nije mi ništa

nedjelja, 30.09.2018.

Od kako je postalo hladno, fališ mi mnogo. Fali mi toplina tvoga tela i dah na potiljku i kosi. Nijedan perjani jastuk ne može zameniti taj osećaj kao kad se nalaziš pored mene.
Malo muškaraca je ikad uspelo da mi fali. Nisam volela njihove ruke ni njihovu toplinu. Nisam volela njihov dah i nisam volela ako bi ostajali pored mene do jutra. Uvek sam više od njih volela svoj jastuk.

Od kako je postalo hladno fališ mi mnogo.

Ako zaboravi da svane

srijeda, 26.09.2018.

Jutarnja hladnoća opravdava noćne pokušaje grijanja uz vina i sir. Sjedenje s nogama u čarapicama. Gledanja filmova do kasno dok jutra stižu tako sporo i imaš osjećaj da će jednostavno zaboraviti da svanu.
Unutrašnjost je neprirodno hladna, dim cigarete je grublji i sivlji i aromatičnim uljima svijeće treba više vremena da sve pretvore u mirišljavo noćno snatrenje.
Grane su još pune lišća i kroz noćni odraz stakla uhvatiš ponekad njihov ples s vjetrom.
Ne voliš jesen, ali se odlično uklapaš s njom.
Tako tako odsutna iz svih svojih života. Isto kao i jutro za koje misliš da je zaboravilo da svane.

Zlatna soba

nedjelja, 09.09.2018.

Jutra čiju mirnoću razbijaju nepoznati zvonici nepoznatih crkvi nepoznatog grada mogu izazvati onaj osjećaj slatkoće i mirnoće gdje s osmjehom zuriš u nepoznatu tavanicu. I odsutna si.
Haljina je pala s vješalice u ormaru i pokupila prašinu s njenog dna. Svejedno si domaćinima na sajtu dala najbolju ocjenu.
Jer postelja je mirisala na neko bilje i trave, a jastučnice su bile onako starinski uštirkane i imala si osjećaj da ti grebu obraze.

Želiš da namjestiš objavu na 07.00 h ali što odlagati nešto tako mirišljavo i uštirkano poput onih jastučnica.

Možda ih se sutra nećeš sjećati.

Uvod

petak, 07.09.2018.



"50 sati. Nešto malo petka i vikend."


Uvod u priču.

Odlična

utorak, 04.09.2018.

Nikad dovoljno nesretna
dovoljno očajna
nikad dovoljno ostavljena

da bih bila

odlična.

Septembarski

subota, 01.09.2018.

Vrijeme je pred kišu.
Znam to jer se vlakovi čuju preblizu kako tutnje kroz ravnicu.
Na trenutak uvijek zatvorim oči kad čujem taj zvuk. Vidim, i ako ne gledam, kako još poneki jablan uz prugu skupa sa mnom zatvara oči.
Tonemo skupa.
Nikad do dna, samo u njegovo predvorje.

Godine su ispisale sve što sam ikada imala da ti kažem.
Sada još samo ponekad pred kišu, skupa s jablanovima kojih nema, prolaze prazni vlakovi.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.