utorak, 20.10.2020.
I ča ćemo sad...
|
...probajmo koronu otjerat pojanjem
 Mi glazbenjaci i ne znamo drugačije, pa eto... To smo radili i u Domovinskom ratu i dobro je završilo  To su radili i na Titanicu i nije dobro završilo (ne zbog muzičara zbog nečije taštine je  )Nego, dosta ćakule, ajmo mi pivat: Nadam se da ste si pustili video, inače uzalud nam trud svirači nećete razumjeti što je pjesnikinja htjela reći  A rekla je, pače i vama ovdje bez srama prezentirala sljedeće pazi vamo  "U DOBA KORONE U doba korone ni zvona ne zvone kad brod ti potone u doba korone. U doba korone na cesti kolone bez razmaka nema jer zlo nam se sprema. U doba korone u domu se lome i duše i tijela; sve nam je pojela! U doba korone od hladnjaka do smočnice popuštaju kočnice shebao nas sve u šesnaest taj covid-19... Stati na rep ovom vragu! Znanstvenici su na tragu toj beštiji poluživoj za nevolje naše krivoj. Marš s planeta, boleštino stat ćemo ti na rep fino doć ćeš i ti do svog kraja nećeš dugo glumit zmaja!" Ne znam zašto, ali umjetnica želi ostati anonimna  Ajte mi stojte živo i zdravo! Zdravo!!! Zavavik vaša, carica Mayday od Maylandije   (Photo by ja mrrrrzim se slikavat...a još je i selfie u pitanju  i cuclala sam neki kiseli boMbon iz Lidla psmtr i Lidlu i neslatkim bomMbonima doć ću k'o bomba od njih enivej, obično nisam 'vaki akrap da se moram skratit za glavu samo kad amaterski glumatam caricu )A ovo mi je corona (na nekom jaaako stranom jeziku - kruna)  Nije iz Wuhana sto posto rek'o mi Onaj Moj kad mi ju je poklanjao za rođendan da je iz Mejd in Čajna. Blogtepitaj di je to, nije mi globus pri ruci, glavno da je kruna od čiste (p)latine. Ljubafff......aj' recite da nije.... AND NOW SOMETHING COMPLETELY DIFFERENT: Ovaj post, kao i možebitni drugi postovi, čamio je od lipnja u editoru; naime, nisam se mogla nikako ulogirati da objavim išta - ni lozinka ni ime nisu odgovarali njegovom razmaženom nepcu  .Dojadilo mi je ove nedjelje oko ručka i poslala sam vapaj na jedinu adresu koju sam znala, onu uredništva našeg Bloghaera odgovor je, kao i rješenje, došao u rekordnom roku - nakon petnaestak minuta imala sam nove ulogiravajuće čarolije koje su funkcionirale!  Zato - veliko "HVALA" dežurnim blogopregaocima...da nije njih, ne bi bilo ni Mayday iz Maylandie, ma koliko se to ne primjećivalo .Do čitanja, ekipica! |
utorak, 02.06.2020.
Mayday relay
|
A ti, ti mi nisi čak ni poruku poslao. Ona je. Naša prijateljica. Sjetio si se proslijediti poziv, relay besprijekorno radi. Svi ste vi likovi iz moje prošlomilenijske drame. I ti iz donjeg posta isto. Trebao mi je flaster na flasteru tada; pojačavala sam im zaštitnu ulogu novim flasterima, da čime bih. Oblijepljena, oslijepljena, vrtila se u krugu iz kojeg ni danas ne znam izaći. Lijepo zna biti, vrtoglavo lijepo. Ispod silikoniziranih komadića gaze i hipoalergijskog ljepila krv, znoj i suze gotovo da se i ne vide. Tko bi to čupao. Riskirao. Zgrčen u fetus-položaju vrištio neljudski u jastuk grizući bijesno sloj po sloj pokrivača, za ne pregristi jezik, za ne dopustiti epidermi da pulsirajućim negodovanjem ispituje granice nepodnošljivosti. I kao, prošlo je. Ostalo u dosjeu XX. Otvorio se sasvim novi dosje, XXI. A tamo opet flaster na flasteru, stari i novi. Klimava oba. Mudrost neponavljanja neuspješnih ponašanja i ja mimoišle smo se davno negdje na vremenskoj crti. Ti i ona u Ipsilongradu, ja povremeno. Zašto se ne bi našli u tvom klubu, obnovili sjećanja, kažeš joj; ona, ganuta, prenosi. Ma koja to sjećanja misliš da trebam obnoviti?! Sve je tu, u meni, živo da življe ne može biti. Oblijepljena, oslijepljena, čekam iduću avet da zazvecka lancima, zašuška paučinom. Moje je ime Mayday, sad sam sigurna u to. Oznake: priča ili ne kako vam drago |
nedjelja, 24.05.2020.
Mayday. Možda mi je to pravo ime.
 (Photo by Mayday) Zašto si poslao poruku? Od svih mogućih i nemogućih dana baš danas, kad sam ionako...nikako. Vozikaš se po Iksgradu s prijateljem, pardon, poslovnim prijateljem - superbogatim superjebačkim superbiznismenom; upoznao si nas svojevremeno, a sad ga spominješ kao upozorenje, ha ha - i da, eto, slučajno idete u S. na poslovni ručak, pa koga bi se drugog sjetio u nekakvom mrklom inozemstvu nego mene, naravno. Te neke davne mene na istom tom mjestu zločina, u vrtlogu pretpostavljenih, tvojim očima tada još neviđenih strasti i slasti. Prstima prljavim, a nominalno čistim, mislima pohotnog pobjednika, srcem zaleđenim davnih nekih dana dok si hladnoću još mogao osjećati, pišeš velika slova. Ostarilo se. Obnevidjelo. Onemoćalo, očito, usprkos svoj toj trijumfalnoj snazi kojom mi upravo dokazuješ kako Živiš, s velikim Ž. Ja ne. U ovih desetak godina otkako se nismo vidjeli, ne živim. Moj avatar šeće svijetom, smije se povremeno, plače povremeno, ljubi privremeno, samuje u gomili prekovremeno. Avatar mog avatara isto. Sažima mi se vrijeme u posljednje vrijeme. I sve ljubavi mog malog života sljubljuju se u jednu. Uvijek uzvraćenu, nikad sretnu. Osim prve, svaka decenija tvog i mog života ostaje obilježena bar jednim našim - uzrocima nedohvatnim, posljedicama prebogatim, potencijalno smrtonosnim - srazom tijela i duša. I sad strahujem. Mada vodim 2 : 1, strahujem. Jer posljednja pobjeda tvoja je, a nova se bitka već nazire na obzoru. Kazuju to svi tam-tamovi, svi dimni signali...par nepotpisanih porukica za moj rođendan. S broja kojeg uopće ne poznajem, ali s detaljem kojeg itekako prepoznajem (i kao bonus, malo razmetljivog hvalisanja neprijeporno vrijednim poslovnim uspjesima. No, to ionako nikada nije bilo upitno. Materijalisti, kao i blondes, have more fun). Par porukica i za tvoj rođendan, uz obostrana maglovita spominjanja moguće kave na neutralnom terenu Ipsilongrada. Novogodišnja čestitka. S "nije pro forma" napomenom. I sad ovo, sladostrasni, likujući manifest ljubavne mržnje. Mayday. Možda mi je to pravo ime. Oznake: priča ili ne kako vam drago |
