Čista ljubavna

nedjelja, 30.12.2018.



Prošle godine radile smo baš isto ovo: pravile kruh od luka i maslaca ispijale crno vino i mirisale po istom. Nekada si se smijala Ava, crno vino ti je žarilo okrugle obraze, a onda si nabavila prvoklasan hajlajter pa ti puder roza sada izvrsno pristaje uz ten i možeš mirne duše takva u novogodišnju noć. Znaš li gdje ćeš Ava? Jesi li ponijela srebrni šal, s mirisom njegove kose, one što ti pod prstima klizi tako oštro i koju voliš da mirišeš? Ne zaboravi šal, srebrni trag nad gradom uvijek će te vratiti u tvoju ulicu Pahulja.
Ako spavaš, sad ti je vrijeme da se probudiš. Ustani iz tih snježnih hladnih snova i slova, otkrij bokove i ne dozvoli vremenu da ti ukrade sve što si čekala i što je tvoje. Probudi se Ava. Otkucat će ponoć, pjevač na bini imat će crni kaput, crnu kosu, tako će mu lijepo stajati, glas će mu drhtati a ti ne smiješ plakati kad te zagrle pijani ljudi i isti taj srebrni stezajući trag.
Probudi se ako spavaš, gle, mirisat ćemo na vino, luk i kruh, samo ustani Ava.

tika taka

petak, 28.12.2018.



Avu su strašno rastuživale sitne borove iglice po laminatu, uz poneku otkotrljanu srebrnu kuglicu. Tik tak tika tak. Ava je nekako svugdje vidjela tu prolaznost. Od sjaja do očaja, od zvijezda do dna. Treptaj oka. Danas međ' plahtama, sutra na distanci. Dva bliska stranca.

Sinoć su ona i Lj do kasno brbljale. Lijepo se opustiti izvan posla, Lj joj je bila kolegica i najčešće su se viđale na poslu, između pacijenata, čekaonica i uputa. Ava je nakon sto godina pronašla prijateljicu koja joj se dopadala. Pričale su jedna drugoj samo stvari koje su obe željele, bez onih neugodnih pitanja koja neki znaju da postavljaju čisto da zabodu nos svugdje. Nijedna od njih nije kuhala, nijedna od njih nije imala muža s ispeglanim košuljama, ručkovima kod rodbine i onim neugodnom potrebom da se prikaže kako su te stvari značajne da bi bile uspješne. Razlikovale su se jedino u tome što je Ava bila s još ponekim licem koje Lj još nije stigla da upozna. Ava joj još uvijek nije ispričala kako je B nakon boce vina i čokolade završio u njenom krevetu, a ona ga je malo nakon toga izbacila i iz postelje i stana, oprala još tu noć sve plahte, deku i jastučnice i zaspala s jastukom preko glave, mirno, snom pravedne. Kad se svi troje vide na poslu. Lj nikad nije jasno zašto B nije uradio ništa konkretno a još uvijek se osmjehuje u prolazu, gleda crnim očima tako prodorno. Samo Ava zna.
Lj je već godinama mučio jedan S, egocentrični ljepuškast tip kojeg je Ava za par godina vidjela kao istrošenog i skroz nezanimljivog tipa. Možda se prepoznavala u njemu, možda ga je i razumjela. To još nije definirala a nije je baš ni izanimalo. Ava je uvijek mislila da ne mora sve da zna i razumije.
Ava je zapisivala sve i pomislila kako je ovo još jedno nepoantirano razmišljanje. Valjda jer su je rastuživale sitne borove iglice po laminatu, uz poneku otkotrljanu srebrnu kuglicu. Od sjaja do očaja. Tika tak tika taka.

Ava je dobivala mnoge bitke, ali ponekad je željela da je netko i pobjedi.

No pasarán

subota, 22.12.2018.

Mogla bih te još osvojiti.
Ponovo.
Mogao bi me poraziti
Ponovo.

Glupo je kad izgubiš sve bitke i rat, a ni ne znaš s kim si se zapravo borio?

S glupošću, ohološću, ljubomorom?

Odricanjem i odbijanjem?

S nekim sam se borila i izgubila bitke. Bojim se i rat. Rat bez vojnika i oružja. Samo glupo srce.

Koje vjeruje i pretjeruje.

Tvrdoglavo srce.

Boljela bih te do besvjesti. Dok te ne zamrzim. Tebe ili sebe. Ili nas oboje. Onako kako si ti mene, kad sam te najviše voljela.
Obećao si da ćeš me voljeti. Ljuljati u zagrljaju kao bebu. Kad me boli, ljubićeš me. I da nikad neću plakati.
Znala sam da nije istina.
Slutila sam.
Plakaću.
Ali od sreće, tvrdoglavo sam govorila. Plakaću od sreće.

To što živim kao da mi nije stalo, kalkulacija je sa životom

Običan flert.

Uvijek si govorio da sam dobra u tome.

Da bi i kamen proplakao. I kamen bi.
Samo ti ne možeš.

Dušo.

sitan đurđevak

ponedjeljak, 17.12.2018.



(ne brini)
Kupićemo ti vesele stvari, crvenu kapu i sjajne šljokice za kosu. Najbolji sjaj za usne s mirisom zgažene trešnje. Onaj lepljivi što kad se ljubiš ostaje na usnama koje ih dotiču.
(nemoj da se mrštiš)
Izvadićemo poklon iz ormara, ispod svih onih crnih majica gde si ga zakopala, bacićemo i te crne majice, sve tvoje omiljene (nazvaćeš ga točno u ponoć, potpisati se s alex)
Možda će se završiti kako je i počelo, sms koji putuje putuje duže od svih vlakova i noćnih tramvaja i stigne ispručen.
(ne spominji krevet)

(Skice ti se izjednačuju polako s ovim zapisima na uvid, ne još previše, ali postaje zabrinjavajuće. Što to ne želiš da se vidi?)
(skica)

Sve će to popraviti sitna kiša i sitan đurđevak na koji ti miriše.

Možda spava.

subota, 15.12.2018.

Jesi li zaspala kao što si obećala
Ava?
Ili se bojiš sna sluteći da snovi traju
podjednako dugo kao i život s druge strane

Imaš li još teške zastore na prozorima
svilene haljine
i omiljene čizme pod krevetom
umjesto molitve?

Spavaš li još s lijeve strane kreveta
uz dignute rolete
izbjegavajući srebrnu stvar
visoko na nebu?


Kažu li još za tebe
da si hladna i daleka
i da ćeš uvijek iznova preživjeti?

Ili si umorna od toga.
Možda spava.

Izaberi nekad mene

srijeda, 12.12.2018.


Sad kad je opet hladno,
kad nam je ljeto opet pobjeglo i skrilo se,
pa te ostavilo tom mrzlom godišnjem dobu
maltene kao da ti više nikad neće doći -

nudi hladno i ledene suze
pijanu sitnu kišu
crteže po smrznutim staklima
onaj ledeni vjetar nad ravnicom
sitne noćne sate kad se koraci izgube ispod uličnih svjetiljki
a tebi se plače od pomisli da ne plačeš za njima

jer suze su precijenjene
kao i pjesme
svih milijun koje si im napisala.

Once upon a time

ponedjeljak, 10.12.2018.


Jednom je to jedan čovjek ovako rekao
- sviđa mi se vaša nova haljina

a meni se svidio
pogled iza prozora
tepih od lišća i divlja ljubičasta šljiva.

Ali ništa nije bilo od toga
nije mi se svidjela ogromna soba
teški namještaj i nedjeljni ručak uvijek negdje drugdje

ja sam željela male staklenke za začine
(za ukras)
nedjelju bez budilice
uvijek još jednu kavu više.


Nitko nije bio kriv.

Bijeg

ponedjeljak, 03.12.2018.

Moj bijeg je uvijek ovakav;

polumrak iako je odmakao dan
bez teških pitanja o smislu života
vjeri
da li prave ljubavi postoje
i da li ih ima jedna ili milijun

ne moram baš sve znati o tebi
ni tvojim navikama

o sebi ću ti možda samo reći da se nekad pravim da se plašim mraka

ustvari jedini moj strah je strah o protoku vremena

a ja neću stići otići da vidim sve mostove
ispod kojih tutnje pruge
neću spavati do podne
nikad mi kosa neće dovoljno narasti da bude kao slap

Ne želim znati baš sve o tebi
ne želim reći baš sve o sebi

Želim polumrak iako je odmakao dan
da slušam kišu po prozorima
znaš li da nemam slušalice
ne slušam glazbu po autobusima

sanjarim ali ne previše
ne plašim se samoće
ali se plašim da je volim


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.