petak, 07.10.2022.
Ničija
 S rukom na mjenjaču sama u tim mijenama svoje sudbine ne mariš za cijene goriva ni livade i šume koje ti promiču niz uglove očiju tražiš jezero, rijeku koji bi isprali prašinu nakupljenih kilometara i ne žališ truda, mada ti je noga na gasu utrnula a ona na kočnici ne reagira više tek tako; je li to opasno? Je. Ali koga briga. Ti si ničija poput mačke olučarke napola sakrivene ispod krame skupljene na kraju neke zabačene slijepe ulice ne puštaš blizu nikoga nikad se ne zna je li se tko zlomisleći namjerio baš na tebe tebe samu tebe ranjivu tebe ničiju. |
četvrtak, 22.09.2022.
Kiša...opet...
 (photo by Mayday) ...pomisli kiša će. Smračilo se sasvim i Učka kapu navlači do ušiju; trebalo bi pokupiti rublje dok još po suncu i tek pokošenoj travi miriše trebalo bi u podrum, spustiti škure i spriječiti jesen da zaposjedne i zagrize temelje, temeljito kako ona već umije (dok joj gospođa Zima zube zubima zaleđenim ne izbije) trebala bi u nabavku namirnica, živežnih, kažu trebala bi uglancati gležnjače jer sezona starki polako puzi ka izlazu trebala bi pospremiti šarene bikinije tamo gdje im je i mjesto sada tama najdonje ladice ionako jedva čeka skriti elastične niti toliko suncem i solju izmučene da poput pametnijih popuštaju pomalo. Crnina skandalozno minijaturne kvadrature okrzne joj oka kutak i munjevito, tek na trenutak pomisli - skarabej, privjesak najveći od svih onaj što se pregrijavao u procjepu, o grudnjak oskudni okačen nedostaje dok oni manji poput ružarija nanizani na tanašne tračice, gaćica vezačice, na svojim su mjestima kao vojska, sve do jednog smjerno posloženi čvrsto prišiveni omertom. ********************************************************** Kiša... ********************************************************** ...pomislih kiša će. Smračilo se sasvim s levanta, a naleti vjetra sve su jači; valovi bijele zube pokazuju dok stavljaš kamenje na rubove plavog ručnika vidim ti suro nebo u očima i pohlepni pogled orla što nad plijenom kruži vikendaši užurbano skupljaju raznobojne stvarčice navodno neophodne ljetu vrlo brzo ostajemo sami na kamenju sitnom i sjajnom od kapljica što, već osiljene, drsko zauzimaju položaje na šišarkama šljunku šutnji što poput ljepila nam spaja usne i ruke i rebra magnetizmom naelektrizirani (sve naopako) ne možemo se odvojiti nikako i ne želimo, nikako uroniti u ultramarin uzburkani, to želimo, da, to živom žudnjom želimo o, kako nam topla kiša čita misli! Je li to moguće, baš takvom preciznošću kapima lijenim i maznim crtati smjerokaze po glatkim, golim grudima sve do vršaka poljubaca i zubiju željnih crtati smjerokaze nestrpljivim, sluđenim jezicima prstima noktima zarivanja pod kožu žednih crtati točnu točku urona užarenih tijela u more urona ramena pod bedra tek ovlaš odmaknuta urona zavitlanih do ušiju i preko urona tebeumene urona meneutebe odrona ruku tvojihmojih ka koljenima i među njih zavučenih odrona posljednjih ostataka srama, sumnje, sapetosti puti tkaninama. Kiša. I valovi. Valovi što plavom lagunom potpuno opčinjeni kruže valovi sve razigraniji, razuzdaniji, nerazumniji valovi preplavljuju sve od sparnog dana što odjednom noć je vihorna postao od znojem kišom solju slijepljene kose od iskrenja sraza mojegtvojeg, uzajamno gladnog od neutažive, halapljive kletve puti, bačene na nas odavno do otisaka stopala na netom napuštenoj plaži do otisaka nas nagih, algama i sitnom pijesku dna poklonjenih do otisaka tvojih na meni mojih na tebi do onog posljednjeg, najmoćnijeg vala što preklapa se nad pjenom trzajima tijela probuđenom što poklapa se s valovima našim što vuče u svemogući i sve dublji i tamniji vir što napokon dotiče svemir i mir i nakon svega u smiraju bonacu ničim pomućenu (samo cvrčanjem cvrčaka, sve glasnijim i usklađenijim sramežljivom zrakom ponovo pronađenog sunca ohrabrenim i šapatom levanta sve daljim i tišim, u modre dubine pučine povučenim poput skarabeja mog, za svagda izgubljenog za spomen, za jednom, za uvijek) tek kišom našom probodenu. ********************************************* Tap tap tap tap taptaptaptaptap... Počela je, pomisli ona jesam li sklonila jastučiće s terase? (gdje je jučer još, toplinom sunca opijena, snenim pogledom pratila polazak regate tisuću otoka s tisuću tajnih uvala uramljenih) Žurnim korakom prolazeći pored košare s na brzinu pokupljenim rubljem umjesto pomno odabranog omekšivača ovlaš okrznuta osjetila je (ili naslutila tek nekim duboko pospremljenim osjetilom za nestalnost nestvarnosti nešto poput daha obale s neverom nasukanim morenama morske trave, mrtvih školjaka i soli) miris jednog kišom otplavljenog ljeta. Oznake: priča. Ili ne. Kako vam drago. |
