četvrtak, 30.04.2015.

susreti



– revitalizirani post od 29.4.2009.

Upravo sam podigao psa na stol u ambulanti na Veterinarskom fakultetu kada su zatrubile sirene za zračnu uzbunu. Svi uokolo su se trenutno uspaničili, te bez riječi objašnjenja izjurili i odtoptali niz dugi hodnik negdje u pravcu skloništa u podrumu. Ostao sam iznenada napušten gledajući psa na stolu i pitao se što uraditi. Da krenem za njima, nađem ih negdje van sebe šćućurene u nekom mračnom uglu podzemlja i tražim da završe pregled ili da ih čekam tko zna koliko da se vrate?

Spustio sam psa sa stola, izišao na pusti hodnik duž kojega su sva pokrajnja vrata ostala otvorena jer ih nitko u žurbi nije stigao zatvoriti i izišao polako iz zgrade.

Bio je prekrasan ljetni dan oko podneva. Na ulici – nigdje nikoga. Tek je u daljini neki automobil luđačkom brzinom projurio praznim raskršćem kroz crveno svjetlo.

Krenuo sam Hainzlovom ulicom sa psom do nogu. Široka ulica: prostrani pločnik, pa zelena travnata traka, pa tri saobraćajne trake za jedan smjer, pa zelena traka kojoj po sredini idu dvije tramvajske pruge, pa tri saobraćajne trake za drugi smjer, pa travnata traka duž širokog pločnika s druge strane – i sve prazno. Osjećao sam se kao Pale sam na svijetu.

Iznenada se u daljini na pločniku s moje strane ukaže neki lik. Osamljeni čovjek dolazio mi je u susret. Spazili smo se već na kilometar udaljenosti. Korak po korak dolazili smo si sve bliže i bliže. I to je trajalo, trajalo, trajalo… Približavali smo se kao likovi u vesternu "Točno u podne". Napokon je bio već na pedesetak metara. U uobičajenoj situaciji prošli bi jedan pored drugoga ni ne zamjećujući se, ali ovako – a činilo se da smo jedina dva čovjeka u gradu – kada mi je došao na desetak koraka, rekoh:

– Dobar dan!

On se nasmiješi i ljubazno odgovori:

– Dobar dan!

I mimoiđosmo se. Kako nisam imao oči na leđima nisam ga vidio kako se jednako tako dugo udaljuje, udaljuje, udaljuje… Stigao sam do parkiranog automobila, ušao s psom i lagano vozeći odvezao se kući praznim ulicama.

Bilo je to prije petnaestak godina i nema načina da tog čovjek prepoznam ako ga ikada ponovo sretnem. Ali on je narednog dana otvorio novine i u njima spazio moju fotografiju. (Usput rečeno, ispod nje je pisalo sve najgore, otprilike tako da sam zaslužio da me Glavaš strpa u neku svoju garažu.) Nakon toga je čovjek svako malo negdje naletao na moje ime, sa slikom ili bez nje, i dobro je zapamtio kako se zovem i kako izgledam. (Istina da sada, nakon petnaestak godina, misli da bi Glavaš radi svojih garaža trebao u zatvor, ali to na nikoji način ne može oživjeti ikoga tko je u njima završio niti taj preobražaj čovjeka na bilo koji način zbunjuje.) No ako se ikada ponovo sretnemo on će imati prednost: znati će mnogo o meni, a ja o njemu ništa. Ipak, ne bojim se.
- 10:42 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker