ponedjeljak, 30.06.2014.
Bila sam tvoja prva djevojka
|
Sinoć
u veselom, raspričanom društvu nekako se na tapetu našla tema što kad ti kćer, mezimica & ljubimica i sve tatino i mamino najesen ide studirati u velegrad ne sama, nipošto, ta stariji joj je brat već par godina tamo i snašao se savršeno ali na neki način - ipak sama plahutava plava ptičica koja evidentno leprša iz rodnog gnijezda na određeno, no lako moguće i na neodređeno vrijeme tko zna kakve opasnosti vrebaju kakvo društvo kakve obaveze kakve neobaveze, naročito kakve...ljubavi. U konkretnom slučaju - prve ljubavi. Cura, prelijepa, no povučena živjela s knjigama, glazbom, prijateljicama iz djetinjstva, roditeljskom ljubavlju, mažnjom, pažnjom i...no, dakle, pažnjom :) nikad nije imala dečka niti bila, bar ne onako zapravo, zaljubljena no, to ju vrijeme očekuje i velegrad očekuje, prokomentirao si sin je drugo, on smije sve (strašno! dvolično! kakav seksistički, kromanjonski obrazac razmišljanja, viknula sam, ali...) smije sve ona ne. Seks. Prvi seks. Plus zaljubljenost, ljubav ili ne. U našem (ne)zaboravljenom slučaju, ludilo totalno. Bila sam tvoja prva djevojka, u svakom smislu. Prvi strasni, do u pete prodirući poljubac. Prvi dodir nevještih, nestrpljivih, no nježnih prstiju preko napetih jedrih okusnim pupoljcima tvog znatiželjnog jezika poput prvih jagoda slatkih dojki-blizanki. Prvo nestrpljivo, drhteće, slijepo dodirivanje srži tog nepoznatog planeta, te enigme, te dugo žuđene, tebi i svemu tvojem nepoznate, a napokon žarko nuđene teksture tajanstvenog suprotnog spola. Bila sam tvoja prva djevojka. Ti meni nisi bio prvi, eto, nisi zaručena u sedamnaestoj razručena u osamnaestoj osjećala sam se poput ljubavne veteranke proždirućom vatrom i ledenom vodom krštena očarana pa razočarana iskustvom poučena već pomalo cinična, prije devetnaeste (no u tvom čvrstom zagrljaju, pod tvojim mekim, putenim usnama poražena, prepuštena, potopljena, rastopljena i odlučna u tome da ne priznam novonastalu slabost ni tebi ni sebi, nikad, nikad, nikad!!!) nikad potpuno spojeni nikad potpuno razdvojeni preživjesmo pola vijeka i nakon svega komentirajući priču s početka rekoh ah, pa ne treba ići u drugi grad da izgubiš nevinost to, kako si me pogledao to, kako sam te pogledala taj iskreći izboj te milijune zmijolikih volti nijedna Teslina zavojnica ne može proizvesti ozon je pucketavo zamirisao u zraku i svi su sve osjetili, samo ti i ja nismo nama je to normalno i kako da te sada, nakon svega, upitam nešto što te upitati želim već neko vrijeme kako ti je bilo tada, u mom autu (navodno) na zabačenom, sjenovitom dijelu tvog parkinga (navodno) kako ti je bilo? Jer ja našim trajnožarećim ljubavnim tornadom usisana, zavrćena, zamućena, svim našim godinama zamantana pojma nemam ne sjećam se zaista ne znam, da me ubiješ ne znam blage veze nemam ni kad ni gdje ni kako ni kako je, pobogu kako je tada meni bilo. Okej, bila sam tvoja prva djevojka. (ali jedino što zapravo i tebi i sebi svim svojim bićem želim je biti posljednja) |
subota, 28.06.2014.
Ulica ubojica
|
Nakon godinu dana relativnog mira
(kopanja, bušenja, drndanja strojnog, psovanja, pjevanja, glasnog dovikivanja kopačkog, blata, kamenja, prepreka, drvenih kvazimostića, nemogućnosti parkiranja, neimanja vode kako se kome sprdne) moja jednosmjerna, strmoglava, bob stazi nalik uličica ponovo buči i tutnji (sinoć gradski autobusi noćas pijani vozači danas svi skupa plus svatovska kolona) susjedov peteh umuknuo, sav u čudu hvalisanje kokica zbog snesenih jaja nečujno postade psi nervozno laju vrapci, kosovi, sjenice i grlice šute ima ih, ali kao da i nema sve se skupilo u se (zaboravilo se kako je nekada bilo zato je buđenje još snomornije) ulica bezbrojnih smrti jedne ljudske i tko zna koliko mačjih, psećih, mišjih, ježevih, ptičjih ponovo vreba s takvim jebenim cinizmom vreba da se pitam je li to uopće ulica ili život sam. |
utorak, 24.06.2014.
Lovačka
 procesirana fotografija by mayday Dugo je pripremano njihovo poznanstvo i onda slučajno, uz vruću rakiju i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja; njen način gospođe i obrazi seljanke prostakušo i plemkinjo njegova (tako bi Arsen pričao o svojoj Ines) od onog rođendana u atelieru na Dubravkinom putu (gdje je on pokrenuo nešto, ali skroz krivo, skoro pa galebarski krivo ...ah, ti geni... kasnije je mogao samo mjerkati kako pleše s prijateljicama, izdaleka) do - u gotovo godinu dana udaljenoj budućnosti - zaleđenog, glečerski plavičastog predvečerja mayerlinškog u starom lovištu Zelendvor gdje su lovci, jednom godišnje, prepričavali svoje ulove razmjenjivali recepte za salame i paštete od divljači s vrhunskim chefovima, domaćim i stranim oslađivali biranim delicijama svoja ionako razmažena nepca plesali kako tamburaši sviraju i pjevali kako je, negdje pred jutro, piće dirigiralo lovkinje - po dogovoru - sve odjevene u lovinu (dezeni leoparda, zebre, jaguara, krave, žirafe, tigra na njihovoj odjeći trebali su zorno prikazati njihovu ulogu u toj jednonoćnoj, varljivoj, diznijevski zasnježenoj čaroliji) a ona ona je nosila jednostavnu smeđu kožnu suknjicu, s drukerima na preklopu po sredini (iz drugog osnovne, za nepovjerovat; tata joj je tada donio original Mary Quant iz Londona i nije ni sanjao kako će se investicija dugoročno isplatiti, na više načina) vratolomno visoke smeđe čizme s resama do poda damski lovački šešir obavijen satenskom, diskretnom smeđom mašnom i lisičji rep, ovlaš ovješen o struk (nije se osjećala kao lovina, nimalo no eto, minimumom minimuma pristala je na šaradu, za paradu) društvo i tamburaši postajali su sve glasniji vicevi sve masniji runde pića i plesa sve vrtoglavije nije joj smetalo, dapače no njen fokus gubio se prečesto u tim plavimplavim očima potencijalnog predatora koje su, gle vraga, počesto počivale na njenim rasplesanim čardaš nogama predugačkim za samo jedan ovlaš bačen pogled i prespretnim da bi makar resom čizmice dotakle i u kristalnolomnu opasnost dovele ijednu čašu nehajno ostavljenu na bijelom damastu stolnjaka zraka, zraka zraka joj je ponestalo kad je više naslutila nego čula taj željno očekivani poziv projurivši između zastrašujućih glava mrtvih veprova i oštrih parožaka jelenjih kroz mramorno predvorje preko debelo zaleđenih stepenica bez daha plućima naglo i oštro ošinutim mrzlim minusima siječanjske noći "Gdje si?" "Haha, u lovu, haha" "Ja te čekam u studiju, jesi normalna?!" "Ma daj, ne drami...doći ću sutra i pregledat ćemo sve fotografije na miru, ne brini" "...." ništa više nije čula tiho, najtiše, iznenada