Olja sanja
12.02.2021., petak
Žongliranje
|
Na otoku sve je dozvoljeno. U portu, dok trajekt poput velike igračke uplovljava, svlačim tijelo. Bestidno ogoljena koračam kroz esenciju borova. Ne postoji mjesto pod nebeskom kapom u kojem se lakše uzemljujem. Vene se izdužuju, prodiru kroz pijesak u benton. Dišem škrgama, upijam blago s dubina. Na otoku mi rastu krila galebova. I teško me ankora svezati može. Mare gunđa zbog lošeg signala. Infuzijski je pripojena na gadgete. Slobodan vikend nakon tri mjeseca, toliko se veselila. Užurbano žonglira na nekoliko gadgeta. Vijesti na laptopu, tablice u excelu. Lea od pristaništa vodi žučnu raspravu preko mobitela. Njena jedinica opet ima fiks ideje. Naslušale smo se tih bisera. Strpljenja, šapćem joj, s djecom samo trebaš imati strpljenja. Teta Marija nas dočekuje na pragu. Nekad smo u potkrovlju spavale zajedno, na starim rasklimanim krevetima. Danas si možemo priuštiti apartman s odvojenim sobama. Uštirkana posteljina miriše svježinom. Na noćnom ormariću stručak osušene lavande, kao nekada. Na otoku vrijeme inzularno teče. Teta Marija donosi vrelu višku pogaču. Mare sa slušalicom na uhu popunjava novu tablicu. Lea vrišti na svoju klinku. Pravi si kontrol-frik, pusti malu da diše, Mare joj oštro sugerira. Prava se javila, udana si za svoj posao, Lea odgovara s opasnim bljeskom u očima. Izlazim u zaglušujuću tišinu. Galebovi u niskom letu. Navještaju li kišu? Riva je pusta i mračna u ovo doba godine. Nema ljetnih šarenih žaruljica, od lanterne do lanterne. Zastajem na mjestu na kojem se Mare prvi put poljubila. Stotinjak metara dalje, Lea je otplesala epski sentiš, o kojem smo poslije slušale danima. Čini se, prošlo je od tada milijun godina. Puštam buri da se nastani, pleše pod vlasima. Oko ponoći ulazim u apartman. Lea leži sklupčana na trosjedu, rumenih obraza. Po načinu na koji stišće koljena, znam da s nekim razmjenjuje vruće poruke. Grize rub usana. Mare još pregledava hrpu dokumenata. Pogača se na stolu odavno ohladila, netaknuta. Na mobitelu svijetli tvoja poruka. “Znam da uživaš s curama, samo sam ti htio zaželjeti laku noć. Hajde slaži, napiši kako ti nedostajem.” Ni ne sanjaš koliko.  |
- 23:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #
07.02.2021., nedjelja
...
|
Subota je i ne moram ustati zapravo rado bih sačuvala još neke komadiće sna ali on se rasplinjuje i udaljava kiša lupka o prozore sivilo se probija kroz zavjese zvuk saksofona nadire u valovima konačno ustajem navukla sam tek prahistorijski džemper seže mi do koljena skuhala čaj i iz hladnjaka izvukla zadnji puding od jagode saksofon se uvlači u sve prostorije skriva iza zavjese provlači kroz isprane niti džempera iz fluidne obamrlosti budi me škripa drvenih vrata poštar uvijek pronađe zagubljene kartoline. |
- 23:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||