Mayday of Maylandia

petak, 07.10.2022.

Ničija



S rukom na mjenjaču
sama u tim mijenama svoje sudbine
ne mariš za cijene goriva ni livade i šume koje ti promiču niz uglove očiju

tražiš jezero, rijeku
koji bi isprali prašinu nakupljenih kilometara
i ne žališ truda, mada ti je noga na gasu utrnula
a ona na kočnici ne reagira više tek tako;

je li to opasno? Je. Ali koga briga.

Ti si ničija
poput mačke olučarke
napola sakrivene ispod krame skupljene na kraju neke zabačene slijepe ulice

ne puštaš blizu nikoga
nikad se ne zna je li se tko zlomisleći namjerio baš na tebe
tebe samu
tebe ranjivu
tebe ničiju.




- 05:24 - Komentari (49) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.09.2022.

Kiša...opet...


(photo by Mayday)


...pomisli
kiša će.

Smračilo se sasvim i Učka kapu navlači do ušiju;

trebalo bi pokupiti rublje dok još po suncu i tek pokošenoj travi miriše
trebalo bi u podrum, spustiti škure i spriječiti jesen da zaposjedne i zagrize
temelje, temeljito kako ona već umije
(dok joj gospođa Zima zube zubima zaleđenim ne izbije)

trebala bi u nabavku namirnica, živežnih, kažu
trebala bi uglancati gležnjače jer sezona starki polako puzi ka izlazu
trebala bi pospremiti šarene bikinije tamo gdje im je i mjesto sada
tama najdonje ladice ionako jedva čeka skriti elastične niti
toliko suncem i solju izmučene da poput pametnijih popuštaju pomalo.

Crnina skandalozno minijaturne kvadrature
okrzne joj oka kutak i munjevito, tek na trenutak
pomisli - skarabej, privjesak najveći od svih
onaj što se pregrijavao u procjepu, o grudnjak oskudni okačen
nedostaje
dok oni manji
poput ružarija nanizani na tanašne tračice, gaćica vezačice,
na svojim su mjestima
kao vojska, sve do jednog
smjerno posloženi
čvrsto prišiveni
omertom.

**********************************************************

Kiša...

**********************************************************

...pomislih
kiša će.

Smračilo se sasvim s levanta, a naleti vjetra sve su jači;

valovi bijele zube pokazuju dok stavljaš kamenje na rubove plavog ručnika
vidim ti suro nebo u očima i pohlepni pogled orla što nad plijenom kruži
vikendaši užurbano skupljaju raznobojne stvarčice navodno neophodne ljetu
vrlo brzo ostajemo sami na kamenju sitnom i sjajnom
od kapljica što, već osiljene, drsko zauzimaju položaje
na šišarkama
šljunku
šutnji

što poput ljepila nam spaja
usne i ruke i rebra

magnetizmom naelektrizirani
(sve naopako)
ne možemo se odvojiti nikako
i ne želimo, nikako
uroniti u ultramarin uzburkani, to želimo, da, to živom žudnjom želimo

o, kako nam topla kiša čita misli! Je li to moguće, baš takvom preciznošću
kapima lijenim i maznim
crtati smjerokaze po glatkim, golim grudima sve do vršaka
poljubaca i zubiju željnih
crtati smjerokaze nestrpljivim, sluđenim
jezicima prstima noktima
zarivanja pod kožu žednih
crtati točnu točku urona užarenih tijela u more
urona ramena pod bedra tek ovlaš odmaknuta
urona zavitlanih do ušiju i preko
urona tebeumene
urona meneutebe

odrona ruku tvojihmojih ka koljenima i među njih zavučenih
odrona posljednjih ostataka srama, sumnje, sapetosti puti tkaninama.

Kiša.
I valovi.

Valovi što plavom lagunom potpuno opčinjeni kruže
valovi sve razigraniji, razuzdaniji, nerazumniji
valovi preplavljuju sve

od sparnog dana što odjednom noć je vihorna postao
od znojem kišom solju slijepljene kose
od iskrenja sraza mojegtvojeg, uzajamno gladnog
od neutažive, halapljive kletve puti, bačene na nas odavno

do otisaka stopala na netom napuštenoj plaži
do otisaka nas nagih, algama i sitnom pijesku dna poklonjenih
do otisaka tvojih na meni mojih na tebi
do onog posljednjeg, najmoćnijeg vala

što preklapa se nad pjenom trzajima tijela probuđenom
što poklapa se s valovima našim
što vuče u svemogući i sve dublji i tamniji vir
što napokon dotiče svemir i mir
i nakon svega
u smiraju

bonacu
ničim pomućenu

(samo cvrčanjem cvrčaka, sve glasnijim i usklađenijim
sramežljivom zrakom ponovo pronađenog sunca ohrabrenim
i šapatom levanta sve daljim i tišim, u modre dubine pučine povučenim
poput skarabeja mog, za svagda izgubljenog
za spomen, za jednom, za uvijek)


tek kišom našom
probodenu.


*********************************************

Tap
tap
tap tap
taptaptaptaptap...

Počela je, pomisli ona
jesam li sklonila jastučiće s terase?
(gdje je jučer još, toplinom sunca opijena, snenim pogledom pratila polazak regate
tisuću otoka s tisuću tajnih uvala uramljenih)


Žurnim korakom prolazeći pored košare s na brzinu pokupljenim rubljem
umjesto pomno odabranog omekšivača
ovlaš okrznuta osjetila je

(ili naslutila tek
nekim duboko pospremljenim osjetilom za nestalnost nestvarnosti

nešto poput daha obale s neverom nasukanim morenama
morske trave, mrtvih školjaka i soli)


miris jednog kišom otplavljenog ljeta.





Oznake: priča.
Ili ne.
Kako vam drago
.

- 18:54 - Komentari (33) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.09.2022.

Tik tak, tik tak...



...je li to samo nevini satić
ili tempirana bomba
koja će nam kad - tad eksplodirati ravno u iznenađeno lice?

Vrijeme je novac, ekipica, pamet u glavu...


- 05:05 - Komentari (48) - Isprintaj - #

utorak, 08.02.2022.

Jedna...zaista?







- 05:09 - Komentari (46) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>