gluhoj snježnoj tišini u inat njegov medvjeđi zagrljaj prekinuo je svaku vezu sa stvarnošću njegovi topli dlanovi otapali su svjetlucave pahuljice netom pale na njene tamne trepavice (sami u onom kič ukrasu, polukugli koju treba protresti kako bi lažni snijeg pao na patetičnu mini Veneciju) ljubili su se kao nikad nitko isprva nježno, ispitivački zatim dubokozadiruće, posjednički snijeg je škripao pod čizmama (a on je rekao, potpuno blesavo i neodoljivo nepotrebno, dječački "nogu ću ti o'kinit ako sada sjedneš u auto i odeš k njemu") ljubili su se beskonačno i noć je već uzmicala pred naletima jutra a oni su i dalje stajali tamo, uranjajući si u srži poljupcima, samo poljupcima dok im je snijeg škripao pod nogama pjevušeći onu jednu pjesmu gdje je snijeg isto tako škripao nekim drugim njima pod nogama i zaista nije važno što je dalje bilo (ni njena siva satenska spavaća košulja pripijena uz njegove mokre grudi ni odbačene tange s biserjem umjesto trakica ni način na koji je, zajahavši ga i gledajući mu ravno u oči polako odgrizala savršeno manikiran nokat svog srednjeg prsta ni bljesak iznenađenih, pa u posvemašnjem predavanju sklopljenih plavihplavih očiju ni njihovi budući lovovi i lovišta - imao je tu jednu fotografiju koju joj je dao na kraju izgledala je kao madona, nezemaljskog lica sa smrznutim beskrajem Đurđevačkih peski u pozadini i zbunjujućim fazanskim perom u tamnoj kosi - ni sterilni bolnički hodnici neurokirurgije koji su vodili do njegovog apartmana ni sav proliven i na razne čudnovate načine ispijen Louis Roederer Cristal - njen omiljeni, ali apsolutno neprimjeren vremenu i mjestu - ni njegove cigare, kubanke, ni njeni cigarilosi s okusom višnje ni male ponoćne dekadencije s beluga kavijarom i St. Mary’s River Smokehouse dimljenim lososom preko rižinih krekera u sablasnom bolničkom okruženju ni njegova nevjerica da ona sve te kilometre prelazi zbog njega, samo zbog njega, svaki put ni na samom kraju ostavljen obični, plastični sivi Swatch) nikada ništa nije nadmašilo tu nestvarnu zimsku noć (kad im je snijeg škripao pod nogama) zaleđenu zauvijek u vječnosti. Oznake: lovačka...ili ipak ne... |
petak, 20.06.2014.
Kao pas i mačka
 (supermjesec, petak 13.06.2014., photo by mayday) Šetamo noćnu, ti i ja i tvoj veliki crni pas pojam sovjetskog kagebea, golemih razjapljenih ralja koljača, ponekad sabljozubim sablasnim smiješkom obdaren, ponekad poput crne rupe nevidljiv i nedokučiv plavokrvnog, šampionskog porijekla rezultat genetskog inženjeringa uginule superdržave, zamišljen da zamijeni medvjeda po značenju, špijuna po zadatku, ubojicu po mraku a u stvarnosti - beba predimenzionirana plišana igračka koja, onako skroz mačji, sve i svakoga dodiruje i gurka prednjim šapama, ne njuškom poput drugih pasa šiškica u trokut odrezanih da se vide velike, pametne, dobre oči nespretan u nezaustavljivoj razigranosti, nesputan u životnoj radosti. U kakvom god problemu da sam - rekla sam ti jednom prilikom - Plišo me razveseli, raznježi, razvuče mi iskonsku, nepatvorenu sreću od uha do uha ne trebam ga ni vidjeti, dovoljno je da mi ga spomeneš u telefonskom razgovoru da mi zamišljenim omčastim uzmahanim repom nacrta nasmijane oči. Da, psi sliče gospodarima (čak i automobili sliče vlasnicima ponekad, jeste li to primjetili?) ovaj te pas opisuje (a nikad nisi imao, čak ni želio psa; na kraju, doslovce do zida smrtonosnom strašću natjeran, zaželio si se vjernosti, odanosti, stalne prisutnosti nečije i evo ga - Plišo) velik, dobrodušan, neodoljivo