nedjelja, 26.04.2015.

sudbine "poletovaca"

- revitalizirani post od 27.4. 2010.

"Polet" nisu radili samo novinari, fotografi, ilustratori, stripaši i grafičari, nego i daktilografkinje, knjigovođe i računovođe, distributeri i drugi. Logističku podršku davao je Centar društvenih djelatnosti omladine, skraćeno CDD, kojemu je "Polet" bio jedna organizaciona jedinica. Redakcija se sastojala od ljudi koji su bili na plaći u CDD-u i honoraraca. Stalno zaposleni skladištar u CDD-u bio je Minja.

Minja je završio srednju školu u Zagrebu, a potom i Višu školu za sigurnost u prometu, ali je svejedno radio tek kao skladištar i dostavljač. Bio je srdačan momak, sa svima u dobrim odnosima. Volio je igrati nogomet, a bavio se i hrvanjem.

Oženio je Ružicom, Hrvaticom iz Otočca. Dodijeljena mu je garsonijera na Trgu Republike u kojoj je prije njega živjela, umrla i mjesecima se raspadala neka usamljena starica, pa je prvo morao očistiti i dekontaminirati prostor da bi se u njega mogao useliti. Digao je kredit i preuredio dio tavana, tako da je dobio i spavaću sobu. Koliko god prostor bio skučen nije se žalio jer je stanovanje u centru grada bila prednost koja je to nadoknađivala.

Godine 1983. dobio je sina. U CDD-u je radio do 1986, nakon toga dvije godine u Robnim terminalima, a zatim se zaposlio u jednoj školi stranih jezika kao ekonom. Godine 1990. dobio je i kćerku.



Krajem osamdesetih i početkom devedesetih Trg Republike prestao je biti pogodno mjesto za stanovanje. Gotovo svakodnevno održavali su se ondje skupovi, često i masovni, na kojima se strastveno izvikivalo svašta što je Minju prvo čudilo, potom uznemiravalo, a naposljetku plašilo. Istovremeno je sve češće počeo doživljavati neugodne susrete, telefonske pozive anonimnih, loše prikrivenih pozivatelja i otvorene prijetnje, uključujući i iživljavanja dječurlije, te prijetnje u poštanskom sandučiću. U svemu se sve češće ponavljalo "Srbe na vrbe!", "Psine preko Drine!" i "Čedo, zaklat ćemo te!" U skladu s tim bilo je i sve što je pisalo u novinama i moglo se čuti na televiziji. Na vrata su mu u nekoliko navrata, pa i u gluho noćno doba, počeli dolaziti uniformirani muškarci koji su tražili da se iseli i njemu i djeci prijetili smrću.

Stanje na poslu se jednako pogoršalo. Većina zaposlenih ga je cijenila i bio je s njima u dobrim odnosima, ali nekolicina kao da su dolazila na posao samo zato da bi ga kinjili, otvoreno vrijeđali i koristili svaku priliku da mu napakoste, dok im se ostali nisu usuđivali usprotiviti. Dapače, u školi stranih jezika angažirali su jednu privatnu zaštitarsku tvrtku koja je svakodnevno slala nekoliko naoružanih ljudi u crnim uniformama - što će naoružani zaštitari u školi stranih jezika? Vjerojatno je to bilo u sklopu plana da se nitko od zaposlenih ne buni protiv privatizacije koja je bila u tijeku. Uniformirani zaštitar bio je Minji stalno za petama, nije imao što raditi osim da se pridruži onima koji su ga maltretirali i pratio ga je čak i kada je išao na zahod.

Ostavši bez posla i pod svakodnevnim fizičkim prijetnjama i svakonoćnim telefonskim uznemiravanjima u svibnju 1991. odveo je ženu i djecu supruzinim roditeljima u Liku. Kad se vratio nije mogao ući u svoj stan jer se u dva dana što ga nije bilo netko u njega već uselio. Prijavio je policiji, gdje je dobio odgovor da oni ne mogu ništa učiniti jer da je "osoba" u stanu već duže od dvadeset i četiri sata, te da mu preostaje jedino sudskim putem tražiti iseljenje onoga koji je zaposjeo njegov stan i prisvojio svu imovinu, što mu ne savjetuju jer će trajati godinama, neće dobiti proces, a ionako je sve to u redu jer "Psine preko Drine!"

Potucao se po Zagrebu bez novaca i ičega spavajući kod prijatelja do rujna 1991. kada je otišao porodici u Udbinu. Ondje su ga odmah proglasili Tuđmanovim špijunom, omalovažavali ga jer se nije priklonio dominantnom općem raspoloženju i vrijeđali jer je oženio Hrvaticu. Martićevci ga hapse i silom odvode na položaj, odakle je nakon nekoliko dana uspio pobjeći jer mu nije bilo i na kraj pameti da ratuje. Pokupio je ženu i djecu i zaputio se u Švedsku. Prošao je Češku, ali ih Nijemci nisu pustili preko granice bez viza. Naposljetku su s tri stotine maraka završili u Beogradu.

U Beogradu je ostao više od četiri godine u krajnjoj bijedi i skrivajući se od arkanovaca koji su lovili Srbe prebjegle iz Hrvatske. Najbolje što mu se pružilo bilo je da peče kokice po pijacama. Drugog kolovoza 1995. uhapsili su ga i s grupom od stotinjak ljudi iste sudbine odvezli na ratište kod Bihaća. Već tri dana kasnije, petog kolovoza, sve su ih zarobili pripadnici Petog korpusa Armije BiH.

Nekolicina čuvara se prema zarobljenicima sasvim korektno ponašala, ali ni to ih nije moglo spasiti robovskog života, a kamoli drugih čuvara koji su divljačkim mučenjima pokušavali izvući iz zarobljenika podatke koje nisu ni znali ili ih maltretirali i bez ikakvog izgovora. (Podrobniji opis mučenja i ponižavanja koja je preživio preskačem.) To je završilo tako da je - obzirom da je bio iz Hrvatske - isporučen HVO-u.

HVO ga je dočekalo kao Srbina i priča se ponovila. Opis mučenja i ponižavanja koja je preživio ponovo preskačem, sretan je da je ostao žive glave. Petog studenog devedeset i pete takozvana hrvatska strana ga je razmijenila za zarobljene Hrvate koje je držala takozvana srpska strana.

U Beograd se vratio načeta zdravlja i s trajnim ozljedama. Ondje je čuo da postoji mogućnost useljavanja u Australiju, da bivši ratni zarobljenici i tzv. miješani brakovi imaju prednost, pa je podnio molbu i čekao. Prednost novog položaja bila je da se više nije morao skrivati. Čekajući australijski odgovor u međuvremenu je s još petoricom supatnika, uz pomoć Međunarodnog fonda za humanitarno pravo tužio Republiku Srbiju za bespravno lišavanje slobode i slanje na front. Začudo, dobili su parnicu na Prvom općinskom sudu u Beogradu i obeštećenje od 1500 $, tako da Minja ima pravomoćnu sudsku presudu koja dokazuje da nije želio ni ona dva dana ratovanja u kojima se našao.

Početkom lipnja 1996. cijela obitelj stigla je u Australiju. Država se potrudila da im pronađe smještaj, pomogla im u početku dok nisu naučili jezik i stekli neke nove kvalifikacije. Minja je izučio parketarski zanat. Marljivo je radio, posao je dobro krenuo, osamostalio se, a vremenom zaposlio i nekoliko radnika. Stekao je nove prijatelje i zavidan ugled među tamošnjim imigratima. Naposljetku je cijela obitelj živjela pristojno i zadovoljno ne misleći više na bivšu domovinu i bez bojazni da će ih ikada više itko uhapsiti.

Minjin sin je naslijedio očevu ljubav za nogomet i igrao u lokalnom amaterskom klubu. Nekoliko dana nakon proslavljenog osamnaestog rođendana, na nogometnom igralištu usred utakmice, pao je kao pokošen i umro. Čak su i naše novine izvijestile o tome. Minju je to slomilo. Sve što je do tada uspješno potiskivao naglo je provalilo. Počeo je pokazivati tipične simptome PTSP-a: povlačiti se u sebe, odvajati od porodice i društva, zanemarivati okolinu i posao…I pod suncem Australije sva ogorčenja iz prošlosti su ga nagrizala. Nedavno je operirao rak prostate, proglašen invalidom i otišao u mirovinu. Koliko će je dugo uživati ovisi o metastazama koje se šire.

Kako više ne postoji "Polet", jedino meni preostaje zapisati ovih nekoliko redaka o njemu. Oni koji su ga otjerali s posla nisu krivi za sve što ga je kasnije snašlo, ni oni koji su ga istjerali iz stana nisu krivi za sve, čak ni oni koji su na bilo koji način doprinijeli da bude istjeran iz svog grada kao i oni koji su mu ogadili domovinu nisu jedini krivci, ali svi zajedno jesu krivi za sve. Nitko od njih ne može biti odgovoran što nije bilo poznato da mladi sportaš ima slabo srce, niti rak nikome ne polaže račune koga će napasti, ali bez usklađenog zajedničkog djelovanja hrvatskih, srpskih, pa i bošnjačkih "rodoljuba", sve bi bilo drugačije. Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš, ali prije nego dvije pokisle ptice iz tvoga oka prhnu na jug, ponadajmo se da mnogi koji spokojno spavaju nemaju prijatne snove.



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker