Posljednji ožujak

subota, 31.03.2018.

Što sam radila prošlog ožujka? I ožujka prije njega?
Pisala ti pjesme.

Naišla sam na onu jednu gdje sam iza prozora i zavjesa gola.
Nasmijali me komentari. Pogrešan prozor. (smijeh)
Taj osjećaj da smo iza pogrešnih prozora, ponekad je tako stvaran.
Možda ovo nije to proljeće?
Nikad više iz blata iza kapije neće procvjetati jorgovan?

Sa osječenom kosom na vjetru kao podrezana ljubičasta šljiva
što ako nisam prava
ako vjetar nije pravi
ni jorgovan
ni prozor
ni san?


ali neću

petak, 23.03.2018.

Mogla bih napisati post
ali neću
Mogla bih jesti pahulje
ali neću
volim da mi smoče kosu
pa ih pustim da padaju
Mogla bih odgovoriti strancu
ali neću
Volim da se muče
pa ih pustim da se raduju u neznanju
Mogla bih biti skroz iskrena
ali neću
iskrenost je varljiva
svi bi da čuju samo ono što hoće
pa i ja slušam ono što hoću
Mogla bih te pustiti da napraviš sam štrudlu
u nedjelju
ali neću
kad mogu kupiti polu/gotovu/polu/smrznutu
šumsko voće - vanilija
i jesti ananas uz kavu i kolačiće
ljubiti usne
i prste
Mogla bih ali neću
vjerovati da je prosinac
a ne ožujak
Mogla bih da hoću sve
ali neću.

Još jednom

četvrtak, 15.03.2018.

Treba voljeti još jedno(m)
proljeće
ljubičice
mutna svitanja
stegnute prste oko šalice
treba voljeti još jednom
kavu bez šećera, žličicu kraj nje
čašu hladne vode
Treba voljeti još jedno(m)
šutnju
čekanje
da li si dobro

pomisliti na veče
film
Only Lovers Left Alive
bilo je
toplo
ugodno
sigurno
Još jedan dobar
(po tvom izboru)

Treba vjerovati još jednom
da ću pobijediti taj drugi svijet
koji voliš
od kog ne bježiš

Treba voljeti još jedno(m)
proljeće i ljubičice.


U škripcu

nedjelja, 11.03.2018.

Taman vremena za jednu kavu
dvije tri cigarete
par poruka
glavobolju od sinoć
otjerana tjeskoba
poljubac u potiljak
možda
14 stupnjeva u nebu nad glavama
"ne daj se baš svima"
na radiju
pohane šnicle
i sunce okomito
na visokoj čaši sa tragom karmina.

Preko reda

petak, 09.03.2018.

Nisam osoba koja često glasno protestuje protiv nečega ako mi smeta, jer zaista ne vidim svrhu nadmudrivanja s ljudima koji su bezobrazni, no mrzim čekanje u redovima, a kad već pošteno "odčekam" svoj red, protekcije me uvijek opasno izlude. I zapravo me ne smeta propustiti sve one koji "imaju" prednost trudnice, starije, bolesne, majke s djecom, itd.. ali ako su te osobe bezobrazne onda zapravo mogu čekati i na svoj red. Ako moram "izabrati" tko me iz te skupine najviše nervira to su ljudi s djecom. Vjerojatno ne zvuči lijepo, ali ne vidim zašto dijete koje plače sjedeći u kolicima s natrpanim stvarima, neće plakati i vani ili kad sjedne u auto. Djeca plaču i to nije ništa novo. Plaču i histerišu i inače a ne samo kad čekaju sa svojim roditeljima pet minuta više u redu.
I sve bi to još i nekako prošlo da te ti roditelji, u ovom slučaju nervozni tata, ne popljuju bez da ti daju šansu da ih uopće pustiš preko reda. Tako smo neki dan, jedna cura i ja ostale zabezeknute jer nas je kasirka pozvala da dođemo na brzu kasu (imale smo malu korpu) a iz tog reda dotrčao je i tata , mama, djete pored kolica i dijete u kolicima sa namirnicama. Nismo stigle ni da otvorimo usta, brižni tata je počeo svoju verziju "bezobraznih" koji eto nemaju razumijevanja za dijete koje plače, a njemu se žuri, Prodavačica nas je pogledala, mi smo se pogledale, a tata je dobio svoje mjesto preko reda, jer eto nismo povele i svoju plačljivu djecu da se s njima guramo preko reda naughty

skupljači sitnica

nedjelja, 04.03.2018.

pod prstima grubi osjećaj mrvljenja soli
bijeli obluci
slamnati suncobrani
Ili kišobrani
i osjećaj žeđi
je uvijek isti
sunce kao zvijezda koja će svakog časa da se rastegne do granice pucanja
od blještavila
soli i osjećaja da peče koža gdje prođu prsti

Skupljači smo sitnica
kao skupljači snova
dok oni bježe proz prste
kao i sol.

Snijeg je opet S.

četvrtak, 01.03.2018.


Oznake: Subotica, snijeg

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.