Hej

subota, 16.02.2019.



Ovdje na Sjeveru još je uvijek hladno. Kao onu jednu noć, kad sam te držao za ruku. Imala si kapuljaču, uokvirenu krznom, a ja sam ti poljupcem pokušao zagrijati promrzli, crveni nos. Bio je Novembar.

Svejedno je hladno iako ponekad samo to vidim.

Nema ništa novo. Ili su samo nove nijanse. Ljudi su još uvijek isti. Mali dio Svemira u svakom od nas. Podjednako sebi važni. Jebi ga. Tako i nas dvoje. Pa ipak mislimo da smo posebni.

Svako jutro bacim pogled s prozora, dok preturam po stvarima i tražim u što ću se obući. Šesti kat. Ulica ima samo jedno drvo. Pomalo neobično. Meni se nekad zgrči u želucu i sanjam onaj Park.

Noću sjedim na balkonu, ali samo minut ili dva. Previše je hladno još uvijek. Ukucam tvoj broj nasumice i pustim da zvoni. Više se ne trzam na to što nema odgovora. Nekad je čežnja tolika, da obećam sebi da ću to bar jednom sigurno uraditi.
.....

Promjeniću broj. Ne čudi se tome. Uvek pobjegnem. Naviknem se na to, kao kad ubijedim sebe da mi trebaju nove cipele.

Uranjam bezglavo u sjećanja i tako nekad skoro do jutra. Robujem im u svoj njihovoj moći. Pred jutro se uvučem u krevet. Umorna i puno starija.

Upoznajem neke stabilne ljude.

Ipak, fale mi naše konfuzne rasprave, čarolija i haos. Fali mi ta neobuzdana ljubav. Obmotavanje kože i kostiju. Nisam ti ispričala šta sve znam o njima.

Nadam se da će ti se isplatiti novi život. Meni nešto i nije. Poželim da potrošim gomilu novca, da te vidim makar na par sati.

Zagrlim čvrsto.

Onda ujutru, kad stavljam sjaj na usne, fiksiram pogled i psujem kad te vidim u ogledalu. Obrišem nasilno usne papirnatim ubrusom i bacim papir u wc šolju. Poželim da te udarim, a ti se ne braniš.

Pustim vodu i ne gledam kako u krugovima odlaziš.

I budem starija za novu nijansu.


Oznake: arhiva

Čekao si me

nedjelja, 03.02.2019.


Čekao si me na stanici. Vjetar je hladno po tvome licu pravio male poljupce, ledenim dahom. Čekao si me na stanici, duže nego što bi smio, dok su ruke u džepu stisnute, osjećale još uvijek topli dodir moga boka. Čekao si me na stanici, zvukovi odlazećih, dolazećih vlakova... Žamor onih što su se sreli, izmjenjeni poljupci i po neka suza onih što se rastaju...

Čekao si me.

Znaj i ja sam ovdje čekala Tebe.

Bez vjetra, bez snova, bez ičega.

Zadnji put, kada sam to zaista željela, izblijedilo je i nestalo.







Oznake: arhiva, Posveta

Tebe čuvam za kraj

petak, 01.02.2019.

Izađoh na ulicu u potrazi za talasima. Krenuh. Ne znajući točno šta tražim. Sanjara ili ludjaka. Još tog jednog.

Jer premalo je takvih.

S kim brojiš koliko ste zajedno prespavali noći. I koliko ste zajedno puta doručkovali.
Bez da je važno što je bilo na tanjurima.
Bez da je važno tko je prvi ustao,
tko je prvi skuhao kavu, poželio dobro jutro, zategnuo plahte, pokupio čarape.
Tražih tog jednog. Da me nasmije, rasplače, razljuti. Uspava i ušuška.
Uvrijedi. I utješi.
Voli.

Važni su samo neki. A tako ih je malo.

Oznake: arhiva, Posveta

How Blue Can You Get

četvrtak, 31.01.2019.

Da li je moguće u jednom trenutku zaustaviti vrijeme; taknuti prstom prekidač u prostorno vremenskom kontinuitetu i da sve stane? Voljela bih.

Vrijeme koje ne prolazi.
Koje stoji i ne miče se.
Osjećam oblake pod prstima, kao i kišu koja pada.

Puno, puteno. Vremenski neograničeno. Prostorno neodređeno. Moje usne što pretvaraš u osmjeh. Ti kažeš to je oluja. Više od bljeska. Ja sam pčela u kašičici meda, kojom lagano miješam svoj čaj,
Umirujući bljesak tvojih očiju. Na površini i dobro i loše – Znaš, dušo, ne postoji samo dobro. Ne postoji takav Svijet. - Da li znam? I misliš li da me briga za ostatak svijeta? I tako taj Svijet i ja nikad nismo prešli granice uljudne konverzacije, preturanja površinskih tema, udaljeno promatranje mene kroz njega i njega kroz mene. Svađali smo se ponekad, kad smo pomislili da bi se jedno drugom mogli svidjeti.
I od tebe nitko mi se nije uspio svidjeti više.

Prolaze sati.
Prolaze dani i mjeseci.
Možda godina.
Opet. Nemoguće.
Nisam ni ispila čaj do kraja.

Dolazim ti u agoniji. I sanjam da te mogu držati za ruku u nekom idealnom svijetu.
I uvijek mi dokažeš da mogu. Ti si snaga. Nit koja spaja Svijet i mene.
I proživljavam te trenutke stalno. Iznova. Vidim se, osjećam te, znam te; ne uzimam ništa što mi sam ne želiš dati. Ja želim kao i uvijek; Sve.

Jedna šalica jake crne kave, kockica čokolade. I podignute noge na stolu. Stišćeš u mraku moju ruku. BB King. I možda sve ovo.
U ovom paklenom Svijetu.



Oznake: arhiva, Posveta

Pola plave pjesme

srijeda, 30.01.2019.



Ležim na pola, sa dlanovima punim Neba
(ti si mi dao plavo)

Usnama napućenim od tišine
Između dva svitanja
Naslaganih uzdaha
Buđenja
Treperavih ugriza crvenih usana.

Razapinjemo riječi kao ribari mrežu
Izgladnjeli nježnosti, kao izgubljeni psi.

Klizimo po horizontu i elektronima.
Ponekad, osjećam se kao Sirena
a ti ne želiš začepiti uši.


Primamljivo kao Ljubav.

Ležim na pola, sa plavim dlanovima od Neba
napućenih usana

od tišine.


Oznake: arhiva, Posveta

Egzil Svijesti

utorak, 29.01.2019.



U doba polupraznog hoda

ako budem čuo tvoje korake

tvoje duge noge i tvoj stomak

bježaće da ne pobjegne

ali uvijek će da te oda


U doba presipanja snova

ako te sanjam još jednom

i tvoju kosu i tvoja bedra

pustiću kap ili dvije

kad Sunce ustane iza krova


U doba egzila svijesti

ako te vidim opet

tvoje oči i tvoje grudi

učiniće me sretnim

ali te neću nikada više sresti.


Oznake: arhiva, Posveta

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.