sladak, dugodlak imam do neba vapijuću želju zagnjuriti lice u tu dugu, gustu, valovitu dlaku...kosu, kosicu, tepam mu. Šetamo noćnu u ovaj kasni sat jer vrućina je dnevne sate onemoćala i obesmislila za ikakav suvisli potez staro, od djetinjstva do u korak poznato šetalište, napokon daje smisao disanju alveolama poznat slatkoslani miris arterijama ljubovanje valova i žalova, miokardu kotrljajuće oblutke i pjenu, onu uzavrelo hladnu, mjesečastu ne vidi se prst pred nosom, a opet, sve je tako jasno kao laserom na nebu žigosano kao nedvojbenim neonskim putokazom usmjereno u onu davnu noćnu kad smo na istom mjestu pronašli mog/tvog/našeg macana lutalicu (ili je on pronašao nas, tko zna) pratio nam je svaku stopu i nije odustajao od nas, odlučno i sigurno za razliku od nas, nesigurnih koji od nas odustasmo. I dugo, ultradugo je poživio i život mu je bio mačji lijep. Ime je dobio po nama, po maznosti našoj kojom smo krvoločno voljeli jedno drugog svo vrijeme naših nevremena. Spadam među mačje ljude, mada sam kroz život uvijek praćena psima. Ti, polako, Plišinom vlažnom njuškom gurkan, postaješ pasji čovjek. Jučer smo se smijali mojoj staroj mački koja savršeno dresira tvog mladog psa. Tako je to s mačkama i psima kada žive zajedno. Vole se i muče se i čupaju se i maze se i igraju se i ližu se i ljube se i do krvi ranjavaju se i ne mogu jedno bez drugog (kao ti i ja) naučeni, navučeni, nerazdvojivi a nespojivi. Šetamo noćnu, ti i ja. Iako je mračno kao u rogu, bojim se da ćeš vidjeti fluorescenciju mojih misli, moje želje, moje opetovane gladi za tobom, koja svakim korakom, svakim približavanjem našoj šljunčanoj plaži punoj noćnih otisaka naših tijela (tada, kada je naš macan usvojio nas) postaje sve jača i nerazumnija, bojim se da ćeš vidjeti to i ustuknuti, jer to je refleksna reakcija na vatru vatrom opečenog. Ja ja se vatre ne bojim. Opečena, oštećena, izgorena, u pepeo pretvorena više ne poznajem strah. Onaj, tko u vječnoj vatri ljubavi jednom sagori više ne poznaje ni srce ni dušu ni ljubav ni bol samo strast. Šetamo noćnu. Ako večeras odšetamo bez posljedica, ništa to ne znači. Šetat ćemo noćnu i sutra. Planktoni, luminiscencijom blagoslovljeni, prštanjem mora sa zvijezdama sjedinjeni (kao ti i ja) leteći zrakom dosegnut će dno, uzvitlano nogama i rukama i usnama i jezicima i zubima i zagrljajima i treperenjem i odustajanjem i privlačenjem i stapanjem u jedno i lomljenjem na dvoje i valovima valovima valovima što naša tijela zapljuskuju snagom tsunamija i posljedicama istog i ne prestaju jer ja to ne želim, jer ti to ne želiš, nikad, nikad, nikad... Tvoj veliki, crni pas čekat će nas na obali. Oznake: tvoja vila projde i požali gorko |
Pismo @Nisi u blogovlje ;)))
|
(svaka sličnost gorenavedenog s majkama i Zagorjem namjerna je i sprdačna, iz čiste zezancije
 )Dakle, da krenemo. Slijedom nekih ćakula i bedastoća što se proširiše blogom otkako me nije bilo s vama zalijepit ću komentar - vlastiti - kao post jerbo bolje post nego pedeset sedmi komentar na donjem katu tko to uopće čita, hah... VAMOS, mučačos blogeros, iđeee: " mayday @EVRIBADI lipi i dragi blogeri, još lipše mi i draže blogerice hvala na komentarima, nešto sam prezaposlena za druženje s vama ovih dana/blagdana, jer vječito radim u kontra smjeni od drugih ljudi, što se može; dunkve, došlo je do nekakvih spletkarenja i kalkuliranja oko toga da smo ja i još nekolicina blogera jedna te ista osoba koja se (samo)zadovoljava takvim sranjima, pa ću vam samo kopipejstati dio komentara