvode rutinski i gotovo ništa ne košta. Međutim, ako se ne napravi, posljedice su neugodne. Komplikacije. Upaljena žlijezda pse neizdrživo svrbi. Češu se šapama pa počupaju krzno na korijenu repa i dnu leđa, to ružno izgleda, a znaju se izgristi do krvi. Svrbež se širi po leđima, pa kako se grebu kandžama, rane se mogu inficirati. Danas znam da se upravo to Točkici dogodilo! Što smo mi onda znali o toj žlijezdi? Ništa! Nitko o tome nije ni čuo. Istina, vodili smo je jednom godišnje veterinaru zbog cijepljenja, dapače – jednom je slomila nogu i veterinar joj je namjestio gips dok kost nije zarasla. Da smo znali za tu žlijezdu, da nam je itko rekao, sigurno bismo sve drugačije riješili, ali nažalost – nismo znali. Čak se sjećam kako je baka izjavila dok smo vijećali: „Ni veterinar joj ne može pomoći!“ Može se to okarakterizirati kao grijeh propusta, grijeh neznanja, ali bio je nesavladiv. Ne želim ikoga povrijediti neprimjerenom asocijacijom, naravno da je slučajeve nemoguće uspoređivati jer postoje mnoge značajne razlike, ali neke sličnosti me uvijek sjete svega toga kad čitam novinske članke o strijeljanima nakon završetka rata. Egzekucije bez suđenja, metak u potiljak, prethodno iskopani grobovi, sve obavljeno što je brže moguće ... Istina da su postojali sudovi i postojala mogućnost suđenja, ali svi su vjerovali, uključujući i žrtve, da bi ishod bio isti. Posljednjih godina učestali su napisi o pronalaženju jama sa strijeljanima i sjećanjima zarobljenika koje su pobjednici spovodili stotinama kilometara. Pruge su bile razrušene, a autobusa i kamiona za prijevoz zarobljenika naprosto nije bilo. Kako sprovesti zarobljenike nego pješice? Zarobljenika je bilo mnogo, a čuvara malo, a i tih malo željelo se što prije osloboditi tog posla. Onaj tko je organizirao i brinuo o prebacivanju zarobljenika više je brinuo o tome da izvrši zadatak, nego o ljudskim pravima, pravilima finog ponašanja, bon-tonu i eventualnim nevinima. Što mu je preostalo osim drakonskih metoda? Pustiti zarobljenike? Time bi bio obesmišljen osnovni cilj svega, cilj zbog kojega su riskirali i vlastite živote – završetak rata. Razmišljao sam nedavno o svemu tome gledajući sjajan stari film iz 1971. - „Carnal Knowledge“ (kod nas svojevremeno prikazivan pod naslovom „Seksualno saznanje“). Početkom šezdestih godina dva studenta, prijatelji, stanuju u istoj sobi. Jedan je neiskusan, stidljiv, trapav - šonjo. Glumi ga Art Garfunkel (iz dueta „Simon & Garfunkel“)! Drugi je samouvjereni, drčan, uspaljen i prodoran (mladi Jack Nicholson). Šonjo počinje izlaziti s lijepom djevojkom (Candice Bergen), njih dvoje „hodaju“, ali on od nje ne uspijeva dobiti ništa više od poljupca i rijetkih hvatanja za grudi jer je ona djevica. Opaki Nicholson, zahvaljujući onome što sazna o njoj od prijatelja koji mu se sve povjerava, nabrzinu zavede mladicu i razdjeviči je. Ona se neko vrijeme čedno druži s jednim i strastveno drpa s drugim, sve dok se zavodnik ne zaljubi i traži od nje da ostavi njegovog prijatelja kako bi se mogla javno pokazivati s njim. Da je radnja smještena sto godina ranije, situacija bi se razriješila dvobojem nakon kojega bi jedan od prijatelja završio pod ledinom. Da je smještena deset godina kasnije, u eri „make love, not war“, svi troje bi završili istovremeno u istom krevetu u duhu razumijevanja i suradnje. U filmu je završilo na treći način, ali ga neću odati da vam ne pokvarim gledanje. Nedavno sam pisao o istom problemu na primjeru Henrija VIII, pišući također o jednom filmu. Kako su ljudi djelovali u prošlosti nije zavisilo samo o tada postojećim mogućnosti i stvarnim okolnostima, nego su mogućnosti bile ograničene tradicijom i uslovljenim mentalnim okvirima. Lako je kasnije, naročito ne uzimajući sve u obzir i iskrivljujući suštinu i pojedinosti, biti pravedan i pametan! Lakoća je to zbog koje se uspijeva riješiti malo koji današnji problem, nego samo rastu, gomilaju se, otežavaju i kompliciraju. „Lako ćemo!“ pozivaju nas oni kojima je sve jednostavno jer vide samo crno-cijelo i sve pogrešno. |
