Dok stojim u redu u supermarketu

Čekam red da platim sok od nekog južnog voća

Noćas bi mogli apstinirati od ljubavi

I niko ne razmišlja o apstinenciji dok bira artikle

I dok vozim, promiču slike,

Apstiniramo odavno u prisustvu ljubavi

A mene hvata ludjačka kriza,

I pred ulazom u zgradu

Vidim dvoje kako se ljube

Za takvu ruku na guzici noćas bih nekom mogla slomiti prste.

Apstinirajmo.

I dosežem nove nivoe

Paradoksalnu REM fazu

Ubrzano, plitko disanje


Kriziram. Ne posežem.

Odvest ću te. Daleko. U svijet koji će te dodirnuti neugaslim tragovima viđenja, iznad prolazne stvarnosti snoviđenja. U mistična prostranstva najdubljih osjećaja. Tamo gdje srce biva dirnuto. Tamo gdje usne samo šapuću. I gdje ti duša osjeća smiraj, duboko i s pravom sluteći da je sve ovdje laž. Kad jednom kreneš sa mnom, nema povratka. Odluči se odmah i zauvijek. Sve noći imaće Mjesec. Okrugao i ponekad crven. Sjenka će se razbacivati po pustim poljanama.
Mi ćemo je ispuniti. Ne boj se. Odvešću te. Nikad se nećeš poželjeti vratiti.

Odvest ću te.

Znaš, možda ja nikad nisam izlazila iz ove jedne sobe. Rolete na jedan cm do onog donjeg ruba.

U petak ujutru su me nasilno izvukli iz kreveta. Glas preko telefona mi je lijepo i strpljivo objašnjavao da sam ja ustvari to jutro trebala doći na posao. Prva smjena. Tražila sam da provjeri. Strpljivi glas Laszla Lukacsa mi je objasnio da nije greška. - Sigurno si pomiješala dane, ništa strašno. Nehotice sam se nasmijala pomislivši kako čovjek ni ne zna da je završio u jednom mom postu, samo zbog svog imena, kao vječiti tražilac jutra koje možda nikad neće stići.

Na brzinu navukla sam na sebe stvari od juče. Ne sjećam se posljednjeg puta kad mi se desilo da nisu lijepo poslagane preko naslona. Ništa tuširanje, samo na brzinu zagrijano mlijeko u mikrovalnoj i dvije kašičice nessa.

L.L. je sjedio na mom radnom mjestu, i čekao me. Sjećam ga se još kad smo počeli raditi skupa. Tada je bio tek klinac koji je slušao neku čudnu glazbu. Stigla sam neprikladno nasmiješena. Ne bi on to meni ni zamjerio a ja svakako nisam mogla skinuti taj smiješak sa usana. Nije se čak niti radilo samo o usnama. Sve u meni bilo je - nasmiješeno. Mekano. Nježno, Sanjivo. Mazno. Paperje. Paperje i svila. I sivi oblaci. I taj krov. Plave zavjese.
Prenula sam se. - Poslao sam I, kući.

Stajala sam umršenim kovrčama od juče pred njim. U kaputu sa svjetlucavim šalom.
Ljubičasto. Sivo. Labudovi. Da, nisam zaboravila na labudove. Ni na komad čokoladne torte na prazan stomak. Ni na uzbrdo-nizbrdo. Ni kako me držiš za ruku. Ni kako kažeš da samo treba da me dodirneš da..

L.L. me je opet prenuo iz misli, kao i jutros iz sna.

- Idi si skuhaj kavu, pa da preuzmeš.

Kasnije dok sam sjedila prošla je glavna koja je predhodno veče lajkala moje fotke na fejsu.
- Važno da si se ti nama lijepo provela juče.

A ja sam opet potonula u Ljubičasto i Sivo. Paperje i svilu.

Kažu da je subota. Da se iza prozora kriju neka maglena jutra. Da ljudi koračaju pločnicima. Kupuju kruh. Da ujutru sviće kao i svaki dan.
Kažem im da je meni već četvrtak, kažem im da sam ja već stigla, da se mi šetamo bulevarom, zemunskim kejom i da meni ne treba ništa osim kreveta i kuhala za kavu.
Kažu mi da sam zamišljena i da sanjarim pa me prenu a ja se samo potrudim da zapamtim gdje sam stigla pa kasnije samo nastavim.

Sve je ovo počelo još one jedne novogodišnje noći. Ni po čemu drugačija od bilo kojih drugih noći, osim po tome što kada se nađeš u njoj, povjeruješ u ostvarivanje želja.

Chauvin je otišao do kupatila. Pokušavam da se sjetim boja pločica. Izmiče mi kroz sjećanje. Ali sjećam se bordo posteljine. Cosmopolitan koktela na noćnom stočiću. Kako nisam imala problem da kažem da mi se ne pije to roza sranje jer mi je nakon dvije čaše muka od njega. Kasnije smo i tako izmješali sve živo i meni je svejedno bila muka. Tada sam još voljela da pamtim brojeve. Istipkala sam tvoj i poslala sms. Neke stvari ne možeš zaboraviti ni pod drogama. Neočekivano brzo uzvraćen odgovor.
Chauvin zna da "nešto radim", ali Chauvin nikad ne prebacuje. Chauvin savršeno vozi auto i lijepo miriše. Savršeno se kontrolira i samo ponekad steže prejako volan. Tko bi rekao da je za vezu dovoljno da ti se sviđa kako muškarac miriše i kako vozi auto.

Nemam problem s tim što mu zapravo nikad nisam objasnila tu poruku. Ni zašto sam koji q otišla. I tako je znao. Znao je da ponekad budem čudno tužna. Da previše pušim ako sam nervozna i da kući moram stići na vrijeme. Da ne volim ujutru da pričam. Ni da ostajem. Da mrzim rastanke. Uopćeno rastanke. Šta koji q imam da objašnjavam zašto sam otišla.

Nakon pola sata nemam više želje da pišem. Želim da te probudim. I da ti kažem da crvenim još uvijek kad mi kažeš ono što si mi sinoć rekao. Da mi srce tuče isto nakon pet godina. Da smo mi jedno drugom Chauvin. Onaj što steže volan kad ga boli i koji oprašta bez ikakva pitanja. I koji najljepše miriše. Onako muški, ljubavno.

Pola od toga što ti uradi ljubav je divno, ono što mi uradimo njoj je već druga stvar.