Marketing
najmiliji četnički pozdrav
- revitalizirani post od 8.6. 2007.
U svojim ranim dvadesetima došao sam jednom prilikom autostopom u München s naprtnjačom i vrećom za spavanje na leđima. U youth-hostelu nije bilo mjesta, pa sam krenuo od hotela do hotela tražeći gdje ću se smjestiti. U nekima je noćenje bilo vraški skupo, u drugima – kada su me vidjeli s vrećom za spavanje – nije bilo mjesta, a u trećima zaista nije bilo mjesta. Naposljetku, kada sam već gotovo spao s nogu, naletio sam na pristojan mali hotel u centru grada koji je nudio krov nad glavom po nevjerojatno niskoj cijeni. U ostalim hotelima noć je koštala najmanje osamdeset maraka, u onim iole pristojnim najmanje sto, a ovdje su tražili svega trideset i pet maraka. U nevjerici sam se skanjivao ući. Odmaknuo sam se i odmjerio zgradu s druge strane ulice. Tri kata, uredna fasada, a gotovo cijelo prizemlje pristojan kafić. Po toj cijeni mogao sam komotno ostati i deset dana.
Odvažio sam se i ušao. U minijaturnom predvorju iza recepcionerskog pulta stajao je neki tip u svakodnevnoj odjeći: traperice, majica, poduža masna kosa… Rekoh da bih sobu. On zapita koliko dugo kanim ostati.
– Tjedan.
– Tjedan?!
– Da, sedam dana.
– Sedam dana?!
Razrogačio je oči i zapiljio se u mene kao da vidi sablast. Rekoh:
– Aha.
Držao sam u ruci crveni pasoš. On ispruži ruku i ja mu dozvolim da ga uzme, a on ga zgrabi i šmugne za neku neprozirnu zavjesu koja se nalazila iza njega. Iznutra se začu uzbuđeno pregovaranje, nekoliko glasova, ali nisam razaznavao što govore. Nakon nekoliko minuta zavjesa se raširi po sredini tek toliko da izviri jedna ženska glava koja me nabrzinu odmjeri od glave do pete i ponovno nestane. Ponovo sam začuo nekoliko glasova koji su govorili svi istovremeno, a zatim na isti način kao prethodna izroni jedna muška glava i šutke se zapilji u mene. Tako vireći iz zavjese te glave su izgledale otprilike kao one koje obrubljuju šibensku katedralu. Smireno sam uzvratio pogled. Druga glava nestane i nastavim čekati.
Da prvi tip nije otišao s mojom putovnicom, okrenuo bih se i otišao. Ovako sam morao čekati još pet-šest minuta, i već kad sam se premišljao da zađem za zavjesu i zatražim svoj dokument, prvi tip izađe kao da se ništa nije događalo, otvori knjigu gostiju, upiše me i preda mi ključ od sobe.
Uspeo sam se uz stepenište i kada sam ušao u sobicu zaboravio sam na sve početne zbunjujuće primisli. Bila je mala, ali vrlo ugodna. Imala je odličnu kupaonicu i široki dvostruki krevet koje je zauzimao gotovo pola prostora. Na prvi pogled vidio sam da mi više ne treba i da bih mogao provesti u toj sobici i cijelo ljeto.
Odložio sam prtljagu, skinuo se, otišao u kupaonicu, a zatim bacio na krevet. Sat kasnije, osvježen, odmoran i u čistoj odjeći, krenuo sam u grad.
Izlazak sam počeo od kafića u prizemlju. Sjeo sam i naručio coca-colu. Kafić ne samo da je dobro izgledao, nego je u njemu bila uglavnom ženskadija, dvadesetak vrlo zgodnih djevojaka, nešto malo mlađih od mene, sve oko dvadeset godina. Pomislio sam da u blizini mora da je neki faks ili srednja škola, izgledale su mi kao studentice ili maturantice, jedna zgodnija od druge.
Konobar mi još nije stigao ni donijeti piće, a jedna se bez pitanja sjedne za moj stol i ponudi:
– Hoćeš li me častiti pićem?
Zapitam:
– Što piješ?
– Šampanjac.
Tu se ja lecnem, ali ne trznem. Šampanjac u podne?! Iz principa ne plaćam nepoznatim djevojkama šampanjac u nepoznatim lokalima. Rekoh odlučno:
– Neću.
Po načinu kako sam je odbio vidjela je da nema smisla išta više pokušavati, ustala se i vratila na mjesto gdje je ranije sjedila. Kako se ona uklonila, na njezino mjesto sjedne druga i zapita:
– Kupiš mi piće?
Ja samo procijedim:
– Ne.
Evo treće, sjeda:
– Bi li meni platio šampanjac?
Rekoh:
- Ne bih.
Četvrta se nije potrudila ni prisjesti za moj stol, nego je samo prišla i zapitala s nogu:
– Šampanjac?
– Jok!
Dobro, nisam rekao "jok" jer smo razgovarali njemački i engleski, kako s kojom, ali bilo je nedvojbeno u tom smislu, kratko i odlučno. Uočio sam da sve ostale ženske u lokalu ispod oka prate kako sam odbio prve četiri, pa se peta digla tek reda radi, prešla tek pola puta i zapitala isto jednostavnom gestom podizanja obrve. Odgovorio sam odmahnuvši glavom, a nakon toga sam smireno ispio svoje piće jer mi nitko više nije pokušao prići.
Nakon dana provedenog po gradu vratio sam se do hotela. Kafić je bio zatvoren, ali je zato radio diskoklub u podrumu. Spustio sam se popiti posljednje piće. Gužva je bila znatno veća nego oko podne u kafiću i većina posjetitelja bili su muškarci. Među ženskama sam prepoznao barem polovinu onih koje sam uočio pri odlasku, samo što su sada sve bile u minijaturnim minisuknjicama/opakim dopičnjacima i na vrtoglavo visokim petama i ofanzivno obojane. Stao sam uz šank, kad evo jedne:
– Ljepotane, bi li naručio šampanjac za mene?
Bacim pogled na cjenik iznad šanka. Coca-cola je koštala otprilike kao i svugdje drugdje po gradu, pivo je bio nešto malo skuplje, ali je uz šampanjac bio zapisan neki vrtoglavi iznos. Rekoh odlučno:
– Ne bih.
Odbijenu neuspjeh nije naročito pogodio, a već nekoliko sekundi nakon nje uz mene je stajala druga s istim zahtjevom. Odbio sam ih otprilike osam prije nego sam ispio svoje piće.
Drugo jutro spustim se kafić oko deset, a ondje već sjedi nekoliko njih. Jedna po jedna pokušavala su sjesti za moj stol, ali ja sam ih odbijao već prije nego su sjele. Navečer isto tako. Već tada mi je sijevnulo gdje sam se našao, a kasnije sam saznao cijelu priču.
Nije to bio običan hotel, već takozvani "studnenhotel", hotel u kojemu su se sobe iznajmljivale na sat ili dva, najviše do jutra. Djevojke koje sam preko dana viđao u kafiću, a noću u diskoklubu, bile su posada tog mjesta, a bilo ih je sve zajedno točno koliko i soba, svaka se brinula o svojoj. Po cijeni od trideset i pet maraka svaka soba je bila iznajmljena nekoliko puta na dan, a koliko su djevojke tražile ni danas ne znam. Dogodilo se da se jedna razboljela i znalo se da je neće biti desetak dana kada sam ja banuo. Ekipa iza recepcije našla se na muci. S jedne strane, bilo im je žao da soba zjapi prazna, s druge su se bojali da ih ne prijavim inspekciji ako mi odbiju dati sobu, s treće nisu mogli tražiti više nego je bila službena cijena. Meni je to savršeno odgovaralo, i soba, i lokacija hotela i koliko sam za to trebao platiti.
Trećeg dana me djevojke više nisu uznemiravale. U međuvremenu su i saznale od tipa s recepcije tko sam i što sam – sasvim netipičan gost na tom mjestu, ali je već trećeg dana navečer jedna stala uz mene u diskoklubu i odmah rekla:
– Ne tražim nikakvo piće i ne trebam ništa od tebe…
– Pa što si onda došla? - zapitam je.
– Da se malo odmorim. Da malo budem na miru. Nitko mi neće priči dok sam uz tebe, a ti me nećeš gnjaviti…
– E, to mi se sviđa – rekoh. nakon toga smo proveli više od sat vremena u vrlo ugodnom razgovoru prije nego se vratila na posao.
Narednog jutra u kafiću dođe druga za moj stol i već nosi svoju kavu:
– Slobodno prisjednem desetak minuta?
Velikodušno joj dozvolim i ostala je pola sata dok su je ostale zavidno promatrale. Navečer, u diskoklubu, samo su se izmjenjivale i ostao sam do zatvaranja. Četvrtog dana već sam se sprijateljio sa svima.
Posljednji dan što sam bio u hotelu, silazim oko podne u kafić, a one se sve okupe oko mog stola. Gledam – što je ovo?
– Danas mi tebe častimo šampanjcem!
– Zašto? – zgranem se.
– Rođendan ti je!
Bile su u pravu. Dok su se ono u početku zanimale tko sam ja, pogledale su moj pasoš koji je ležao na recepciji i neka je uočila da mi je rođendan upravo posljednjeg dana boravka među njima.
– Heppy burthday!!! Alles Gute zum Geburtstag!!! Živiooo!!! – bila je ondje i jedna naša.
Stvarno su me ganule. Stigla je ne samo boca šampanjca "na račun kuće" nego i torta sa svjećicama. Sa svima sam se izljubio i svaka je dobila krišku torte. Pridružili su se i konobari i na kratko je svratio i tip s recepcije. Kada se tip s recepcije udaljio, počne ona od njih koja je i inače vodila glavnu riječ:
– Nego… Nismo ti ništa kupile za rođendan, nemamo nikakav dar, a žao nam je da provedeš taj dan sam, pa smo smislile čime bi te mogle obradovati… Nešto da pamtiš cijela života!
Meni poteče slina.
– Mogu birati? Koliko?
Glavna je nekoliko trenutaka glumila da se premišlja, a zatim podigne u vis ruku s ispružena tri prsa, onako kako izgleda četnički pozdrav, ali u životu me ništa nije obradovalo kao taj znak i vragoljasto me pogleda:
– Misliš da će ti biti dovoljno?
Desetak godina kasnije stigao sam pred noć automobilom do Muchena. Bio sam sa suprugom na medenim mjesecu koji smo odlučili provesti uzduž i poprijeko Europe. U gradu je bila nekakva fešta, pa smo bezuspješno vozili od hotela do hotela i nigdje nismo mogli naći sobu. Naposljetku rekoh:
– Znam jedan hotel gdje sam bio u dobrim odnosima s osobljem, nadam se da još uvijek netko od njih radi ondje, uvjeren sam da bi ih mogao nagovoriti…
Na to moja mlada supruga, kojoj sam u fazi udvaranja ispričao kako sam se proveo u tom münchenskom hotelu, vrisne:
– Ni za živu glavu!!!
Eto, rano sam uočio da i brak ima svojih mana. Ili nevolje proističu iz toga što čovjek, ne misleći dalje od nosa, previše priča. Da – od nosa! Ne misleći dalje od vrha da ne kažem čega. Priča je svojevremeno bila odlična za podgrijavanje atmosfere kako bih ga što prije umočio, ali pogubna za desetljeća naknadnog bračnog života.
Da ne idem daleko – nikada više me nije pustila samoga u München.
Post je objavljen 01.04.2015. u 11:09 sati.