Mayday of Maylandia

(Photo by Mayday)


Zašto si poslao poruku? Od svih mogućih i nemogućih dana baš danas, kad sam ionako...nikako.

Vozikaš se po Iksgradu s prijateljem, pardon, poslovnim prijateljem - superbogatim superjebačkim superbiznismenom; upoznao si nas svojevremeno, a sad ga spominješ kao upozorenje, ha ha - i da, eto, slučajno idete u S. na poslovni ručak, pa koga bi se drugog sjetio u nekakvom mrklom inozemstvu nego mene, naravno. Te neke davne mene na istom tom mjestu zločina, u vrtlogu pretpostavljenih, tvojim očima tada još neviđenih strasti i slasti.
Prstima prljavim, a nominalno čistim, mislima pohotnog pobjednika, srcem zaleđenim davnih nekih dana dok si hladnoću još mogao osjećati, pišeš velika slova. Ostarilo se. Obnevidjelo. Onemoćalo, očito, usprkos svoj toj trijumfalnoj snazi kojom mi upravo dokazuješ kako Živiš, s velikim Ž.

Ja ne.
U ovih desetak godina otkako se nismo vidjeli, ne živim. Moj avatar šeće svijetom, smije se povremeno, plače povremeno, ljubi privremeno, samuje u gomili prekovremeno. Avatar mog avatara isto.
Sažima mi se vrijeme u posljednje vrijeme.
I sve ljubavi mog malog života sljubljuju se u jednu. Uvijek uzvraćenu, nikad sretnu.

Osim prve, svaka decenija tvog i mog života ostaje obilježena bar jednim našim - uzrocima nedohvatnim, posljedicama prebogatim, potencijalno smrtonosnim - srazom tijela i duša.

I sad strahujem.
Mada vodim 2 : 1, strahujem. Jer posljednja pobjeda tvoja je, a nova se bitka već nazire na obzoru.

Kazuju to svi tam-tamovi, svi dimni signali...par nepotpisanih porukica za moj rođendan. S broja kojeg uopće ne poznajem, ali s detaljem kojeg itekako prepoznajem (i kao bonus, malo razmetljivog hvalisanja neprijeporno vrijednim poslovnim uspjesima. No, to ionako nikada nije bilo upitno. Materijalisti, kao i blondes, have more fun).
Par porukica i za tvoj rođendan, uz obostrana maglovita spominjanja moguće kave na neutralnom terenu Ipsilongrada.
Novogodišnja čestitka. S "nije pro forma" napomenom.
I sad ovo, sladostrasni, likujući manifest ljubavne mržnje.

Mayday. Možda mi je to pravo ime.



Oznake: priča
ili ne
kako vam drago

(photo by Mayday)

Poziv u pomoć. Čuje li itko?

Ne, ne treba meni, ta pomoć. Relay je to što je, samo posrednik. Osigurač, instrument, prosljeditelj, prijenosnik. Između onog koji traži i onog koji nudi.

Hvala, hvala, hvala, ali meni zaista ne treba.

Tko mi vjeruje, neka digne ruku.

...olitiga, od čega ja zapravo zarađujem za kruh moj svagdašnji
(buđav 'lebac je to, ali tko mi kriv - sama pala, sama se ubila)

Prva tekstopisačka suradnja s tadašnjim dečkom, današnjim Onim Koji Mrzi Radio Ujutro Oko Pet :







I - s obzirom da sam na ovom albumu bila sve i svašta, od snimateljice vokala do dizajnerice omota - okušala sam se i u komponiranju, dakle, jedan dobar stari rokenrol, sav moj



Zaredali su festivali...neki od najdražih:

Split '91, neodržan zbog početka agresije na Hrvatsku.
Na povratku u Rijeku, susreli smo se s balvanima



Zatim Arenafest, na kojem je pala i nagrada publike:



U međuvremenu, počeo je rat, samim tim glazbenici su odgovorili svojim oružjem, notama i slovima;
evo mojih:



Nastavili su se nastupi, naravno, dobrotvorni, po gotovo cijeloj Lijepoj našoj, a najčešće u Lici, na prvim crtama obrane.

Tako je stigao i Božić, koji smo, ponovo okupljeni u malo izmijenjenom sastavu, čestitali urbi et orbi
naročito ja, koja sam dobila pjevačku dionicu s Davorom, da s kim bi drugim



Na B strani tog singla bila je pjesma koju ste već negdje čuli
a ovako ju izvode Slađana Milošević i Davorovi "Whiteheadsi":



Puno pjesama imam uglazbljenih, ali da vas ne davim više od ovoliko, idemo na hrvatski creme de la creme, perjanicu svih nacionalnih festivala, Doru.
I pobijedimo, zašto ne

I onda otputujmo u Dublin, Irska, na najluđi svjetski šou, Eurosong, predstavljati Hrvatsku, pod pokroviteljstvom Vodafona i Guinnessa,
ali i naše HRT

Dakle, grupa E.N.I. i "Probudi me":



Nakon Eurosonga radili smo puno;
Davor je pokušao ponovo oživjeti grupu "Denis & Denis" s prelijepom Ruby s Kariba jazzerskog vokala, ali je ona, nakon prvog snimljenog CD-a postala mama i to dvaput







Ne budi lijena, okušala sam se i u šansoni;
četvrto mjesto na festivalu u Šibeniku i moj najdraži Bodul. Damir Kedžo:



Nakon toga, Davor pušta kosur'nu i s još nekoliko prijatelja iz mladosti, osniva grupu "Whiteheads", rokersku, za koju tek trebate čuti, jer upravo radimo na albumu...evo vam naš prvijenac, o, čujte i počujte:



Eto, sad znate - meni je život pjesma
Mo'š mislit.

To je samo posao koji volim, mada sam se pukom slučajnošću našla u glazbenom separeu umjetnosti:
po zvanju i pozvanju sam slikarica, ali o tom potom...

Hvala na pažnji svakome tko je skrolao do kraja ovog posta, sad bi bilo dosta

pa-pa, ekipica!

(Photo by Mayday)

...a ja, oko pet ujutro, samo sanjarim o tebi.

Hrpa poruka

(živio Viber)

hrpa priča iz mladosti
one najljepše, slobodne i bahato bezbrižne.

Ne, ne šalješ mi ni "laku noć" ni "dobro jutro", ali po cijele dane tipkamo, k'o opsjednuti
ti samnom, ja s tobom;

što će dalje biti, ne zna nitko od nas dvoje.

Možda samo ovaj Mjesec
kojeg svake noći
skupa
gledamo

zna nešto
i šuti...






Oznake posta: priča
ili ne
kako vam drago

(Photo by Mayday)


Golema crna limuzina tutnjeći je sjekla sve zavoje uske, monegaški zavojite, morem i čempresima labavo zaštićene ceste

predbožićni ugođaj
vatrometi, prskalice, petarde
razdraganost se mogla rezati u zraku, grabiti šakom, čupkati prstima

kao što je u njoj nešto čupkalo posljednje vjenčiće nade u posljednjoj čestici, tjelesnoj i umnoj, tog posljednjeg dana tobožnje slobode
(u bajkama i holivudskim blokbasterima netko to uvijek spriječi, valjda hoće)

dok je crno čudovište gutalo posljednje kilometre, metre, centimetre
svečana boca nečeg žutog, navodno plemenitog, kružila je iz ruke u ruku;
svo troje tražilo je u njoj mogućnost zaborava sinoćnjeg višestrukog slavlja

momačka, djevojačka, rođendan
3 u 1
hajdemo sad na to četvrto što je preostalo, stepenište osvijetljeno raznobojnim svečarskim uresima, u mjestu nikoga, ružičasto predvečerje, samo valovi zapljuskuju nadaleko glasovitu plažu i sol miriše iz mreža što se suše, ribarskih mreža
(u bajkama i holivudskim blokbasterima netko to uvijek spriječi u zadnji čas, pobogu, taj čas je, što se čeka?!)

mreža, nevidljivija i čvršća od dijamanta, podatnija od čistog zlata, upravo se nadnijela nad njih i počinje se spuštati
(zašto on šuti, ludjela je, ne mogavši vjerovati da to nije samo još jedna od repetitivnih mračnih mora s kojima je noćarila posljednjih tjedana, u bajkama i holivudskim blokbasterima on uvijek ustane, kaže one ključne riječi koje izokrenu živote svih aktera naglavačke, ali s obaveznim hepiendom za zaljubljene, ZAŠTO ON ŠUTI???)

