Idem jutros na posao, pa vidjeh u blizini gdje parkiram, dečka iz pekare i curu iz apoteke, pored pekare, kako stoje vani ispred svojih dućana i ono kad nakrive glavu jedno prema drugome a oči sijaju kao zvijezdice.

Prvo što pomislih uh dobro još postoji tako nešto lijepo.

(-kako ćemo znati da smo kliknuli?
- sijat će nam oči)

Onda me omele kapljice s neba, ne gledajući kakvo će biti vrijeme, ja još nosim sandale za šetnju rivom i uvijek mi treba vrijeme da se opet pomirim s krajolikom kog ne krasi beskrajno plavo od gore i dolje.

Još da se pomirim da sam negdje usput izgubila taj san koji sam tako dugo sanjala otvorenih očiju.
A snovi kao snovi, vraćaju se, ugnjezde mi se iznad žile koja kucka život po svom, i kažu tu sam, još će nama sijati oči.

Ne bojim ti se ja više skoro ničega ni godina ni odlazaka ni ostajanja
ni tuđih mišljenja
ta tuđa mišljenja tako lijepo upakirana
da istaknu sopstvenu važnost moralnost etiku
a kao briga za drugog, pa hm

e, s godinama sam imala neku frku ali me je eto prošla
jer što se može, one idu i broje se samo u krštenici

iskreno nikad nisam mislila da će ovo biti moj život
al ispadoh jača i čvršća nego što sam mislila

i još uvijek ne bih bila netko drugi nego baš ja
pa mislim da i nisam tako loše prošla

sve dok me može zaintrigirati svitanje knjiga i kava.

Meni je ljeto prošlo, iako znam da će još biti vrelih dana, čiji odsjaj će mi se bljeskati pred očima na vrelom asfaltu.

Odvikla sam se nekako od pisanja, a i kad stvari prođu, čini mi se besmisleno pisati o njima. Tako da moje iskustvo putovanja vlakom Osijek - Split, na onaj čuveni dan kad se sljedeći održavala Ultra u Splitu, a vlak bio nakrcan španjolskom omladinom, (iskreno nisam srela u životu glasniju i raspušteniju omladinu, tako da bih za naše mlade rekla da su naspram ovih divni), ostat će tek evo spomenut, a svoje dojmove o HŽ, sačuvaću za sebe. Spomenut ću samo da sam se baš radovala putovanju vlakom, jer par godina nisam sjela u vlak, ali eto, ništa od romantičnog klackanja prugom, ostalo je samo sjećanje na zagušljiv zrak i klince koji leže po prljavom podu, i konduktera koji se od Zagreba uopće nije ni pojavio.

Ali zato mi uvijek ostaje moja omiljena opcija slušanja u noći vlaka koji prolazi negdje i ispušta onaj umirujući zvuk koji me uznemiri i umiri na podjednako dobar, isti način.

Nikad duže nisam bila na Bolu, a sve je proletjelo nekako za čas; bilo je par zaista lijepih večeri, mjesec velik i okrugao, Prljavci i Goran Karan, pa i bend Ljetno Kino, čiju pjesmu s Vladom Divljanom, samo jednu ljubav imam, sam nekad zaista voljela. Sad se nekako i nadam da pjesma nije točna, mora postojati više od jedne ljubavi jer što ako se ta jedna raspadne, ako odustaneš od nje, ili jednostavno prođe.
Ne znam kako da uguram u ovaj post i moju keto ishranu i njene rezultate, ali možda će nekome koristiti moje iskustvo, 25 kg manje, 6 mjeseci, i osim par benefita, sve je to isto, bio popunjeniji ili manje popunjen :P
Iskreno, nikad nisam zaboravila jednu davnu uvredu da sam debela,a ne zgodna kako si umišljam pa sam se uputila (doduše nekoliko godina kasnije) u sve to rekavši sebi sad ili nikad

Voljela bih otići na beer fest u bg, slušati Hladno pivo, popiti hladno pivo, ali izgleda da ću na nekome vrijeme ipak izbjegavati Beograd. Ne mogu reći da je ta priča gotova, nekako se uvijek stvori neki novi nastavak ili ako ne sezona, bar dvije tri nove epizode, no nekako nisam sigurna da to ovoga puta uopće želim. Na neki način uvijek će mi faliti, ali fale mi i ugljeni hidrati pa sam bože moj, eto ipak živa.

Pustit ću da se ovo ljeto još malo bljeska u omari iznad vrelog asfalta. Tko zna, možda neke nove potpetice prošeću tuda.