koje sam poslala @fizikalcu i @Nisi, jer su mi oboje dragi i ne želim da ni trunčica sumnje ostane među nama. Ajmo sad tute zalipit citat komentara jutros ostavljenog @Nisi, jer sam nju najviše zagnjavila @Niso, sorry, rekla sam ti - dilitaj slobodno, ovakvu kobasicu malo tko želi imati na blogu a eto, ja baš želim ;)))))) Citat: " mayday Oj, Niso svakakvih spletki ima u ovim blogokrajevima, naravno naš Fizi od toga živi i u tome uživa, jerbo je stari smutljivac, baraba, lola, bekrija, svačiji i ničiji ljubavnik ali eto, smiješan mi je i zabavan i trpim ga već sedam godina takvog kakav već je no daleko mu lijepa kuća da bih htjela biti u njegovoj koži, pogotovo u blogokoži, ta mu je najugroženija ;D Sjećam se Santee, samo po susretima u komentarima kod ponekog zajedničkog blogoprijatelja, ali nismo se čitale, što je eto, meni u tekici zabilježeno kao minus, baš si mi draga (nije uvlačenje, prestara sam i prespokojna za takve blogomonade) Moj stari blog napustila sam odavno jednostavno sam ga prerasla, kao stare cipele u novom se izvrsno osjećam i ne dam da mi itko poremeti uživanciju, a nije da nema takvih spodoba koje me sve ove godine gledaju utopiti u žličici vode, hahhah u mom slučaju sve, ali SVE su povezane s Fizijem, čista ženska ljubomora zbog naše dugogodišnje nesmiljene zajebancije i to je to, koliko sam ja Fizi olitiga Mikula ;))))))) da, milijun puta smo si govorili da smo jedno tijelo i jedna duša no nismo, ne doslovce čovjeka nisam nikad ni čula ni vidjela, što je poprilično neobično, jer sam zaista puno blogera upoznala, dolazili su k meni i ja k njima, na promocije knjiga, kavice, ćakule, doma od početka bloganja imam srodnu blogodušu s kojom sam svo ovo vrijeme - vikendima, blagdanima, ponekad i tjednima ako su neradni u reali, naravno i mogu reći, da, blog mi je poprilično promijenio život ali ne i spol ;)))))))) P.S. Ne opterećujmo se rekla-kazala prašinama koje se oko Fizija uvijek podižu on će obrisati blog, kao i uvijek a mi koji si pašemo - nadam se - tipkat ćemo se i dalje :* P.S.1. Ne ljuti se, ovo ću zalijepiti i kod tebe (jer bi Fizi u međuvremenu lako mogao počiniti ne znam koje po redu blogosamoubojstvo, hehe) pa dilitaj kad pročitaš ako ti se kobasičetina od mog objašnjenja učini tehničkim viškom, jer vjerojatno i je; samo sam ti htjela pojasniti neke relacije, a may nema mail (mailovi su ono što grdno našteti bloganju, kad-tad) pozdrav od jedne sa samo jednim živućim blogom i jednim krepanim, spokoj mu pikselima ;)))) P.S.2. Mlogo lep ovi pevač, mlogo volem dugodlake; prva fotka mi je sve naj - mucastija, snovitija, anđeoskija ali me muči onaj klas na četvrtoj fotki - što mu je ono bijelo??? Fora je, ali izgleda mi kao štipalice za vješanje veša, klasnog veša ;) P.S.3. Imam fejs pod real life imenom i prezimenom, pitaj @cyja, od početka našeg tipkanja na blogu bilo mi je tak normalno da se i na taj način upoznamo. Rado bih upoznala i tebe, naravno, ako imaš taj običaj, ne želim gnjaviti nikoga na fejsu imam gotovo cijelo svoje blogodruštvo iz dveisedme, kao i rodbinu, školsku ekipu itd.; nije da sam, poput već navedenih smutljivica, i tamo multiplicirana u sam vrag zna koliko lažnih profila aj' idem, dosta sam te gnjavila, pozdrav! avatar 20.06.2014. (05:41)" citat završen, pa komu krivo, komu pravo Verum liberet ;)))) avatar 20.06.2014. (06:40) citat završen, napokon zapravo  A onima sa onom žličicom i vodom od srca poklanjam njihovu himnu  Oznake: U LAŽI SU KRATKE NOGE ;ppp |
ponedjeljak, 16.06.2014.
