za suze nema(m) vremena

utorak, 26.02.2019.


Kroz

noć
zidove
niz slike
kap
pa slap

Možda noć
možda tuga.

Kroz pukotine
tišine
dubine

možda tuga.

Ili samo noć.

Hej

subota, 16.02.2019.



Ovdje na Sjeveru još je uvijek hladno. Kao onu jednu noć, kad sam te držao za ruku. Imala si kapuljaču, uokvirenu krznom, a ja sam ti poljupcem pokušao zagrijati promrzli, crveni nos. Bio je Novembar.

Svejedno je hladno iako ponekad samo to vidim.

Nema ništa novo. Ili su samo nove nijanse. Ljudi su još uvijek isti. Mali dio Svemira u svakom od nas. Podjednako sebi važni. Jebi ga. Tako i nas dvoje. Pa ipak mislimo da smo posebni.

Svako jutro bacim pogled s prozora, dok preturam po stvarima i tražim u što ću se obući. Šesti kat. Ulica ima samo jedno drvo. Pomalo neobično. Meni se nekad zgrči u želucu i sanjam onaj Park.

Noću sjedim na balkonu, ali samo minut ili dva. Previše je hladno još uvijek. Ukucam tvoj broj nasumice i pustim da zvoni. Više se ne trzam na to što nema odgovora. Nekad je čežnja tolika, da obećam sebi da ću to bar jednom sigurno uraditi.
.....

Promjeniću broj. Ne čudi se tome. Uvek pobjegnem. Naviknem se na to, kao kad ubijedim sebe da mi trebaju nove cipele.

Uranjam bezglavo u sjećanja i tako nekad skoro do jutra. Robujem im u svoj njihovoj moći. Pred jutro se uvučem u krevet. Umorna i puno starija.

Upoznajem neke stabilne ljude.

Ipak, fale mi naše konfuzne rasprave, čarolija i haos. Fali mi ta neobuzdana ljubav. Obmotavanje kože i kostiju. Nisam ti ispričala šta sve znam o njima.

Nadam se da će ti se isplatiti novi život. Meni nešto i nije. Poželim da potrošim gomilu novca, da te vidim makar na par sati.

Zagrlim čvrsto.

Onda ujutru, kad stavljam sjaj na usne, fiksiram pogled i psujem kad te vidim u ogledalu. Obrišem nasilno usne papirnatim ubrusom i bacim papir u wc šolju. Poželim da te udarim, a ti se ne braniš.

Pustim vodu i ne gledam kako u krugovima odlaziš.

I budem starija za novu nijansu.


Oznake: arhiva

Čekao si me

nedjelja, 03.02.2019.


Čekao si me na stanici. Vjetar je hladno po tvome licu pravio male poljupce, ledenim dahom. Čekao si me na stanici, duže nego što bi smio, dok su ruke u džepu stisnute, osjećale još uvijek topli dodir moga boka. Čekao si me na stanici, zvukovi odlazećih, dolazećih vlakova... Žamor onih što su se sreli, izmjenjeni poljupci i po neka suza onih što se rastaju...

Čekao si me.

Znaj i ja sam ovdje čekala Tebe.

Bez vjetra, bez snova, bez ičega.

Zadnji put, kada sam to zaista željela, izblijedilo je i nestalo.







Oznake: arhiva, Posveta

Tebe čuvam za kraj

petak, 01.02.2019.

Izađoh na ulicu u potrazi za talasima. Krenuh. Ne znajući točno šta tražim. Sanjara ili ludjaka. Još tog jednog.

Jer premalo je takvih.

S kim brojiš koliko ste zajedno prespavali noći. I koliko ste zajedno puta doručkovali.
Bez da je važno što je bilo na tanjurima.
Bez da je važno tko je prvi ustao,
tko je prvi skuhao kavu, poželio dobro jutro, zategnuo plahte, pokupio čarape.
Tražih tog jednog. Da me nasmije, rasplače, razljuti. Uspava i ušuška.
Uvrijedi. I utješi.
Voli.

Važni su samo neki. A tako ih je malo.

Oznake: arhiva, Posveta

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.