Nakon godinu dana relativnog mira
(kopanja, bušenja, drndanja strojnog, psovanja, pjevanja, glasnog dovikivanja kopačkog, blata, kamenja, prepreka, drvenih kvazimostića, nemogućnosti parkiranja, neimanja vode kako se kome sprdne)
moja jednosmjerna, strmoglava, bob stazi nalik uličica
ponovo buči i tutnji
(sinoć gradski autobusi
noćas pijani vozači
danas svi skupa plus svatovska kolona)
susjedov peteh umuknuo, sav u čudu
hvalisanje kokica zbog snesenih jaja nečujno postade
psi nervozno laju
vrapci, kosovi, sjenice i grlice šute
ima ih, ali kao da i nema
sve se skupilo u se
(zaboravilo se kako je nekada bilo
zato je buđenje još snomornije)
ulica bezbrojnih smrti
jedne ljudske
i tko zna koliko mačjih, psećih, mišjih, ježevih, ptičjih
ponovo vreba
s takvim jebenim cinizmom vreba
da se pitam
je li to uopće ulica
ili život sam.
Post je objavljen 28.06.2014. u 09:55 sati.