Sive luke i meki oblaci

utorak, 15.12.2015.

Znaš, možda ja nikad nisam izlazila iz ove jedne sobe. Rolete na jedan cm do onog donjeg ruba.

U petak ujutru su me nasilno izvukli iz kreveta. Glas preko telefona mi je lijepo i strpljivo objašnjavao da sam ja ustvari to jutro trebala doći na posao. Prva smjena. Tražila sam da provjeri. Strpljivi glas Laszla Lukacsa mi je objasnio da nije greška. - Sigurno si pomiješala dane, ništa strašno. Nehotice sam se nasmijala pomislivši kako čovjek ni ne zna da je završio u jednom mom postu, samo zbog svog imena, kao vječiti tražilac jutra koje možda nikad neće stići.

Na brzinu navukla sam na sebe stvari od juče. Ne sjećam se posljednjeg puta kad mi se desilo da nisu lijepo poslagane preko naslona. Ništa tuširanje, samo na brzinu zagrijano mlijeko u mikrovalnoj i dvije kašičice nessa.

L.L. je sjedio na mom radnom mjestu, i čekao me. Sjećam ga se još kad smo počeli raditi skupa. Tada je bio tek klinac koji je slušao neku čudnu glazbu. Stigla sam neprikladno nasmiješena. Ne bi on to meni ni zamjerio a ja svakako nisam mogla skinuti taj smiješak sa usana. Nije se čak niti radilo samo o usnama. Sve u meni bilo je - nasmiješeno. Mekano. Nježno, Sanjivo. Mazno. Paperje. Paperje i svila. I sivi oblaci. I taj krov. Plave zavjese.
Prenula sam se. - Poslao sam I, kući.

Stajala sam umršenim kovrčama od juče pred njim. U kaputu sa svjetlucavim šalom.
Ljubičasto. Sivo. Labudovi. Da, nisam zaboravila na labudove. Ni na komad čokoladne torte na prazan stomak. Ni na uzbrdo-nizbrdo. Ni kako me držiš za ruku. Ni kako kažeš da samo treba da me dodirneš da..

L.L. me je opet prenuo iz misli, kao i jutros iz sna.

- Idi si skuhaj kavu, pa da preuzmeš.

Kasnije dok sam sjedila prošla je glavna koja je predhodno veče lajkala moje fotke na fejsu.
- Važno da si se ti nama lijepo provela juče.

A ja sam opet potonula u Ljubičasto i Sivo. Paperje i svilu.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.