Mayday of Maylandia

petak, 14.02.2020.

Nešto staro, nešto novo za Valentinovo olitiga kako sam ukalupila ljubav, ponovo




Tjah, kako;
kao i svaka naivna & nevina žrtva komercijalizacije svegaisvačega rofl
hop - cup u kalup!


(photo by Mayday)

Nešto staro - recept.
Obična švarcvaldica, samo mrvicu drugačije ukalupljena.
Kardiošvarcvaldica naughty.

Nešto novo - ove godine ide kao dar za Valentinovo.
Inače je rođendanska.

Sretni dobitnik je (još) uvijek isti smijeh.

I nikad nije zinuo protiv silnog sladunjavog kiča*
samo za-a-a-a-a

cerek.

*kič, otprilike: niskovrijedno stvaralaštvo s umjetničkim pretenzijama
i ciljem dostupnosti što širem krugu ljudi;
kardiošvarcvaldica je napravljena s isključivo sladokusnim pretenzijama
i ciljem utamanjenja u paru

pa vi vidite jel-nijel kič
a mi idemo papati
belj



P.S.1. za one kojima je Valentinovo ama baš svaki dan
ili pak und bložemiprosti nikad:
pisala sam još dveidevete, no ponavljanje je...
majkamudrosti?
znakstarosti?

...što već je
tek, da ne ponavljam - klik na link.

I - volite ljudi, v o l i t e!

Ako već nemate koga ili što
volite bar sebe.

smokin

(torta košta koliko i dvije vožnje do Korza i natrag;
u ime ljubavi - prošetala sam......ne sama kiss)

P.S.2. Majka je majka svaki dan, pa ipak obilježavamo Majčin dan.
Žena je žena svaki dan, pa ipak spominjemo Dan žena.
Godina je godina svaki dan, pa ipak s veseljem ispraćamo staru i dočekujemo novu.
Država je država svaki dan, pa ipak slavimo Dan državnosti.
Sve manje ljudi ima ikakav posao, pa ipak slavimo Praznik rada.
Rođendane, imendane & ostale -dane da i ne spominjem;
no - vražja stvar - dan slavljenja ljubavi
ljudima nekako smeta.

"Ljubav je tek rudimentarna izraslina na srcu/mozgu/duši/ostalim spolnim organima našim,
koja samo smeta zdravoevolucijskoj pretvorbi suvremenog potrošačkog majmuna u još većeg.
Silno nam smeta podsjećanje na ljubav, jer je to onak, po direktivi.
A proslave ostalih datuma ljudske povijesti, ogrezlih u krv i nasilje, to nikako nisu.
I sasvim je okej s radošću se prisjetiti ko je koga krknuo i di."

napisala sam u linkanom postu, prepisujem/potpisujem isto i danas.

Suspektna smo mi vrsta.
Fakat suspektna.

- 06:12 - Komentari (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.01.2020.

Nomen est omen, po drugi put...kao odgovor na @adminovo pitanje: "Kako je bilo nekad na blogu"...i kao podsjetnik sebi samoj


(photo by Mayday)

Imala sam taj jedan blog, tada
rođen dveisedme

crn kao ponoć, a zapravo rasvijetljen i razigran poput Las Vegasa
energijom su ga napajali uglavnom nebitni postovi
i - najbitniji od svega - komentari

pun smajlića je bio, prokletinja
šaren i vječito u pokretu
ciganskoj čergi najviše nalik

putovalo se, puno
pjevalo i plesalo još i više
fotografiralo, glupiralo
razmjenjivalo padobrane i poljupce
recepte za preživljavanje kao i one za višnjevaču s rakijom ili rumom

često se dim raspaljenog roštilja dizao do zvijezda
i pune Lune, zavodljive i zavadljive
(ne, nismo bili svađa i čerupanja lišeni ni tad
no nekako bi se sve riješilo i na valcer, tango ili dance osamdesetih okrenulo)

bili smo Ekipica, s velikim E
(jedan od nas napravio nam je chat
tek tada nije bilo spavanja, od jutra do sutra
kuhali smo zajedno kasne gulaše, dodavajući puno previše crnog vina u njih i u prateće im bambuse
i rane kavice budilice zajedno smo kuhali, jer i na posao je valjalo ići)

daleko od avatara, bili smo jedni drugima ponajprije ljudi
od krvi i mesa i osjećaja i potreba
radili ponoćne premijere i koncerte za tamburaše & prvi alt
kojima ujutro, osim u šašavim, za ostatak svijeta potpuno nerazumljivim komentarima, nije bilo ni traga ni glasa

i ljubavi je bilo, kako onih besmrtnih, realnosti sasvim nedohvatnih
tako i smrtnih, stvarnim životom zaživljenih
prijateljstava do groba, kakva je samo možda Balašević u onoj jednoj pjesmi uspio opjevati

(to sam tek kasnije uistinu spoznala)

vrtio se taj moj karusel do jedne točke
(iz ove je udaljenosti točno vidim, ali dok se crtala nisam, zaista nisam opazila nikakve neobičnosti u tkanju)
linija života skrenula je niz moj dlan i nastavila kliziti, nezaustavljivo

u svega par mjeseci ostala sam bez troje najdražih i najbližih ljudi, s kojima sam isti krov dijelila
dvoje sam dugo, grčevito nastojala održati na životu
nepokretne
polusvijesne
hraneći ih žličicom i mijenjajući im pelene kao što su oni meni mijenjali tada, kad sam im kćerkom jedinicom postala

moji prsti, urinom, fekalijama i antisepticima nagriženi, nisu više imali snage letjeti tipkovnicom
moj duh više nije mogao ostati na onom rascvjetanom, raspjevanom mjestu
napustila sam ga, zauvijek.

