Bio je oktobar, i bila je kiša, bio je crveni tamvaj i svi su prolazili: Banovo brdo i neki 7l. i trudila sam se da zapamtim obično 7, bez slova, i da ne pomiješam ulice Uskočka ili Ustanička, i da ne razmišljam kako je meni sve to na izgled isto, i da me ne uhvati panika, jer moje lijevo i tvoje nije uvijek isto, i da mi akcenat na kisoku zvuči kao da sam baš iz samog centra grada, a ne tamo iz nekog sjevernog grada, ja nonšalantno tražim kartu za sve gradske vožnje za jedan dan, kao da uopće znam šta to znači i nepoznata lijepa cura koja me pita jel' se ovuda može stići do Zelenog venca, a ja znam da može, ali sliježem ramenima - ja nisam odavdje, ja se samo trudim da zapamtim da li je Ustanička ili Uskočka. Ona odlazi, hoda samouvjereno, njoj se nije otkopčao kaiš na čizmi, ona ne hoda u preuskim farmerkama, ona je sigurna u sebe iako ne zna jel' se tu ide za Zeleni venac.
Bio je oktobar i kišilo je, i tvoje - čekaj me odmah desno iz Nemanjine, i moje sto puta provjeravano da li je to desno, i panika jer se tu ne skreće desno, ima znak, ja sam provjerila, i tigrasti kišobran koji nosi vjetar, pored sexy shopa, i moje pomjeranje par koraka pred drugi izlog, pa ne mogu te čekati ispred nekog šopa za sex, i dvije gospođe koje su se od kiše baš tu sklonile, njih nije panika, one su mirne.
...
Najviše volim kad me držiš za ruku, pada kiša, ulazimo iz jednog tramvaja u drugi, ti sjediš pored mene, ja se tada ne plašim velikog grada, volim njegova velika svijetla kroz prozor tramvaja...

Sezona kiša može da počne.

"Kada mi upadne u sobu

I unese sneg na trepavicama

I miriše na napolje.

*

Kada kupi psa pa ovaj

Hteo, ne hteo ubrzo

Počne da liči na nju.

*

Kad se setim da je bila fetus

I takvu je volim

U stadijumu punoglavca

*

Na fotografijama iz detinjstva

Kao bebironu sa loknicama

A najvolim zato što se ona

Od tih fotki do danas

Uopšte ne menja

*

Kad noću piše

Baterijom po vazduhu

Šalje poruke vanzemaljcima

*

Kad me na Rilkeove

Stihove pita

-A je l’ ti se svidja

Moja nova tašna?

*

Kada usisava tepih u ’aljinčetu

I kada je uštinem otpozadi

A ona vrisne –

Jesi li normalan

Mogla sam tako da poginem ovde

*

Kad slušamo muziku

A ona podigne kažiprst

Slušaj sad ovaj prelaz

Kako je dobar

Ram-tara-ram-tira-tam

*

Kad je pogledam na neko mesto

A ona stavi ruke preko tog mesta

Kaže – što si pokvaren,

Marš tamo!

*

Kada donese ćumur

Na poslužavniku

Evo, malo su mi

Izgorele kiflice – kaže

*

Dok čita ove beleške

Pa se iznervira

Što lažeš, za one kiflice!

*

Kada mi kaže

Bože, koliki ti je nos!

To je zato što me lažeš

Pa ti stalno raste

K’o Pinokiju…

*

Kad kaže

Ja bih te nešto pitala

Ako obećaš da

Nećeš da se smeješ

*

Kad izadje iz kupatila i

Kad joj kosa liči

Na dečiji crtež

*

Kad šmrca na ljubavni film

I kada opazi da se jedva

Uzdržavam da

Ne prasnem u smeh

Pa stane da me gadja

Korama od pomorandže

*

Kad mi kaže –

Ti mene kad bi ostavio

Ja bih samo legla

Na patos

I umrla…"




autor: Jovan Nikolić

*Jedna od najdražih :)

"Više ti ne pišem toliko mnogo
Ti si sada deo mojih dlanova
Prstiju.
Šnale nemarno skupljene u kosi.
Ti si sada deo mog usnulog obraza
kada uveče tonem u san.
Moj otisak u njemu.."
..

Napisah ti jednom Ljubav

To je ono kad me stisneš uz sebe
staviš mi ruke u oba džepa crvene jakne
a ja se naslonim na tvoje telo
i poželim ostati tako zauvek.


