Marketing
generacijska crna ovca
- revitalizirani post od 28.4. 2008.
U neko doba su svi malo-pomalo počeli diplomiravati, pa smo samo išli s promocije na promociju. Onda je uslijedila era iznajmljivanja stanova, pa smo međusobno pomagali u selidbama i zajednički slavili useljenja. U isto vrijeme su se prvi počeli zapošljavati, a nekako istovremeno su počela prva vjenčanja. Zatim se muški i ženski dio društva razdvojio: muški su pričali o vojsci, o odlascima, vraćanjima i dogodovštinama, ženske su izmjenjivale iskustva o trudnoćama. Onda je uslijedilo vrijeme kupovanja stanova i pričalo se o tome kako podići kredit i kako izaći na kraj s majstorima. U narednih deset godina, tko nije imao što reći o podizanju djece, pelenama, dječjim rođendanima i sličnim stvarima, nije dolazio do riječi u masovnim okupljanjima. Uglavnom, većina generacije je prolazila iste stvari u isto vrijeme, premda su se ta razdoblja donekle preklapala, pa se događalo da se netko tek ženio dok su drugi čekali već drugo dijete.
Imao sam tu sreću il' nesreću da sam sve naopako. Dok su drugi još živjeli s roditeljima, nabavio sam svoj stan. Dok su se drugi prvi put ženili, već sam se rastao. U vojsku su me utjerali tek kada su svi drugi već zaboravili da su ondje bili. Sve u svemu, što sam ja imao reći nikoga nije zanimalo i generaciji je preostalo jedino da se skandalizira nada mnom, mojim stilom života i životnim potezima.
Dobro ih znam i bez muke mogu zamisliti kako su se prijatelji i kolege s kojima sam odrastao zgražali, uostalom, pola od toga su mi u lice rekli. Recimo, mogu zamisliti par koji hoda već od gimnazije, oženili se odmah nakon fakulteta, ona je iznijela trudnoću dok je on bio u vojsci, nabrzinu napravili tri kikiča, oboje nabili dvadesetak kila i izgledaju kao da su mi mama i tata, kako navečer komentiraju pred televizorom: "Onaj Babl opet ima novu žensku! Sad živi s nekom Kineskinjom!" Ili: "Jesi li čula da se u Keniji sudario s lešinarom i slomio ruku! Morali su slati ekspediciju da ga spasi iz savane!" To pristojni ljudi ne rade. U Keniji! S lešinarom! "To se samo njemu može dogoditi!"
I dok me tako generacija ocrnjivala, nešto su previdjeli. Narednu generaciju. Djecu svoju. Djeca su sjedila postrani, u uglovima, u susjednim sobama, s ušima kao pelikani i upijali svaku riječ. Ono što je starije užasavalo, njima je zvučalo fantastično: uzbudljivo, primamljivo, prava stvar! Tako se živi!
Zamisli oca za kojega sva djeca znaju da živi u strahu pred svojim šefom, pije apaurine prije spavanja i samo smišlja kako mu se uvući u guzicu, kako dolazi kući i još s vrata viče supruzi: "Onaj Babl! Cijeli grad priča što je napravio generalnom direktoru!" Onda "šuš, šuš, šuš", potiho, da djeca ne čuju. "I na kraju lijepo rekao: Jebite se svi odreda! I zalupio vrata i ne kani se vratiti!" A djeca misle: to je frajer!
I djeca porasla. Brzo i prebrzo. Odjednom se nađu u nekim nevoljama zbog kojih bi se roditeljima posljednjima obratili, a od nekoga trebaju zatražiti pomoć… Od koga? Kad provrte po glavi sve koji im padaju na pamet, preostaje samo crna ovca svoje generacije.
Zvone na vratima njih trojica, dvojica nose trećega koji ne zna za sebe.
- Upomoć! Borko se napio ko svinja, ne znamo što ćemo s njim! Možemo li ga ostaviti kod Vas dok se ne otrezni? Molimo Vas, nemojte reći njegovima…
Ili;
- Imam strašni problem s raskom, izbacit će me iz škole, starci će poludjeti! Vi je znate… - čuli su tračeve da sam je svojevremeno tucao i da mi pije iz ruke - Bi li otišli do škole i probali smiriti strasti?
Ili:
- Maznuo sam tati auto i malo ga ogrebao… sad se ne smijem vratiti kući, ubit će me. Bi li ti, stric Babl, prvo s njim porazgovarao? Onako, objasnite mu da to nije ništa strašno…
Ili:
- Smrtno sam zaljubljen, a ona za me ni ne haje. Što da radim? Ubit ću se! Ima li neki recepti… Nemojte nikome reći… - A ja, djece nisam imao, što ću nego da tuđu prigrlim. Pomognem što mogu i koliko mogu. Tajnu sačuvam ili procijenim da ipak moram obzirno upoznati roditelje s onim što se događa, već prema prilici i okolnostima. Trajalo je to gotovo četvrt stoljeća, dok me napokon moja voljena supruga nije privela svrsi, što joj je bilo dobrano olakšano time da mi je neurednog života bilo već preko glave. Sada sam tako solidan suprug, što god ona o tome govorila, da sam sebe ne mogu prepoznati.
A nije da nije bilo dobro. Bilo je. I ta nova generacija, puno sam se bolje s njima proveo nego s njihovim roditeljima. Sa desetak sinova prijatelja i kolega imao sam dogovor da ih upoznajem sa kćerkama drugih prijatelja, a oni su me za uzvrat upoznavali s vršnjakinjama koje nisu bile kćerke mojih prijateljica. Svi sretni i zadovoljni!
Kad smo već kod kćerki, neke su bile vrlo napredne, u svim pogledima. Sve su one odrastale slušajući priče poput "Onaj…! Matori jarac i hoda s nekom glumicom od dvadeset godina! Kakva je to glumica od dvadeset godina?!" i čudile se zašto im se otac još danima ne može oporaviti od te vijesti, a majka popizdi svaki puta kada se dotična mlada glumica pojavi u tv-reklami. I, normalno, javlja se znatiželja, svakakve se misli kovitlaju u mladim, još neiskusnim glavama, razdoblje je to života kada emocije snažno drmaju, svašta im padalo na pamet. Dođem na neko generacijsko okupljanje, rođendan, proslavu Nove godine, karmine nakon sprovoda, a vidim da me djevojčice iz ugla upijaju velikim očima ili vire iz susjedne sobe susprežući dah. Sva sreća, nisam ja pedofil ili takvi, a i strpljiv sam, pa mi nije bilo teško pričekati da napune osamnaest ili, u nekim slučajevima, čak i dvadeset i jednu.
Supruga mi je znatno mlađa i u nekim situacijama me zna zvati iz milja "dirty old men" ili "matori stari smrdljivac". No nisu to situacije na koje vi mislite, sram vas bilo! Time hoće reći da je došlo vrijeme da promijenim čarape.
Post je objavljen 21.04.2015. u 08:19 sati.