mreža, zlato, ljiljani svetog Antuna Padovanskog, poljupci
(Judin isto, najslađi)
riža što leti zrakom
ajme, neee - smijala se ona - to je Uncle Ben's basmati, bolje da skuhamo dobar ručak sutra

dugi blank nad svečanom večerom u uvali gdje galebove redovito hrane srdelama
svaki dan u isti sat, turistima za razonodu, pticama za opstanak, ribama za zbogom

(kasnije, tek na fotografijama gdje si nasmijani nazdravljaju pjenušcem, shvatila je kako su lijep par, doista lijep par, kao par vozačkih rukavica od velura, onih rupičastih; vidi se beskonačna ljubav, vulkanska strast, dugogodišnje zajedništvo, sve su znali jedno o drugome, ma kako bolno bilo - sve je to vidjela tek kasnije, mada je znala i prije, dvadeset godina prije slučajnog klika nepristranog okidača)

nezasitni, mijenjaju lokale, njih troje
ona drži golemu crnu zvijer na sigurnoj putanji, zgrčenim prstima okovanim zlatom i zavjetima, jedina potpuno trijezna
pivnica, kobasice, lepinja, poznata konobarica poslužuje ih još i hladnim pivom i vrućim pusama čestitarskim
zadnja stanica - burek, komada tri, u klasično masnom papiru
(nema toga u bajkama i holivudskim blokbasterima, haha, pa tko je vidio da mladenci kusaju burek kao uvod u prvu bračnu noć?!)

kasnije, među sigurnim zidovima doma njihovog - hajde, taj burek i bambus; ona napokon dozvoljava grlu da se otvori, makar za tih par gutljaja varljive slobode

kasnije, još kasnije, pogledi napokon ostaju sami
njegov, zbunjen no iščekujući, ukršta se s njenim, vučje gladnim
kuhinja
radna površina zna, stol zna, prozor zna, podne pločice znaju
stolica ne.

Ona ustaje, opkoračuje ga, crni halteri, bijela bedra koja krote i pokoravaju njegovu žudnju, njeni prsti na razvezanoj leptir mašni, njeni prsti vezuju mu oči tom neprozirnom koprenom, njeni prsti na sedefnim gumbima njegove snježnobijele gizdave košulje, njeni prsti spuštaju podatnu teksturu crnog smokinga do točke pregiba njegovih lakata i tu staju, zarobljavajući ga rukavima njegove posljednje linije obrane
njeni prsti na njemu u njemu
njegovo sve u njoj, na njoj, do posljednjeg daha
bez straha
amok
(nema toga u bajkama i holivudskim blokbasterima, te krvi, očaja, otvorenih rana, uzdaha, ogrebotina, zatomljenih krikova, opsesivne, palacajuće, proždiruće ljubavi do groba i natrag; koji bi to cenzor dozvolio, pobogu)

i zatim mir
spokoj
orošene usne na oznojenom vratu
njena crna kosa zapletena u negovim prstima
njena crna vjenčanica zgužvana i mokra na njenim još uvijek drhturavim bijelim bokovima
njeno bijelo krzno, zguljeno i zgaženo njihovom nehajnošću

mir
spokoj

novopečeni suprug
neprobuđen i nezainteresiran, kao i inače
hrče u svojoj sobi.

mir
spokoj

samo u njihovim ušima damari ljubavi otkucavaju beskonačnost
samo u njihovim očima srebrna traka mjeseca, zlatna traka sunca i zvijezde
sve zvijezde njihovog malog, izgubljenog svemira.
(toga nema ni u bajkama ni u holivudskim blokbasterima; njih dvoje, against all odds)

(Photo by Ljiljana Crepulić Dorčić)

...jer me obećao portretirati

@toma, nije selfie jer ih mrrrzim, ali nadam se da će poslužiti svrsi
unaprijed hvala;

Alida



UPDATE:

možda ova pomogne, manje je mutna, ali ne znam autora



Kako bilo, hvala na trudu, @toma