- revitalizirani post od 28.6. 2007. Išao sam u Četvrtu gimnaziju koja je zajedno s Prvom bila smještena u zgradi na Rooseveltovom trgu u kojoj je danas Mimarin muzej. U ono vrijeme je ondje išlo mnoštvo ljudi koji su se pored škole bavili muzikom, od kojih ste za neke čuli, a za još više njih niste. Recimo, bili su ondje mlada Josipa Lisac i mladi Krunoslav Cigoj, da dalje ne nabrajam. Jednoga dana markiram ja četvrti sat i sjedim na stepenicama ispred ulaza u zgradu i sunčam se, ispred mene trg s onim velikim travnatim krugom i nigdje nikoga, kad dolazi Drago Mlinarec i nosi futrolu za gitaru. Došao sačekati Vojka Sabolovića koji je također išao u Četvrtu gimnaziju, njih dvojica su svirali u vokalno-instrumentalnom sastavu koji su nazvali „Grupa 220“. Sjedne on pored mene. Daj da vidim tu gitaru, rekoh mu. Dok smo razgledali gitaru reče da baš ima novu pjesmicu koju je skladao i ponudi da je čujem. Ajde dobro, rekoh. Ondje smo sjedili na vrhu onih stepenica okupani suncem i on je lagano pikao po gitari "plink, plink, plink" i pjevušio: "…ko sunce … ko mjesec žut što noću sja…. tako mi draga, znaj, izgledaš ti, dok sa smješkom promatraš svijet…. ne mijenjaj nikada svoj osmijeh blag…. tra-la-la…." i tako dalje. Zgođušna pjesmica, rekoh kada je završio, ali ima jedan loš stih. Koji? - pita on. Taj i taj, rekoh mu, zaboravio sam kako je glasio. Pa kako? - pobunio se. Tako! - rekoh. Rogobatno je i grebe uho. Osim toga je i bedasto. Koliko god je pjesmica zgodna, taj stih tako grebe uho da iskoči i zapamti se samo njega, ništa drugo. Upropasti cijelu pjesmu! Tu se nešto pobunio, što da uradi s tim stihom? Kako što? Prepravi, poboljšaj ili izbaci! Šest mjeseci kasnije sa radija je neprestano odjekivao "Osmijeh", snimljena je i ploča, po novinama su objavljivali postere "Grupe 220", Mlinarec se osmjehivao sa naslovnih stranica… U verziji koja je postigla uspjeh nije bilo stiha na koji sam upozorio. S njim pjesma nije imala izgleda, te sam zaslužio čak i nekakva autorska prava. Kasnije su glazbeni povjesničari, teoretičari i kritičari ocjenjivali da je "Osmijeh" Drage Mlinarca prvi pravi domaći pop&rock hit. Mene nitko nije spominjao… Tako je moja uloga u povijesti domaće glazbe da me nema na temelju značajnog doprinosa da nečega nije bilo, bez čega ne bi bilo onako kako je bilo. A možda i ne bi… |
- revitalizirani post od 25.5. 2010.
Ima tu nekakav film koji sam gledao prije nekoliko godina o nekom engleskom kralju koji se popalio na neku žensku. Povijesna ličnost. Nastranu sad što pričamo o filmu, a ne povijesti na osnovu koje je film snimljen. Takvo je vrijeme došlo. Malo tko zna povijest, ali svi mogu razgovarati o filmovima koji su nedavno igrali. (Pitajte Žižeka.) Dakle, popali se kralj na žensku i zaželi je za ljubavnicu. Ženska ne bi, a čak je već i udana, pa se nećka, ali nitko se ne smije usprotiviti kralju, te je on strpa na svoj dvor, postane mu ljubavnica, i njoj se nakon nekog vremena sve to i svidi i njih dvoje žive kao dva goluba. Ipak, ništa nije vječno. Nakon nekoliko godina popali se kralj na sestru svoje ljubavnice, počne ga mučiti da je pogrešno odabrao, ljubavnica mu dosadila, a sestra mu je izgledala slađe nego išta. Ali ni kralju, ili – pogotovo kralju, ništa nije jednostavno. Ljubavničina sestra se ne da jer joj je nezgodno povrijediti i naškoditi sestri, ljubavnica se zaljubila i ne da se tek tako odbaciti, nastanu silna sranja. Naposljetku, jer kralja se ipak ne smije odbiti, skloni on ljubavnicu u progonstvo, u neki samostan, zatvor, te dovede sestru na dvor. Svidi se i sestri biti kraljeva ljubavnica i žive njih dvoje kao dva goluba, ali kralja počne