petak, 24.04.2015.

sloboda nije za svakoga

- revitalizirani post od 6.4. 2009.


Godine 1985. Aleksandar Stipčević objavio je zanimljivu i vrijednu knjigu "Povijest knjige". Ne samo da je ta knjiga zaista kvalitetna, nego je bilo i dirljivo da se netko tim područjem sustavno bavi. Stoga sam s velikom blagonaklonošću dočekao nedavno objavljivanje trotomne "Socijalne povijesti knjige u Hrvata", ali sam tek prije nekoliko dana imao priliku uzeti u ruke treći svezak i grdno se razočarao.

U knjizi s takvom temom nemoguće je preskočiti razdoblje 1945-1990. Nije me nimalo iznenadilo, to je danas o modi, što je autoru vrijeme socijalističke Jugoslavije toliko mrsko da izraze poput "borci protiv okupatora i domaćih izdajnika" dosljedno piše u navodnicima, kao navodne, dok na ničemu drugome takve navodnike ne primjenjuje. Po knjizi sudeći, autor između NDH i suvremene Hrvatske ne vidi razlike osim što je prva propala, a druga - po njemu – u svakom pogledu samo cvjeta, pa je četrdesetipetogodišnji intermezzo samo tragični prekid u kojem ništa nije valjalo. Iznenadilo me u kolikoj mjeri se takvo shvaćanje odrazilo na sadržaj i cjelinu knjige. Nevezano na knjigu, pa čak i na ovaj tekst, iskrsava pomisao da li, kad takav stručnjak govori da nema razlike između NDH i suvremene Hrvatske (osim što je prva u svakom pogledu propala, a druga još nije), možemo li mu vjerovati? Nažalost ili na sreću, nažalost i nasreću, ne možemo mu vjerovati ništa, jer je njegova iskrivljena ideološka optika toliko jaka da baca pod sumnju i podatke koji su vjerojatno točni, pa ni sudove koji vjerojatno stoje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.

Na primjer, autor je veliki fan vjerske štampe. Na nekoliko mjesta spominje kako mrski komunisti nisu financijski pomagali vjerski tisak, što mu je primjer kako su mrski komunisti progonili crkvu i religiju. Istovremeno likuje kako to nije bilo ni potrebno jer je vjerski tisak bio toliko čitan da mu nikakva potpora ni nije trebala. Već to pokazuje ozbiljan kratki spoj u glavi. Zašto bi itko, pa i mrski komunisti, potpomagao nešto čemu pomoć nije potrebna? Isto tako ni "Start" ni "Erotika" nisu dobivali nikakvu potporu jer im nije trebala, što nikako ne znači da su "Start" i "Erotika" bili na ikoji način progonjeni. Potporu su dobivali oni koji su trebali.

Kratki spoj izbacuje iz funkcije i dijelove sistema. Naričući kako mrski komunisti nisu financirali vjerske novine poput "Glasa koncila", stručnjak za knjigu potpuno previđa da jesu potpomagali "Kršćansku sadašnjost" u objavljivanju knjiga. O tome se u knjizi koja govori o knjigama, pa bi tisak trebao biti sporedan, ne govori. Za ono što je njemu najveća tajna ili nemoguća pomisao, meni je dovoljno otići u garažu i među gomilom starih novina pronaći "Program kulturnog razvoja za godinu 1988", što je tada bio javni dokument koji se objavljivao u novinama, i pronaći da je Republička samoupravna interesna zajednica kulture SR Hrvatske (za stručnjaka, u prevodu - "mrski komunisti") financijski pomogla objavljivanje izdanja "Kršćanske sadašnjosti" "Sveta Nedjelja" Mladena Pejakovića i "Trogirska katedrala" dr. Ive Babića. Dapače, u istom dokumentu nalazi se i da će biti financijski pomognuto restauriranje pedeset crkvenih objekata, da će se u Muzeju za umjetnost i obrt financirati izložba "Kultura pavlina u Hrvatskoj od 1244 do 1786". Ono što bi stručnjaka za povijest knjige, obožavatelja vjerske štampe i knjiga, trebalo zanimati je da podatak iz odlomka "Zaštita bibliotečne građe" u kojem se navodi da će biti financirani i konzervatorski radovi na starim vrijednim knjigama iz fundusa franjevačkog samostana Male braće, ali o tom i sličnim podacima koji dezavuiraju uvide njegova svjetonazora u njegovoj debeloj knjizi nema ni pomena.

Kad već govori o novinstvu, kako mu je vjerski tisak izuzetno značajan, potpuno previđa da je u novinstvu tog razdoblja postojao i jedan značajan i u svjetskom novinarstvu jedinstven fenomen – omladinska štampa. Tako mu je značajniji svaki opskurni šapirografirani vjerski listić nego "Polet". Ako se neki omladinski list i spomene (što mu se omaklo na dva mjesta na 636 stranica), to je samo usput, bez objašnjenja o čemu je riječ, a kamoli da bi se cijeli fenomen uzeo u razmatranje.