Welcome to Maylandia
|
Maylandia
zemlja snova baraba i pustolova grad-carevina na planetu zvanom Nada u dalekom nebuloznom sustavu Ljubavi smještena sjeverno od Srca, južno od Razuma, istočno od Grijeha i zapadno od Pecosa površina 1800 metara kvadratnih valuta dolar i lira su hrpe papira tu vrijedi samo osmijeh ili stih vremenska zona & prognoza vremena će biti klima, vegetacija i tlo klima umjerena (sve dok ima sredstava za uključiti ju, inače ode u ekstreme, pa i više od toga) pogodna za razvoj svih kultura nekulture terminira po kratkom postupku, bez mogućnosti žalbe, opoziva i pomilovanja vegetacija vegetira tlo trusno, plodno i lako obradivo od gorskog masiva Briga do mora Suza proteže se (lijeno i zijeva) obala razvedena (ne svojom krivicom) otočje Trikini, Bikini, Monokini i Okini vode tekućice i stajačice uglavnom nestalne rijeka Zaborava potok Smijeha jezero Vrazi stanovništvo komada jedan, žena vulkanskog porijekla (svi drugi samo su u prolazu) vrlo ljubazno i gostoprimljivo, dok se, silom prilika, ne pokaže drugačije nezaposlenost stopostotna zaposlenost stopostotna jezik plazi, prema potrebi inače pokazuje zube nasmiješene ili iskežene, isto prema potrebi društveno uređenje carevina monarhistički surova rigidna autarhija (eventualna redundancija tu je radi dojma) vlada carica Mayday II od Bloga.hr (Mayday I nasilno svrgnuta i u nemilosti, ostavljena je da vavijeke tavori u mletački memljivoj uspomeni) geslo "tko hoće, nađe način tko neće, nađe ispriku tko zna, zna" grb  (moja štikla i sve što uz to ide) zastava  (selfie) himna (I C you kao i vi mene, da ne bi bilo nismo znali) Welcome to Maylandia! Oznake: science fiction / fantasy |
utorak, 10.06.2014.
