How Blue Can You Get

četvrtak, 31.01.2019.

Da li je moguće u jednom trenutku zaustaviti vrijeme; taknuti prstom prekidač u prostorno vremenskom kontinuitetu i da sve stane? Voljela bih.

Vrijeme koje ne prolazi.
Koje stoji i ne miče se.
Osjećam oblake pod prstima, kao i kišu koja pada.

Puno, puteno. Vremenski neograničeno. Prostorno neodređeno. Moje usne što pretvaraš u osmjeh. Ti kažeš to je oluja. Više od bljeska. Ja sam pčela u kašičici meda, kojom lagano miješam svoj čaj,
Umirujući bljesak tvojih očiju. Na površini i dobro i loše – Znaš, dušo, ne postoji samo dobro. Ne postoji takav Svijet. - Da li znam? I misliš li da me briga za ostatak svijeta? I tako taj Svijet i ja nikad nismo prešli granice uljudne konverzacije, preturanja površinskih tema, udaljeno promatranje mene kroz njega i njega kroz mene. Svađali smo se ponekad, kad smo pomislili da bi se jedno drugom mogli svidjeti.
I od tebe nitko mi se nije uspio svidjeti više.

Prolaze sati.
Prolaze dani i mjeseci.
Možda godina.
Opet. Nemoguće.
Nisam ni ispila čaj do kraja.

Dolazim ti u agoniji. I sanjam da te mogu držati za ruku u nekom idealnom svijetu.
I uvijek mi dokažeš da mogu. Ti si snaga. Nit koja spaja Svijet i mene.
I proživljavam te trenutke stalno. Iznova. Vidim se, osjećam te, znam te; ne uzimam ništa što mi sam ne želiš dati. Ja želim kao i uvijek; Sve.

Jedna šalica jake crne kave, kockica čokolade. I podignute noge na stolu. Stišćeš u mraku moju ruku. BB King. I možda sve ovo.
U ovom paklenom Svijetu.



Oznake: arhiva, Posveta

Pola plave pjesme

srijeda, 30.01.2019.



Ležim na pola, sa dlanovima punim Neba
(ti si mi dao plavo)

Usnama napućenim od tišine
Između dva svitanja
Naslaganih uzdaha
Buđenja
Treperavih ugriza crvenih usana.

Razapinjemo riječi kao ribari mrežu
Izgladnjeli nježnosti, kao izgubljeni psi.

Klizimo po horizontu i elektronima.
Ponekad, osjećam se kao Sirena
a ti ne želiš začepiti uši.


Primamljivo kao Ljubav.

Ležim na pola, sa plavim dlanovima od Neba
napućenih usana

od tišine.


Oznake: arhiva, Posveta

Egzil Svijesti

utorak, 29.01.2019.



U doba polupraznog hoda

ako budem čuo tvoje korake

tvoje duge noge i tvoj stomak

bježaće da ne pobjegne

ali uvijek će da te oda


U doba presipanja snova

ako te sanjam još jednom

i tvoju kosu i tvoja bedra

pustiću kap ili dvije

kad Sunce ustane iza krova


U doba egzila svijesti

ako te vidim opet

tvoje oči i tvoje grudi

učiniće me sretnim

ali te neću nikada više sresti.


Oznake: arhiva, Posveta

Lusi

nedjelja, 27.01.2019.



Oznake: pas, kućni ljubimac, Haski

od sive do ljubičice

utorak, 22.01.2019.



Da se otope snijegovi. Da zamirišu ljubičice. Da prozori plave. Da lepršaju svilene zavjese.

Ovo jutro liči na toplu hotelsku sobu, miris svijeća od istih ljubičica i dodir neke iste svile.

kišna

nedjelja, 20.01.2019.

Ponekad zaboravim
da više ne moram da se borim
strahujem
pa iz petnih žila pokušavam
da me ne zaboraviš
ne odeš
da me sanjaš

Ponekad zaboravim da su kiše
samo kiše za mene
nikakvi slapovi tuge
pa kad se sjetim dopustim sebi
kišobran koji ne otvorim
volim mokre kose
i mokre ulice
tramvaj koji radije gledam kako odlazi
jer držati tvoju ruku volim više
volim tvoj sivi kaput
sive duboke starke
rol majicu sljubljenu uz tijelo
tvoje čelo i oči
bradu
usne
volim i tvoj vrat
ruke

Volim tvoj ritam
ozbiljno lice kad gledamo film
pauze da se vratiš na mjesto gdje sam

ti
narušila koncentraciju
poljubila zvučno
nagnula se preko tebe da dohvatim upaljač
promijenim glazbu
dohvatim sendvič

Ponekad zaboravim
da više ne moram da pišem tužne stvari

Iako ponekad još uvijek tako volim.