Bdjela sam nad životima i gledala jebenoj smrti ravno u oči
zahtijevala ne moja, nego njihova prava pred ravnodušnim, neljudskim institucijama
smijala se kroz suze s medicinskim sestrama, od kojih mi je jedna i sestra po duši ostala, bez zadrške
urlajući i lupajući šakom o stol nedodirljivih liječničkih veličina tražila sam ne živote, nego makar samo kap-dvije izmičućih života

ništa nije pomoglo, naravno
čempresi i vijenci - dva puta u nešto više od mjesec dana - potpuno su zakrilili moje nekad vedro nebo.

Onaj koji mi je obećao sebe dok nas smrt ne rastavi, u međuvremenu se skroz bezbrižno sastavio sa svojom novom/starom ljubavi
(jer ja sam tamo negdje mijenjala podbradnike i pelene, pobogu, nije on takvu suprugu uz sebe, najvažnijeg na svijetu, zamislio)

otišao je i pokušao mi usput odnijeti i taj roditeljski krov s glave
nije uspio, po cijenu mog zdravlja, nije uspio
nikad ne bih mogla zapaliti svijeće na onim grobovima, da sam mu dopustila da sruši nešto što su moji gradili čitavog života

ostala sam sama na svijetu

napokon, slomila sam se
ne na komadiće, na subatomske čestice sam se raspala
na podu ostala rasuta, tri duge godine
nesvjesna života koji je pored mene jurio, tri duge godine
očima od pustih suza obnevidjelim
gorko, jecajući, ravno iz raspukle duše plakala, tri najduže godine

ipak
nisam mogla ne osjetiti dodir krila anđela
mojih vrlo konkretnih anđela čuvara, među kojima se našlo i dvoje blogera

on, koji je svakog vikenda sjedao u bus, noseći meni, stotinama kilometara udaljenoj, najveći mogući rupčić za brisanje suza

i ona, hraneći me malo kod mene na kopnu, malo kod nje na otoku svojim nadaleko čuvenim čokoladnim kukizzzima
(a zapravo čistom ljubavlju duše koja je istu kalvariju prošla)

Imala sam taj jedan blog, jednom
ne idite tamo, sva su svjetla ionako pogašena i nikog više na tom mjestu nema

nekad, moje je ime bilo raspon svih veličina, od minimalne do maksimalne
i nijedna mi više nije odgovarala, morala sam ga odbaciti
prirodno, kao leptir kukuljicu

danas, moje je ime službeno poziv u pomoć, zamišljeno davne dveidesete, kada mi je pomoć bila nasušno potrebna

a zapravo, za vas i za sebe ja sam may

kao maj, najljepši proljetni mjesec
nanovo rođena oda crvenim ružama i mirisu jasmina i jorgovana
koju sunce piše po nebeskoplavom crtovlju

ja sam may
i drago mi je što sam vas upoznala ;)

(vrijeme je da ponovo zapjevam; nisam vjernica, ali mislim da je ovo najbolji izbor, za početak;
moj nekadašnji zbor u zagrebačkoj katedrali, amaterskom ali dobronamjernom blogerskom rukom & fotićem sniman;
zato - nemojte ča zamerit, ako i nije baš savršeno)


- 12:15 - Komentari (42) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.01.2020.

Pazi, oštar zalazak!


(photo by Mayday)

Jedan
bodljikavo, mačevito oštar...

...i jedan, s nešto drugačijom oštricom
ali ipak, oštricom

jer što inače znači "nebo-deri"?


(photo by Mayday)

Oštrice su opake, ekipica
oštrice režu, sijeku, bodu, lome
ne upirite ih, please
(ako baš ne morate)
prema bilo kome.




(Lastavici, koja se zaželjela zalazaka kiss)

- 06:29 - Komentari (74) - Isprintaj - #

utorak, 24.12.2019.

Sretan vam Božić i vesela 2020. :)))


(HRT1, studio Rijeka)

Dragi moji znani i neznani
ekipica moja
sretni vam i raspjevani blagdani od vaše bivše zborske pjevačice, prve altice, koju na ovoj snimci možete čuti & vidjeti negdje oko 0:30-te minute smijeh

Jasno, snimljeno je '92. pa škužajte na maloj diskrepanciji glede stasova i glasova, među kojima su, redom, riječke snage:
Leo Rumora (Ogledala, Fiumens), Putokazi, Davor Tolja (Denis & Denis, Whiteheads), moja malenkost (Riječki oratorijski zbor "Ivan Matetić Ronjgov"), Edi Kraljić (Denis & Denis), Zoran Prodanović Prlja (Let 3), pok. Galiano Pahor (naš svestrani glumac i pjevač grupe Public), kultni reper pok. MC Buffalo, Dean Škaljac (Grad, Gerila), još malo Putokaza, Damir Urban (Laufer, Urban & 4), Robert Funčić (Xenia), Vladimir Simčić Vava (Laufer, Turisti) i prskalica cerek

Eto, tako smo mi te godine čestitali, urbi et orbi
rado sam se toga prisjetila i prisjećanje podijelila s vama
(dok se još prisjetiti mogu naughty)

Pusa najveća svima,
vaša May kiss

- 07:45 - Komentari (84) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>