Pred bogom i ljudima
|
Golema crna limuzina tutnjeći je sjekla sve zavoje uske, monegaški zavojite, morem i čempresima labavo zaštićene ceste
predbožićni ugođaj vatrometi, prskalice, petarde razdraganost se mogla rezati u zraku, grabiti šakom, čupkati prstima kao što je u njoj nešto čupkalo posljednje vjenčiće nade u posljednjoj čestici, tjelesnoj i umnoj, tog posljednjeg dana tobožnje slobode (u bajkama i holivudskim blokbasterima netko to uvijek spriječi, valjda hoće) dok je crno čudovište gutalo posljednje kilometre, metre, centimetre svečana boca nečeg žutog, navodno plemenitog, kružila je iz ruke u ruku; svo troje tražilo je u njoj mogućnost zaborava sinoćnjeg višestrukog slavlja momačka, djevojačka, rođendan 3 u 1 hajdemo sad na to četvrto što je preostalo, stepenište osvijetljeno raznobojnim svečarskim uresima, u mjestu nikoga, ružičasto predvečerje, samo valovi zapljuskuju nadaleko glasovitu plažu i sol miriše iz mreža što se suše, ribarskih mreža (u bajkama i holivudskim blokbasterima netko to uvijek spriječi u zadnji čas, pobogu, taj čas je, što se čeka?!) mreža, nevidljivija i čvršća od dijamanta, podatnija od čistog zlata, upravo se nadnijela nad njih i počinje se spuštati (zašto on šuti, ludjela je, ne mogavši vjerovati da to nije samo još jedna od repetitivnih mračnih mora s kojima je noćarila posljednjih tjedana, u bajkama i holivudskim blokbasterima on uvijek ustane, kaže one ključne riječi koje izokrenu živote svih aktera naglavačke, ali s obaveznim hepiendom za zaljubljene, ZAŠTO ON ŠUTI???) mreža, zlato, ljiljani svetog Antuna Padovanskog, poljupci (Judin isto, najslađi) riža što leti zrakom ajme, neee - smijala se ona - to je Uncle Ben's basmati, bolje da skuhamo dobar ručak sutra dugi blank nad svečanom večerom u uvali gdje galebove redovito hrane srdelama svaki dan u isti sat, turistima za razonodu, pticama za opstanak, ribama za zbogom (kasnije, tek na fotografijama gdje si nasmijani nazdravljaju pjenušcem, shvatila je kako su lijep par, doista lijep par, kao par vozačkih rukavica od velura, onih rupičastih; vidi se beskonačna ljubav, vulkanska strast, dugogodišnje zajedništvo, sve su znali jedno o drugome, ma kako bolno bilo - sve je to vidjela tek kasnije, mada je znala i prije, dvadeset godina prije slučajnog klika nepristranog okidača) nezasitni, mijenjaju lokale, njih troje ona drži golemu crnu zvijer na sigurnoj putanji, zgrčenim prstima okovanim zlatom i zavjetima, jedina potpuno trijezna pivnica, kobasice, lepinja, poznata konobarica poslužuje ih još i hladnim pivom i vrućim pusama čestitarskim zadnja stanica - burek, komada tri, u klasično masnom papiru (nema toga u bajkama i holivudskim blokbasterima, haha, pa tko je vidio da mladenci kusaju burek kao uvod u prvu bračnu noć?!) kasnije, među sigurnim zidovima doma njihovog - hajde, taj burek i bambus; ona napokon dozvoljava grlu da se otvori, makar za tih par gutljaja varljive slobode kasnije, još kasnije, pogledi napokon ostaju sami njegov, zbunjen no iščekujući, ukršta se s njenim, vučje gladnim kuhinja radna površina zna, stol zna, prozor zna, podne pločice znaju stolica ne. Ona ustaje, opkoračuje ga, crni halteri, bijela bedra koja krote i pokoravaju njegovu žudnju, njeni prsti na razvezanoj leptir mašni, njeni prsti vezuju mu oči tom neprozirnom koprenom, njeni prsti na sedefnim gumbima njegove snježnobijele gizdave košulje, njeni prsti spuštaju podatnu teksturu crnog smokinga do točke pregiba njegovih lakata i tu staju, zarobljavajući ga rukavima njegove posljednje linije obrane njeni prsti na njemu u njemu njegovo sve u njoj, na njoj, do posljednjeg daha bez straha amok (nema toga u bajkama i holivudskim blokbasterima, te krvi, očaja, otvorenih rana, uzdaha, ogrebotina, zatomljenih krikova, opsesivne, palacajuće, proždiruće ljubavi do groba i natrag; koji bi to cenzor dozvolio, pobogu) i zatim mir spokoj orošene usne na oznojenom vratu njena crna kosa zapletena u negovim prstima njena crna vjenčanica zgužvana i mokra na njenim još uvijek drhturavim bijelim bokovima njeno bijelo krzno, zguljeno i zgaženo njihovom nehajnošću mir spokoj novopečeni suprug neprobuđen i nezainteresiran, kao i inače hrče u svojoj sobi. mir spokoj samo u njihovim ušima damari ljubavi otkucavaju beskonačnost samo u njihovim očima srebrna traka mjeseca, zlatna traka sunca i zvijezde sve zvijezde njihovog malog, izgubljenog svemira. (toga nema ni u bajkama ni u holivudskim blokbasterima; njih dvoje, against all odds) Oznake: white wedding |
ponedjeljak, 09.06.2014.