Vidiš

četvrtak, 17.01.2019.


To vjetar još uvijek spava
u kosi
jutrom
sunce i siječanj
vidiš da može

Što četvrtak zna što je snivanje
ako vjetar umije da spava
u kosi
jutrom

Budiš me kavom
nježno kao paperje od
prašine u kutu
to je zbog sunca
varka
mreža pauka ili jastuka

Bedra i prsti

vidiš da može


somotna

ponedjeljak, 14.01.2019.



"Bilo je kasno.
Zvezde su se već ušuškale u zimski somot na nebu.
Bljesak tog sjaja video sam na njenim trepavicama.
Toplina tog somota između hladne zemlje pod januarskim minusom i hladnih nedostupnih zvezda držala je još na okupu kao toplinski omotač, sve ono što je prećutkivala.
Bilo je kasno.
Negde iza ponoći tek.
Iako možda spava.
Poznajem njene jastuke.
Otisak njenog lica u njemu.
Poznajem njene navike.
Knjigu na drvenom noćnom ormariću.
Onu što sam joj poklonio, a ona nije bila zadovoljna posvetom.
Knjiga joj je bila sasvim ok.
Poznavao sam njenu ćud, strpljenje i granice.
Uzbuđenje kad me vidi.
Nedostajanje kad odlazim.
Opipljivo skoro.
Navikavanje u međuvremenu.
Vraćanje navikama.
Nisam stigao da pročitam kako smo se vratili po šoljice od kafe
rekao sam joj - kasnije.

Zvezde su se već ušuškale u zimski somot na nebu.
I trepavice su sjajile mokro srebro."

A.

pahulja

srijeda, 09.01.2019.

Bilo joj je hladno da izvuče ruku iz sivog kaputa i da iz velike crvene torbe u kojoj nikad ništa ne nađe uzme mobitel i fotografiše snijeg koji je upravo padao. Smetali su joj hladni prsti, smetali su joj dugi nokti, smetalo joj je što bezglasno hoda kraj nje, ali korak ispred. Čak se uspjela i nasmiješiti na tu pomisao. Uvijek malo ispred nje. Volio je dominirati, volio je biti jači od nje, viši od nje, ali i nju je volio malo jače, malo dominantnije, malo glasnije nego što je to ona znala.

Snijeg je padao na onaj čarobni način, velike bijele pahulje poput zvijezda. Korzo je izgledao poput Božine čestitke, bijel i pust a s visokog tornja kroz svjetlucavu rasvjetu klizile su bešumnne pahulje.

- Nema skoro nikoga.
- Pa što je tu čudno, Božić je - rekao je ne pogledavši je.

Više ništa nisu rekli. Svatko je hodao za sebe, a skupa s onim drugim, nije ponijela ni kapu ni šal, lice joj se žarilo jer su netom prije ove čudne šetnje voljeli jedno drugo na način kako su oduvijek radili, izgarajući, jer samo su tako znali. I tako voljeli. Ponekad ništa nije ostalo nakon toga.

Napokon su našli cafée gdje su mogli da sjednu, naruče kavu. Pokušao je da joj objasni, pokušala je da mu objasni. Prijetio se da će otići, pokušala je da ode. Izašao je prvi, izašla je za njim. Do pola korza išli su pored jedno drugog, ali on je za pola koraka bio ispred nje. Negdje na sljedećoj trećini puta samo mu je stavila ruku u džep kaputa. Do stana stigli su skupa. Prsti joj više nisu bili hladni. Pojeli su male savršene sendviče. Skuhao joj je još jednu kavu. Nalio malo crnog vina. Pustio film. Više se nije sjećala zbog čega su uopće šetali. Samo se sjećala velikih pahulja kao zvijezda.

06.01.2019.

ples

petak, 04.01.2019.

Samo je prvi gorak

Svira summer mix razlivaju se boje
Mirišu kristali kapi u zraku
Tijela
Ples
mix
Ispod površine od užarenih otisaka
tako mi je hladno
hladno
Hladno

Samo je prvi gorak
Pelin

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.