Kratki spoj koji je izbacio iz funkcije dijelove sistema uzrokovao je i da se cijela mašinerija zblesirala, što rezultira nevjerojatnim bolesnim previdima.

Recimo, u socijalnoj povijesti hrvatske knjige, u kojoj se navodi u kojoj su nakladi knjige tiskane, kolika im je bila prodajna cijena, koliko je bio knjižarski rabat, kakva je bila kupovna moć čitateljske publike, i slično – u cijeloj knjizi nema ni riječi o književnicima. Kako su književnici živjeli, kakvi su bili njihovi honorari, i tako dalje – o tome ništa. Književnici za povjesničara knjige nisu bili značajniji od kvaka na ulazima u knjižare i knjižnice!

Kad smo kod knjižnica, za povjesničara knjige u Hrvatskoj 2008. godine od nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice postojao je tek kamen temeljac. To što je nova zgrada svečano otvorena 1995. potpuno mu je promaklo.

Isti taj uvaženi povjesničar knjižarstva pojma nema da je hrvatski sabor 1985. godine donio Rezoluciju o knjizi, dokument bez presedana u povijesti hrvatske knjige, no i da zna ne vjerujem da bi znao što bi s tim.

Onda nije nikakvo čudo da je za autora, onako usput, Mile Budak samo uvaženi književnik, a isto tako usput se uzima zdravo za gotovo da su partizani strijeljali književnike nakon rata, a ustaše ne samo da nisu, nego su za vrijeme kada su palili knjige i uvodili rigoroznu ideološku cenzuru (što je, jel da, razumljivo u ratnim uvjetima) pokazivali i širinu i toleranciju okupljajući i književnike koji nisu dijelili njihov svjetonazor. Kojeg su književnika partizani uopće strijeljali zato jer je bio književnik? (A ni Milu Budaka nisu zato jer je bio književnik.) A tko je ono strijeljao Božidara Adžiju, Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Ognjena Pricu i ostale iz Kerestinca?

Sve u svemu, umjesto povijesnog pregleda ili teoretske rasprave, umjesto znanstvenog rada ili popularizatorskog pregleda, imamo debeli, tvrdo ukoričeni jeftini pamflet koji kao posljednji vagon prelazi preko lešine bivšeg sistema iskazujući naknadnu hrabrost. Da, vjerujem da Aleksandar Stipčević nikada nije volio mrske komuniste, ali sada je smogao hrabrosti i da pisne o tome, nadajući se da će njegov pisak biti tako prodoran da se nitko neće sjetiti zapitati zašto je prije šutio. Time se samo uključio u krdo onih koji su to oštriji opanjkavači što su ranije, desetlječima i decenijama, samozatajnije šutjeli ili pjevali sasvim drugačiju pjesmu.

Na promociji "Socijalne povijesti knjige u Hrvata" govorili su akademici Nikša Stančić i Josip Bratulić, profesor Josip Stipanov i tata-mata "Školske knjige" Ante Žužul. Ne treba dvojiti da su nedjelo uvelike nahvalili. Novine su zabilježile riječi prof. Stipanova kako je to troknižje "djelo vrijedno divljenja". Ne treba se čuditi ako to ukoričeno smeće uskoro iskrsne, ako već nije, kao obavezna literatura na fakultetu, a jadni studenti će se morati ozbiljno baviti budalaštinama u njemu.

Aleksandar Stipčević je za vrijeme mraka jednoumlja važio za uvaženog stručnjaka. Treba mu vjerovati da mu je bilo grozno. Da bi postao i ostao uvaženi stručnjak trebao je paziti što piše, morao se čuvati diletantskih prosudbi, površnosti, drastičnih previda, nije bilo preporučljivo izlaziti u javnost s glupostima. Lako moguće da je sve to osjećao kao teški pritisak, teror, osjećao se neslobodnim, patio. Zato je jedva dočekao demokraciju i slobodu da zaista može pisati što mu srce ište i za to dobiti potporu i biti slavljen od istih takvih. Napokon je i to doživio, blago njemu.

Time dolazimo do zanimljivog paradoksa koji je i razlog zašto sam sve ovo ispisao. U vrijeme sistema koji je osjećao kao nametnutog i stranog, morao se ponašati kao pametan čovjek i poznavatelj onoga o čemu se bavi. U slobodi mu se pružila prilika da se iskaže kao obrazovani laik, da pabirči po podacima bez razumijevanja i strgne uljuđenu obrazinu. Koliko je njemu ta sloboda koristila, koliko je njemu dobroga donijela? Otprilike onoliko koliko bi donijela i pacijentima sa samoubilačkim tendencijama u mentalnim institucijama kada bi im doktori dozvolili da slobodno provedu što su naumili. Koliko je ta sloboda dobroga donijela društvu do kojega mu je deklarativno stalo? Umjesto stručnjaka dobili smo umišljenu lažnu veličinu, a umjesto vrijednog znanstvenog rada nameće nam se kao referentni izvor gomila gluposti. Nije ni sloboda za svakoga, to jest – pitanje kakva je to sloboda traži odgovor je li to uopće sloboda.



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker