Čekao si me na stanici. Vjetar je hladno po tvome licu pravio male poljupce, ledenim dahom. Čekao si me na stanici, duže nego što bi smio, dok su ruke u džepu stisnute, osjećale još uvijek topli dodir moga boka. Čekao si me na stanici, zvukovi odlazećih, dolazećih vlakova... Žamor onih što su se sreli, izmjenjeni poljupci i po neka suza onih što se rastaju...

Čekao si me.

Znaj i ja sam ovdje čekala Tebe.

Bez vjetra, bez snova, bez ičega.

Zadnji put, kada sam to zaista željela, izblijedilo je i nestalo.

Oznake: arhiva, Posveta

Izađoh na ulicu u potrazi za talasima. Krenuh. Ne znajući točno šta tražim. Sanjara ili ludjaka. Još tog jednog.

Jer premalo je takvih.

S kim brojiš koliko ste zajedno prespavali noći. I koliko ste zajedno puta doručkovali.
Bez da je važno što je bilo na tanjurima.
Bez da je važno tko je prvi ustao,
tko je prvi skuhao kavu, poželio dobro jutro, zategnuo plahte, pokupio čarape.
Tražih tog jednog. Da me nasmije, rasplače, razljuti. Uspava i ušuška.
Uvrijedi. I utješi.
Voli.

Važni su samo neki. A tako ih je malo.

Oznake: arhiva, Posveta

Da li je moguće u jednom trenutku zaustaviti vrijeme; taknuti prstom prekidač u prostorno vremenskom kontinuitetu i da sve stane? Voljela bih.

Vrijeme koje ne prolazi.
Koje stoji i ne miče se.
Osjećam oblake pod prstima, kao i kišu koja pada.

Puno, puteno. Vremenski neograničeno. Prostorno neodređeno. Moje usne što pretvaraš u osmjeh. Ti kažeš to je oluja. Više od bljeska. Ja sam pčela u kašičici meda, kojom lagano miješam svoj čaj,
Umirujući bljesak tvojih očiju. Na površini i dobro i loše – Znaš, dušo, ne postoji samo dobro. Ne postoji takav Svijet. - Da li znam? I misliš li da me briga za ostatak svijeta? I tako taj Svijet i ja nikad nismo prešli granice uljudne konverzacije, preturanja površinskih tema, udaljeno promatranje mene kroz njega i njega kroz mene. Svađali smo se ponekad, kad smo pomislili da bi se jedno drugom mogli svidjeti.
I od tebe nitko mi se nije uspio svidjeti više.

Prolaze sati.
Prolaze dani i mjeseci.
Možda godina.
Opet. Nemoguće.
Nisam ni ispila čaj do kraja.

Dolazim ti u agoniji. I sanjam da te mogu držati za ruku u nekom idealnom svijetu.
I uvijek mi dokažeš da mogu. Ti si snaga. Nit koja spaja Svijet i mene.
I proživljavam te trenutke stalno. Iznova. Vidim se, osjećam te, znam te; ne uzimam ništa što mi sam ne želiš dati. Ja želim kao i uvijek; Sve.

Jedna šalica jake crne kave, kockica čokolade. I podignute noge na stolu. Stišćeš u mraku moju ruku. BB King. I možda sve ovo.
U ovom paklenom Svijetu.