mučiti sjećanje na odbačenu ljubavnicu jer je imala nekih dobrih osobina koje joj sestra nije imala i nije se on od nje sasvim ohladio. Te on krene u akciju da se riješi nove ljubavnice i povrati staru, što mu uz silne peripetije, jer se kralju ništa ne smije odbiti, i uspije, ali ga onda počne mučiti što mu je i nova srcu prirasla i baš mu je dobro s njom. Stvar se zaplete, pa on jednoj odsiječe glavu da ponovno stekne svoj duševni mir. Sve u svemu, da nije riječ o kralju, bila bi to ordinarna cirkusarija, a kralj labilni kolebljivac. Ovako je u njihovu priču uvučen cijeli dvor, unutarnja i vanjska politika, ljudi stradaju, gube glave, ostaju bez imanja, svršavaju u zatvoru, pletu se spletke i intrige, piše se povijest na osnovu toga kako se kralju kurac dignuo... Pogledajmo priču s druge strane. Ono što kralja muči zapravo je situacija „ili-ili“. On bi zapravo i jednu i drugu istovremeno. Ali ni kralj ne može istovremeno prdnut i stisnut. Ruku na srce, za kralja, kao najmoćnijeg i najbogatijeg čovjeka u kraljevstvu koji je vlasnik svega i ništa mu se ne smije odbiti, želja da živi s dvije žene zapravo je vrlo skromna. Da bi priča bila apsurdnija, ni njih dvije ne bi imale ništa protiv; u svakom slučaju bi im to više odgovaralo nego gadarije, cirkusarije i pizdarije koje su morale otrpjeti, uključujući da je jedna od njih bez glave ostala. Ono što je kralja mučili je situacija „ili-ili“, a najveći problem što nije znao kako ga riješiti, iako mu je rješenje zapravo cijelo vrijeme pred nosom i na dohvat ruke. Kralju se ništa ne smije odbiti i da je u bilo kojem trenu poželio obje istovremeno, nitko se ne bi smio usprotiviti i najgore što bi se dogodilo je da ga neki ljudi potiho olajavaju, pazeći da ih ne čuje, kao što su ionako radili. Ono što je kralja sprečavalo bila je jednostavna činjenica da mu tako nešto nije palo na pamet. U mononoteističkom svijetu jednog Boga, jednog kralja, jedne domovine, jedne supruge, jedne ljubavnice... tako nešto je i kralju bilo nezamislivo. Nije bilo stvarne smetnje da to ostvari, osim njegove stvarne nemogućnosti da tako nešto poželi, premda je upravo to zapravo želio, ali nije bio sposoban ni samom sebi priznati. Siroti kralj nije bio poput Wyatt Erpa koji je postao najubojitiji revolveraš Divljeg zapada jer se dosjetio kako isti revolver koji su svi ostali upotrebljavali koristiti kao nitko drugi. Najčešće zadovoljavajući izlaz iz problema nije u pronalaženju novih genijalnih rješenja, nego u oslobađanju od starih banalnih ograničenja, a često je to jedno te isto. Lako je razglabati o kralju iz strane zemlje koji je odavno umro, ali je sasvim drugo prepoznati isti problem oko nas. Naše društvo prepuno je sirotih bogataša, javna scena prepuna nemoćnih moćnika i izgubljenih vođa. Čak i takozvani „obični ljudi“ neprekidno se neuspješno pokušavaju riješiti problema koji zapravo nisu nikakvi problemi, kao da im pravi problemi nisu dovoljni nego se opterećuju još i izmišljenima.. Uostalom, živimo u zemlji koja je bogomdano blago, u blagoslovljenoj klimi, ima nas toliko da bi se mogli okupiti na ovećoj kineskoj rođendanskoj proslavi, a ništa ne možemo riješiti. Često se to tumači da smo toliko zapleteni u različite isprepletene interesne mreže da se nitko ne može pomaknuti. To jest tako, ali to je tek izgovor. Oni koji su se obogatili preko noći, ali su duhom ostali siromašni, oni koji su se čudom dokopali vlasti, ali ne znaju što bi s njom, oni koji imaju moć, ali je se ne usude upotrijebiti, oni koji bi vodili narod i predvodili trendove, a nemaju što reći, oni koji se ponašaju kao stoka sitnog zuba, a zapravo su sve drugo nego to, svi su samo jadnici koji – jebeš ga! – tumaraju u labirintu vlastitih mentalnih ograničenja i ne mogu si, i nitko im ne može niti im želi takvima pomoći. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)