Marketing
novi post: stručnjak za parkiranje
Grad mi je najbolji ljeti. Jedan od razloga za to je što se po ljetu može bilo gdje bez muke parkirati. Grad se isprazni, automobili na ulicama se prorijede, mjesta za ostavljanje automobila odjednom zjape nekorištena.
Ono što ne volim ostalih mjeseci u gradu je zakrčenost parkirališta. Treba voziti i voziti da se uvreba slobodno mjesto u blizini onoga na koje se kani otići, a kadikad ga je i nemoguće naći. One barabe koje ostave svoje vozilo tako da zauzme dva parkirna mjesta osobni su mi neprijatelji.
Donekle me spašava što sam majstor za parkiranje. Po tom pitanju sam bez premca. To – u koliko malo prostora mogu ugurati ono što vozim – graniči s nevjerojatnim. Stručnjak sam za uvlačenje u tijesno i provlačenje kroz usko, razvijem nadnaravne sposobnosti kad sam satjeran u ugao. Biti stiješnjen, pod pritiskom, s malo prostora za manevriranje, za mene je uobičajena situacija na svim područjima života.
Prije neki dan sam se tako uvukao u red automobila parkiranih ispred pravnog faksa kao u ušicu igle, kao da me helikopter ili kran spustio. Tajna je u smirenosti, preciznosti i strpljivosti; sve bez žurbe, mic po mic, simo-tamo, centimetar po centimetar. Kad sam izišao iz automobila i osvrnuo se i meni je izgledalo nemoguće kako sam ga uvalio. Između mog auta, te onog ispred njega i pozadi jedva je ostao pedalj razmaka. Znao sam kako sam se ja uvukao, ali kako će se oni izvući?
Iznenada me je presjekla pomisao – to što ja tako uparkiravam (sve unutar zakona, ali izvan svih očekivanja), zapravo je živa muka za one koji slabije parkiraju, a nađu se unutar moga akcionog radijusa. One koji stvarno slabo parkiranju, kad se tako negdje užljebim, mora da tjeram u očaj!
Dapače, palo mi je na pamet da u životu uopće nisu rijetke situacije i na drugim područjima kada se u suštini događa isto, niti sam jedini koji na taj način ugrožava svoju okolinu. Mnogi ljudi su bez svoje krivnje po nekoj osobini izvrsni, kao što se ne može kriviti ni one koji nisu jednaki izuzetnima. Svi oni imaju jednako pravo na život i djelovanje da se njihovi životi odvijaju. No oni bolji, i protiv svoje volje, stvarno smetaju prosječnima i lošima, objektivno im čine život težim. Nameću kriterije koje ostali ne mogu doseći ni slijediti. I zato, kad se udruže protiv takvih, ne znači da su zli, nego samo da rade u nužnoj samoobrani.
Zato ljudi vole heroje, pravednike i genijalce u filmovima, knjigama, u povijesnim pričama i dalekim zbivanjima, ali ne u vlastitim životima. Svima njima se lako diviti, pogotovo kad nikoga ne ugrožavaju.
Post je objavljen 07.04.2015. u 10:26 sati.