Marketing
pseći Blaiburg
- revitalizirani post od 18.2. 2011.
Prvi pas za kojeg se sjećam da je bio član domaćinstva bila je Točkica. Provela je s nama četrnaest godina. Bila je preslatka, umiljata, pametnica i privržena. Svima je bila miljenica, a baka i ja smo je maltene obožavali. Jednom smo napravili popis riječi koje je razumjela. Bilo ih je više od sto i pedeset. Stanovali smo oko kilometar i pol od Dežmanovog prolaza. U ono je vrijeme promet bio slab, tako da smo do grada – nizbrdo – obično išli pješice. Ako smo baka i ja krenuli zajedno, obavezno nas je pratila. Kad smo stigli do Ilice samo smo joj rekli „Kući!“ i ona je podvila rep, okretala se i zaputila sama nazad, a na povratku nas veselo dočekivala u dvorištu. Danas mi tako nešto ne pada na pamet pokušati s današnjim psom, ne zato jer se on ne bi znao vratiti nego zato jer se ne usuđujem pustiti ga zbog prometa.
Vlasnici pasa danas troše mnogo vremena i organiziraju dnevne rasporede obzirom na to da dva ili tri puta dnevno moraju izvesti ljubimce „u šetnju“. Nama to uopće nije bio problem. Ako je preko dana bilo tko bio kod kuće, vrata od stana, kuće i dvorišta bila su otvorena, Točkica je sama izlazila kad joj je zatrebalo, a gdje je obavljala ono što je trebala, u dvorištu, susjedstvu ili šumi, pojma nemam. Zimi, kad su se vrata zatvarala zbog grijanja, ali ne zaključavala, znala je pokazati ukućanima da hoće van, pa ako to iz bilo kojeg razloga nije djelovalo, znala je sama otvoriti vrata i izaći.
Skončala je tragično. Na leđima joj je počelo otpadati krzno, pojavile su se rane, postajale sve dublje i širile se, zagnojile, uskoro su gotovo cijela leđa postala velika gnojna rana, to je užasno smrdjelo, ona je očigledno patila, a iz dana u dan je postajalo sve gore. Nakon savjetovanja svih ukućana baka je prostrla čistu plahtu usred vrta, Točkici smo rekli da legne na sredinu, došao je susjed-lovac s dvocijevkom, prislonio joj otvor cijevi na čelo i opalio. Pucanj je potresao cijelu kuću kao zemljotres. Zamotali smo Točkicu u plahtu i položili u grob koji smo prethodno iskopali u uglu vrta i prekrili je zemljom.
Plakao sam barem dva dana bez prestanka, žene su šmrcale i cvilile još danima, a i danas, gotovo pola stoljeća kasnije, dok ovo zapisujem oči mi se pune suzama.
Bilo je to u ono vrijeme ne samo jedino nego i najbolje moguće rješenje, humano. Napravili smo sve najbolje što smo znali i umjeli.
Dvadesetak godina kasnije živio sam u istoj kući sam i nabavio sam novog psa. Tada sam prvi put čuo da psi ispod repa imaju analnu žlijezdu i saznao više o tome. Ta žlijezda se inače prazni sama od sebe, ali se zna povremeno prepuniti i upaliti. Nekim psima treba je čistiti jednom ili više puta godišnje. To je banalni brzi zahvat koji veterinari danas izvode rutinski i gotovo ništa ne košta. Međutim, ako se ne napravi, posljedice su neugodne. Komplikacije. Upaljena žlijezda pse neizdrživo svrbi. Češu se šapama pa počupaju krzno na korijenu repa i dnu leđa, to ružno izgleda, a znaju se izgristi do krvi. Svrbež se širi po leđima, pa kako se grebu kandžama, rane se mogu inficirati. Danas znam da se upravo to Točkici dogodilo!
Što smo mi onda znali o toj žlijezdi? Ništa! Nitko o tome nije ni čuo. Istina, vodili smo je jednom godišnje veterinaru zbog cijepljenja, dapače – jednom je slomila nogu i veterinar joj je namjestio gips dok kost nije zarasla. Da smo znali za tu žlijezdu, da nam je itko rekao, sigurno bismo sve drugačije riješili, ali nažalost – nismo znali. Čak se sjećam kako je baka izjavila dok smo vijećali: „Ni veterinar joj ne može pomoći!“ Može se to okarakterizirati kao grijeh propusta, grijeh neznanja, ali bio je nesavladiv.
Ne želim ikoga povrijediti neprimjerenom asocijacijom, naravno da je slučajeve nemoguće uspoređivati jer postoje mnoge značajne razlike, ali neke sličnosti me uvijek sjete svega toga kad čitam novinske članke o strijeljanima nakon završetka rata. Egzekucije bez suđenja, metak u potiljak, prethodno iskopani grobovi, sve obavljeno što je brže moguće ... Istina da su postojali sudovi i postojala mogućnost suđenja, ali svi su vjerovali, uključujući i žrtve, da bi ishod bio isti.
Posljednjih godina učestali su napisi o pronalaženju jama sa strijeljanima i sjećanjima zarobljenika koje su pobjednici spovodili stotinama kilometara. Pruge su bile razrušene, a autobusa i kamiona za prijevoz zarobljenika naprosto nije bilo. Kako sprovesti zarobljenike nego pješice? Zarobljenika je bilo mnogo, a čuvara malo, a i tih malo željelo se što prije osloboditi tog posla. Onaj tko je organizirao i brinuo o prebacivanju zarobljenika više je brinuo o tome da izvrši zadatak, nego o ljudskim pravima, pravilima finog ponašanja, bon-tonu i eventualnim nevinima. Što mu je preostalo osim drakonskih metoda? Pustiti zarobljenike? Time bi bio obesmišljen osnovni cilj svega, cilj zbog kojega su riskirali i vlastite živote – završetak rata.
Razmišljao sam nedavno o svemu tome gledajući sjajan stari film iz 1971. - „Carnal Knowledge“ (kod nas svojevremeno prikazivan pod naslovom „Seksualno saznanje“). Početkom šezdestih godina dva studenta, prijatelji, stanuju u istoj sobi. Jedan je neiskusan, stidljiv, trapav - šonjo. Glumi ga Art Garfunkel (iz dueta „Simon & Garfunkel“)! Drugi je samouvjereni, drčan, uspaljen i prodoran (mladi Jack Nicholson). Šonjo počinje izlaziti s lijepom djevojkom (Candice Bergen), njih dvoje „hodaju“, ali on od nje ne uspijeva dobiti ništa više od poljupca i rijetkih hvatanja za grudi jer je ona djevica. Opaki Nicholson, zahvaljujući onome što sazna o njoj od prijatelja koji mu se sve povjerava, nabrzinu zavede mladicu i razdjeviči je. Ona se neko vrijeme čedno druži s jednim i strastveno drpa s drugim, sve dok se zavodnik ne zaljubi i traži od nje da ostavi njegovog prijatelja kako bi se mogla javno pokazivati s njim.
Da je radnja smještena sto godina ranije, situacija bi se razriješila dvobojem nakon kojega bi jedan od prijatelja završio pod ledinom. Da je smještena deset godina kasnije, u eri „make love, not war“, svi troje bi završili istovremeno u istom krevetu u duhu razumijevanja i suradnje. U filmu je završilo na treći način, ali ga neću odati da vam ne pokvarim gledanje.
Nedavno sam pisao o istom problemu na primjeru Henrija VIII, pišući također o jednom filmu. Kako su ljudi djelovali u prošlosti nije zavisilo samo o tada postojećim mogućnosti i stvarnim okolnostima, nego su mogućnosti bile ograničene tradicijom i uslovljenim mentalnim okvirima. Lako je kasnije, naročito ne uzimajući sve u obzir i iskrivljujući suštinu i pojedinosti, biti pravedan i pametan!
Lakoća je to zbog koje se uspijeva riješiti malo koji današnji problem, nego samo rastu, gomilaju se, otežavaju i kompliciraju. „Lako ćemo!“ pozivaju nas oni kojima je sve jednostavno jer vide samo crno-cijelo i sve pogrešno.
Post je objavljen 23.04.2015. u 08:05 sati.