graditelji nasipa

srijeda, 15.04.2015.

- revitalizirani post od 30.9. 2010.

U više navrata su u novinama objavljivane fotografije na kojima uglavnom više-manje izgledam kao nesimpatični debil, prvenstveno zato jer zaista tako izgledam, sve dok 5. lipnja 2010. nije izašla fotografija koja me je iznenadila i obradovala. Nisam ni znao da postoji, a na njoj sam ne samo mlad kao rosa, nego i onakav kakav sam sam sebi najmiliji.

Prisjetio sam se te fotografije u travnju iste godine kad je okolicu Zagreba poharala poplava zato jer je nasip provaljen na nekoliko mjesta, a štete bi bile daleko veće, pa bi i sam Zagreb stradao da nasipa uopće nije bilo.

Fotografija je snimljena na gradnji upravo tog nasipa. Nekolicina prijatelja je godinama svakog ljeta išla na omladinske radne akcije i nagovarali me da idem s njima. U to sam vrijeme radije provodio ljeta skitajući se s ruksakom i vrećom za spavanje duž Jadranske obale i putujući autostopom po Njemačkoj do Amsterdama. Ako se ne varam, šezdeset i devete sam svratio jednog popodneva posjetiti prijatelje u naselju ORA „Sava“. Kanio sam ostati sat-dva, ali sam ondje, u brigadi „Bratstvo-jedinstvo“, zatekao gomilu prijatelja (Denisa Kuljiša, Nenada Polimca, Antu Radelića, Ognjena Tusa…), tako dobro raspoloženje i gomilu simpatičnih djevojaka, da sam dozvolio da mi nabave uniformu i ostao tjedan dana švercajući se među njima i radeći sve što i oni. Uniforma je bila tako dobra da mi je do kraja osamdesetih ostala dio uobičajene garderobe.

Naredne godine sam regularno otišao cijelu smjenu i čak na kraju dobio udarničku značku, ali se ne sjećam ni kako se zvala brigada ni tko je bio u njoj, jer sam naletio na jednu Bobu s Voždovca s kojom sam svaki mogući tren odlazio, kako se to nazivalo, „u kukuruze“ ili „u partizane“. Boba s Voždovca je ostavila mnogo svog znoja u savskom nasipu i na savskim obalama, a ja sam zaista zaslužio titulu udarnika.

Naredne godine dobio sam ponudu da sve tri smjene radim u štabu akcije. Bio sam zadužen za informiranje, ali je to ispalo da sam, kao i svi iz štaba, pored svog užeg zaduženja trebao raditi na svemu ostalome. Svi smo morali zujati svud naokolo kao pčelice kada se ujutro budilo brigadire, kada se išlo na doručak, kada su se brigade vraćale s trase, za vrijeme ručka i navečer od večere pa do smještavanja svih na spavanje, a u međuvremenu je trebalo obilaziti štabove svih brigada i biti na usluzi svakom od tisuću i pet stotina brigadiru na kojega bi se naišlo. Najveću pohvalu dobio sam od jedne brigadirke koja mi je predbacila da na akciji ima previše nekorisnih „štablija“ koji sam gnjave obične brigadire, usput napomenuvši da nas je četrdeset i dvoje, iako nas je bilo svega dvanaest.

Mjesto koje sam prihvatio bio je prije toga ponuđeno Denisu Kuljišu, ali je on odbio i radije otišao kao običan brigadir u „Bratstvo-jedinstvo“. Na njegovu odluku je vjerojatno najviše utjecalo što je među brigadirkama te brigade bila i prekrasna visoka Jasna koja je izgledala otprilike tako kako smo zamišljali najljepše Šveđanke. Što je najbolje, ona nije bila ravnodušna prema meni i nije to skrivala, ali sam ja odlučio držati se distancirano dok smo na radnim akcijama jer sam mislio da mi moje mjesto u štabu daje prednost pred Kuljišem (imao sam svoju sobu, itd.), a to nije odgovaralo mojim pojmovima fair playa. Kanio sam pričekati da se svi troje nađemo ponovo u Zagrebu, u istim pozicijama, pa da navalim na nju, ali se ona na Savi spanđala s Kuljišem i nekoliko godina kasnije su se vjenčali.

Krajem sedamdesetih je njihov brak upao u krizu, više nisu živjeli zajedno, procedura razvoda je bila u toku, a ona je u međuvremenu postala još bolja, pa smo nekoliko puta izašli. Vrlo brzo su naši odnosi došli do točke kada sam je trebao odvesti doma, pa da se spanđamo. Dogovorili smo sastanak. Bio je deseti-deseti, Dan SKOJ-a. Znao sam da se u Studentskom centru tim povodom priređuje neka proslava, te da će i Kuljiš biti ondje. Kako smo nas dvojica bili u prijateljskim odnosima, nisam se želio uplesti s njegovom gotovo bivšom suprugom dok nisam bio siguran da su njih dvoje definitivno raskrstili. Zato sam je navečer kad smo se našli poveo u Studentski centar ne spominjući joj na koga ćemo naletjeti. Tom prilikom su se njih dvoje pomirili i brak im je potrajao barem još godinu dana za vrijeme kojih sam ja naletio na svoju buduću prvu suprugu, a kad je naš brak propao Jasna se već odselila u Englesku i nakon toga sam je vidio samo jednom, na pet minuta, u prolazu.

Baš sam zastranio! Počeo sam pisati sve ovo da bih ispričao kako je radna akcija završila. Moj posao me je tri mjeseca držao u naselju, s tim da sam svaki drugi-treći dan skoknuo do Zagreba, a na trasu radilišta nisam ni primirisao. Posljednjeg dana, nakon što su brigade već otišle, u opustjelom naselju ostali smo samo štablije i voditelji stručnih službi da napišemo izvještaje. Bio sam već uvelike izbezumljen tromjesečnom neprekidnom jurnjavom, neispavanošću i gotovo potpuno iscrpljen. U jednom trenutku je jedan od kolega rekao „Nisi ni vidio gradilište?! Idemo!“

Sjeli smo u auto i on je vozio zavojitim cestama kroz nekakve zaseoke i šumarke sve dok iznenada nismo došli do nasipa i uspeli se na njega. Izišao sam iz automobila i zapanjeno se skamenio. Do tog sam trenutka vjerovao da je sve što smo radili zapravo bila velika zajebancija, a iznenada sam stajao na nasipu koji se s jedne i druge strane protezao do horizonta, a paralelni nasip se protezao duž njega. Oba nasipa su bila svježa, još neobrasla travom, a ilovača kojom su obloženi je pobijelila od sunca, dok je prostor između njih bio potpuno raskrčen. Znao sam s nacrta što je to, odvodni kanal kojim se u slučaju plimnog vala pušta voda da zaobiđe Zagreb, ali nisam mogao ni pretpostaviti kako to zapravo izgleda: dvije debele bijele crte od obzorja do obzora sa širokom zelenom trakom između njih koje kao božanski rez reda razdjeljuju dvije polutke uobičajene svjetske nesređenosti. Preplavilo me snažno osjećanje kakvo su na trijumfalnom finalu pokušavali izazvati sovjetski soc-realistički filmovi i opčinjeno sam izlanuo: „I to smo mi izgradili?!“

To smo mi izgradili! Onako čupavi i balavi, mladi i premladi, svježi kao rosa, i to je - ipak je nešto! - ostalo nakon nas.

- 10:00 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>