Bez tebe
|
zidzidzid bijelo bijelo stropstropstrop bijelo bijelo bijelo bijelo pločice mrtvačnice? neeeeeeee živa sam, pobogu, živa samo glas moj me ne prati, vičem ruke noge rukenoge okovane olovom ali živa sam haloooooo živa tišina zidzidzid bijelo bijelo stropstropstrop bijelo bijelo bijelo bijelo čak i kad čvrsto priljubim misli kapke trepavice nebijelo nije... Oznake: soundtrack mog života |
četvrtak, 05.06.2014.
Želja (kvazi pjesma o kvazi ljubavi)
|
Tvoje je ime najluđa želja
kap i ocean trpkog veselja tvoje je ime biljeg u tami buka tišine, trešnja što mami tvoje je ime ustajala voda izgubljen svemir negdašnjeg svoda tvoje je ime misama amen gorući glečer, na duši kamen tvoje je ime priznanje tvoje tvoje je ime.....nikada moje. (ovo je jedna pretužna pjesma o prenesretnoj preljubavi & preneuslišanim preželjama jedne prepikselaste utvare, dakle: slobodno s njojzi kukajte, plačite, kose čupajte, buniku žvačite nema tu sreće ionako, a još ću i stihove mijenjati tijekom dana kako mi prhne dakle - najebaste, drugovi i drugar'ce!) Oznake: željo moja, tugo moja ;P |
srijeda, 04.06.2014.
Suputnici
|
A loše ti je, jbt.
Suputnica ti drži ruku na koljenu, pa, pomičući ovlaš nemirne prste krene gore i još malo gore i sasvim još malomalomalčice gore i njen si njenim rukama prepušten i njenom gorućem dahu i njenim leptirastim usnama i njenom znatiželjnom jeziku i njenim sjaktećim zubima (a znaš, točno znaš kad i kamo su jutros nestale japanske kuglice i da ona opet, ispod prenapete crne kožne suknje ima samo kožu i da ludeći, s volanom u ruci, tražiš način da joj uzvratiš istom mjerom da joj, prokletnici, bude kao tebi) na rubu pucanja na rubu ruba na rubu autoputa koji brzinom od dvjesto na sat huji pored gluhih ušiju na rubu pameti na rubu sebetebevas na rubu kraja i preko toga dok svijet ne eksplodira od rubljenja od ljubljenja od Oznake: we're on a road to nowhere |
utorak, 03.06.2014.
Kapetane
|
ne
ne ne ne ne ne moramo ostati to što jesmo vizije nečega što je možda moglo biti ono pravo da je bilo (ali nije) |
ponedjeljak, 02.06.2014.
Naopako
|
Obuci majicu naopako
poludi skroz zavijaj na mjesec pa dođi k meni (brzim u 16:45) tek toliko da skupa sjednemo na rivu na onaj užareni asfalt klatimo nogama iznad sivog mora popušimo skupa zadnju cigaretu pljuckamo koštice lubenice u dalj poljubimo se, držeći za ruke za zbogom, za kraj (na onom patetičnom peronu) i onda idi i nikada se više ne vraćaj. Ville valo ft natalia avelon-summer wine by yafs1925 Oznake: mail, poslan pod utjecajem bunike valjda, točno u 06:06 |