Odem krišom u tvoju sobu da vidim kako lepo izgledamo na tvojoj polici

Ili smo "bolji"'ovako


Iza prozora je Dunav

Kiši ceo dan, ali prizivamo sunce

Neko od nas dvoje i kuva

I naravno pekara koja me uvek inspiriše


Žao mi je nekad što ti ne pišem više toliko mnogo.
Pisaće drugi ;)

Ava ima najokruglastije moguće obraze.
Da pitate Avu koji joj je najdraži dan, mislim da bi odgovorila neki prvi siječanj. Ava ih voli. Prvi siječnji su suprotno svim očekivanjima sunčani. Ako ima snijega, to blještavilo je još jače. Naspram bijelih zidova, bijeli snijeg u sunčanom danu, ne smeta Avi.
Ava je tako odabrala. Prvog siječnja nema mirisa sarmi, neopranih čaša, punih pepeljara, pretrpane perilice. Ava je sve to mijenjala za jedan sunčan dan.

Prvog siječnja samo blještavilo na suncu.

Ava je tog jednog sunčanog dana, srela jednog poznanika, i taj neko je Avu vidio sa tim najokruglastijim obrazima, pa je to kao kad s potpunim strancem dijeliš neku intimnu tajnu.
Čak i rano prvog siječnja može biti žamor i buka, djevojke se lijepo smiju, lako uspavane od ranog ustajanja a neke možda nisu ni legle uopće.
Ava poznaje jednu drugu Avu, gdje je stanodavac prvog siječnja banuo u deset ujutru da vidi što ne valjda sa fazom u stanu, a ta druga Ava je prvo bila jako ljuta, tko još ne spava prvog siječnja u deset ujutru, a onda je shvatila da je taj stanodavac jedan od onih koji je izabrao miris sarme, sitnih kolača, a ne blještavilo na suncu i ona je samo slegla ramenima i uhvatila nekog svog za ruku.
Ona zna da je prvog siječnja, izabrala sunčan dan, da joj obrazi budi crveni, okrugli, oči pospane, da nije izabrala sarmu ni kiseli kupus, ni sitne novogodišnje kolače.

Ava vrti mali srebrni privjesak što kad miruje leži točno u udubljenju na njenom vratu, tamo u onoj maloj jamici što podrhtava kad se Ava smije. Ava se sada ne smije. Samo vrti privjesak i gleda ravno kroz prozor. Trebalo bi da su prozori veći, mnogo veći.

"Banka, glavna pošta, ona mala tržnica čiju prečicu ulice uvijek nekako pomiješa pa se stvori sa pogrešne strane, onda račun za mobitel, bijela mala prostorija, uvijek joj je nekako tjeskobno tamo, i vruće je, nije sačekala red, uvijek ih je previše, a prostor je tako skučen. I tako bijel. Izašla je. Vrtjela je neke vizit karte taxi brojeva, imala je osjećaj da treba da ih promijeni, neke već zna, kad ih vidi, ona ima osjećaj da i oni nju znaju, a Ava ne želi da ju se zna. "
Ava sjedi i gleda kroz prozore, koji treba da su mnogo veći, možda cijeli jedan zid, samo prozor, od vrha do poda? Nabraja glavna pošta, tržnica (pomiješane ulice, ali to je već rekla) bijela gušeća prostorija, (da, dobro, rekla sam si to već) brojevi,.. Ava nabraja u sebi kao da broji ljude koje je nekad ljubila, gušeći brojevi i bijele prostorije.
Ava pomisli na njihov odraz u ogledalu, mokru kosu, crveno lice, pomisli na gorki pelinkovac među jezicima i pomisli kako je zid bio bijeli.
Privjesak se nekako zaustavi među njenim prstima. Spusti se u jamicu na njenom vratu. Kao da je oduvijek tu pripadao.

Ava je bila nekako svesna da nije budna i da će još proći trenutak ili dva dok ne shvati u potpunosti da joj to uporno blještavo svetlo u očima nije nikakva uperena baterijska lampa ili svetlo na telefonu nego da je svetlo iz vani. Cela soba je bila u mraku, strop je bio u mraku, nije videla obrise fotelje ni malog niskog ormarića. Po sećanju znala je da su joj na njemu male biserne naušnice i bočica Garnierove vode za skidanje šminke, i uramljena njihova fotografija, okrenuta naopako prema zidu.. Stigavši do fotografije, u sećanju, taman pred sam čin kad ju je sinoć okrenula licem prema zidu, naglo otvori širom oči, dopusti mozgu da shvati da je to samo mesečina na njenim kapcima.

Hladna i srebrna.