II

srijeda, 02.12.2015.

Sve je ovo počelo još one jedne novogodišnje noći. Ni po čemu drugačija od bilo kojih drugih noći, osim po tome što kada se nađeš u njoj, povjeruješ u ostvarivanje želja.

Chauvin je otišao do kupatila. Pokušavam da se sjetim boja pločica. Izmiče mi kroz sjećanje. Ali sjećam se bordo posteljine. Cosmopolitan koktela na noćnom stočiću. Kako nisam imala problem da kažem da mi se ne pije to roza sranje jer mi je nakon dvije čaše muka od njega. Kasnije smo i tako izmješali sve živo i meni je svejedno bila muka. Tada sam još voljela da pamtim brojeve. Istipkala sam tvoj i poslala sms. Neke stvari ne možeš zaboraviti ni pod drogama. Neočekivano brzo uzvraćen odgovor.
Chauvin zna da "nešto radim", ali Chauvin nikad ne prebacuje. Chauvin savršeno vozi auto i lijepo miriše. Savršeno se kontrolira i samo ponekad steže prejako volan. Tko bi rekao da je za vezu dovoljno da ti se sviđa kako muškarac miriše i kako vozi auto.

Nemam problem s tim što mu zapravo nikad nisam objasnila tu poruku. Ni zašto sam koji q otišla. I tako je znao. Znao je da ponekad budem čudno tužna. Da previše pušim ako sam nervozna i da kući moram stići na vrijeme. Da ne volim ujutru da pričam. Ni da ostajem. Da mrzim rastanke. Uopćeno rastanke. Šta koji q imam da objašnjavam zašto sam otišla.

Nakon pola sata nemam više želje da pišem. Želim da te probudim. I da ti kažem da crvenim još uvijek kad mi kažeš ono što si mi sinoć rekao. Da mi srce tuče isto nakon pet godina. Da smo mi jedno drugom Chauvin. Onaj što steže volan kad ga boli i koji oprašta bez ikakva pitanja. I koji najljepše miriše. Onako muški, ljubavno.

Pola od toga što ti uradi ljubav je divno, ono što mi uradimo njoj je već druga stvar.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.