Marketing
povratak roditelja
Otac prvi uđe u mračni haustor i počne se penjati po onih šest stepenica do vrata kućnog dizala. Iza njegovih leđa majka u prolazu, ne zastajkujući, nervozno nalegne na zvono, kao da snagom pritiska na prekidač nastoji nadoknaditi kratkoću zvonjave. Tri puta kratko.
Gore u stanu nasta panika. No dok su se roditelji stigli popeti liftom, otključati sve tri brave, skinuti kapute, cipele i naći šlape u predvorju, zatekli su Marijanu i Branka u dnevnoj sobi u vrlo pristojnoj aktivnosti. Svaki na svojoj strani stola, na stolu "Čovječe, ne ljuti se", televizija prikazuje obrazovni program, s razglasa se ori "Traviata". On čita enciklopediju, ona novine (drži ih naopako), njemu žniranci nisu zavezani i nedostaje jedna čarapa, poneki gumb uvučen u nepripadajuću rupu, njoj vesta obučena s unutarnjom stranom na van, počešljala se prstima, ali sve u svemu - sve fino i pristojno. Majka odahne.
Vrlo zadovoljan, otac zapita:
– Kako ste, djeco?
– Dooobrooo… – zakenjkaju njih dvoje u glas.
– Jeste li završili tu domaću zadaću?
– Jesmooo… – opet oni cvile kao ministranti. Na to skoče na noge, odbace sve iz ruku i Marijana kaže:
– Idem prošetati Flokija! A usput ću otpratiti Branka, smijem li?
– Naravno, naravno… – zadovoljno će otac.
Marijana dohvati uzicu za šetanje, Floki se odmah stvori pored vrata, majka i kćerka se usputno cmoknu u obraze i za dvije minute mlađarija s psom već je bila na ulici.
Stari se zavali u fotelju, dohvati novine i počne ih listati. Među stranicama pronađe čarapu i podigne je u visinu lica. Zabulji se u nju:
– Što je ovo?
– Ništa! – reče majka, u prolazu mu je zgrabi iz ruke i učas nestane. Čas kasnije stari spazi neki novinski naslov i zaboravi sve ostalo.
I tako je sve prošlo da ne može bolje.
Post je objavljen 25.04.2015. u 10:00 sati.