nedjelja, 01.11.2020.
Stara kuća
 (photo by Mayday) Posjećujući posljednja počivališta naših starih, srce me odvelo u posljednje prebivalište njihovo, u Staru kuću. Vinodolska dolina, u zaleđu Crikvenice, odiše njihovim načinom života i mirom...posvemašnjim mirom...  Prerijetko se spuštam ovom cesticom, s pogledom na Klimno.  Stara kapija čuva inicijale sadašnjih vlasnika, sasvim slučajno to su inicijali naših prethodnika.  Jabuka...nije ju imao tko obrati, pa su ptice došle na svoje...  Do pecare za rakiju i konobe putići su zarasli u korov.   Ulazna vrata ispočetka odbijaju suradnju, kažu - "A što sad...djeco, otvarate nas svega par puta godišnje, eto vam sad!" Na kraju, popustiše i propustiše djecu razmetnu...kroz predvorje ravno u kuhinju, gdje je stara kredenca i neslučajno srce od domaćih oraha na stolu.   Dnevna soba, prepuna uspomena na rodbinu i prijatelje kojih više nema...      Na katu je i mjesto koje čuva gotovo sve moje dječje tajne...   ...moja soba!     Svaka je stolica izrezbarena, prema tadašnjoj modi...  Stari trunk, koji je više puta prelazio ocean, sad miruje i čuva posteljinu, umjesto mornarskih priča.  U predsoblju se prisjećam nonićevih lovačkih pothvata; većina trofeja i pušaka završila je u Kanadi, kod strica, koji je također bio lovac. Meni su ostale fotografije naših predaka i kalendar koji pokazuje neke sretnije dane.     Sestrična i ja, mrgudne, kod fotografa-retušera...  Prastari orah, na kojem je nekad bila ljuljačka za sve nas, naprosto mami na penjanje krhkim granama do čarobnog mjesta - prirodno izdubljene jamice, koja je služila kao spremište manjih igračaka, sličica, karata, dječje bižuterije i staklenih špigula, koje su za nas klince imale neprocjenjivu vrijednost. Ipak, nisam se usudila...isprika mi je neadekvatna obuća, ne godina proizvodnje.  Podijeljenih osjećaja, zatvaram kapiju i sjedam u auto, napuštajući uspavano seoce od dvadesetak kuća, gdje nitko ne stanuje. Živne jedino ljeti, kad dođu vikendaši i zaposlenici agencija za prodaju nekretnina...ima ih, već su neke kuće prodane i pretvorene u moderne objekte za iznajmljivanje, s bazenima i pripadajućim zvjezdicama koje označavaju visoku kvalitetu usluga. Srećom, nema ih puno, pa mir ostaje neometen, samo ptičice, lisice, srne, veprovi i medvjedi ostaju zbunjeni i rijetko se pokazuju.  Ovdje smo zadnji put naletjeli na čopor veprova, zimi...nimalo ugodan osjećaj, ostati zarobljen u vozilu dok oko tebe prolazi gladna i neraspoložena divljač...a viđena je i medvjeđa obitelj, mama, tata i tri medvjedića - došli su obrati trešnje, kad već neće nitko drugi...ah, ta nezaustavljiva priroda!  Bez dileme kamo krenuti - nazad u veliki, prljavi grad...  Blizina mora blaži bliskost koja me uvijek vraća na isto mjesto, našu Staru kuću.  U retrovizoru gledam prošlost, sadašnjost i budućnost... snovite planove i realnost, koja me spušta na zemlju...zemlju mojih predaka. Tatina Kirijo, volim te kao i maminu Boduliju! |
