| < | prosinac, 2021 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Prosinac 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Listopad 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (2)
Prosinac 2019 (2)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Link knjige
Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik
Linkovi
You tube Kanal
Loading
Pisma iz razonode
Razotkrivanje tajnih mudrosti
- 11:11 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Knjiga magistre književnosti Sanje Vuković Grbac Razotkrivanje tajnih mudrosti daje pregled onoga što je ljudskoj vrsti do sad poznato o postojanju u čovjekolikom obliku iz mudrosnih zapisa koje je autorica sažela u ovom djelu. Svi mi koji volimo čitati znamo da jedna knjiga nikad nije dovoljna i da samo širi uvid u fenomen život daje odgovor koji nam donosi mir, smiraj, odgovor koji uistinu u nutrini duše, prihvaćamo. Ovim djelom autorica je utkala put mnogim tragačima za odgovorima o tome zašto živimo, zašto patimo nakon gubitka drage osobe, zašto svi težimo saznanju o svom pravom porijeklu. U nastajanju je i niz video zapisa u kojima Sanja čita dijelove knjige. Nadam se da će te pronaći nešto za sebe ili nekoga dragog tko je upravo sad na putu traganja za tajnim mudrostima. https://youtu.be/hPNNBcQVSjM |
Kulturološki jaz
- 06:49 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Knjige Link do priče Nešto nije u redu, ali tek sam dva dana tu i još ne mogu sa sigurnošću reći koji k…. Mislim da ovi ljudi samo glume da su u braku. Sve rade odvojeno, a ja jako dobro znam iz osobnog iskustva kako to izgleda. Mađaricu mi se ne da ispitivat jer generalno nisam tip za tračeve. Uglavnom, mama je preopterećena ili možda nije toliko preopterećena koliko zabrinuta za raspored. Toliko je sve organizirala da ne daj Bože da koje dijete popije vodu iz čaše za mlijeko i obrnuto. Metode odgojne za moje pojmove okrutne. Njen tata je napravio osamnaestero djece, a njegov desetero (dolje u Nigeriji). Mogu zamisliti u kakvim su uvjetima odrasli. Ovdje mi se jako sviđa zrak. Osjećam neprestano svježinu. Bogata je vegetacija. Došla sam u proljeće. Deset je sati navečer, a za pisanje još uvijek imam danje svjetlo. Škotska mi se sviđa. Mama Glasgow je šizila i danas. Tata Glasgow je Mađarici kupio Guessov sat u znak zahvale o kojemu ona nije imala pojma. Skužila sam da ta žena mora pošiziti na nešto svaki dan, a kad pošizi pretvara se u instant vraga. Djeci je danas nabila osjećaj krivnje što plaća njihov sat plesa utorkom. Ne znam što je točno malena skrivila, ali mater joj je pet minuta od polaska na ples rekla da ne ide i nek' se popne gore u sobu. Uslijedilo je bugarenje. Čulo se njeno održavanje lekcije i kad je skužila da je osjećaj krivnje dobro nabijen pustila ju je na ples. Tata Glasgow hrče. Mama Glasgow dosta pljuje. Bilo da smo u autu ili u dnevnom boravku. Ima tu potrebu. Prvi put je rekla Sorry, otvorila vrata i hraknula samo tako. Za kasnije pljuvanje se nije opravdavala. Ne bih se trebala opterećivati njihovim tugama. Već mi je palo napamet da Mami Glasgow ukažem da olabavi i što pretjeruje s rasporedom i režimom prema djeci. Trebam naučiti iz snalaženja mađaričina, ali u meni se javlja bosanski glasić svaki put kad tiho opomene dijete za stolom da jede, pa to onako strpljivo ponovi stoti put i doda stoti please na kraju zamolbe. A moj bosanski glasić kaže: Jedi pič..ti materna neodgojena, šta mrviš tu po stolu i igraš se hranom, nemoj da ti sad opalim plesku. A i da naglas kažem vraga bi znali. Za moje kriterije curice su razmažene i obožavaju prkositi. Pravo im budi kad mogu uz tolike dadilje do sad. Moram staviti sa strane svoje stavove i pravit se Mađarica. Mislim da nije pametno petljat se u nigerijski odgoj, mogla bi me Mama Glasgow opizdit po nosu. Najbolje da nastavim po uputama i ne razmišljam puno. Teško se navikavam da dijete mora pitati za svaki zalogaj. Doslovno za svaki. Nedobog da pojede keks više. Nedobog da prdne izvan wc-a. Žene u Škotskoj imaju dragu mimiku lica. Na roditeljskom su se pojavile samo žene. Vrlo malo sam razumjela buduću učiteljicu. Furala sam se na prijašnje roditeljske i brijem da je i ova govorila isto sat vremena što i svaki učitelj prvog razreda. Jedino što mi se nije svidjelo su uniforme. Dosadnjikave sive i čak plave jakne koje se moraju kupiti. Mama Glasgow šizi na svaki novi trošak. Kuće su slične jedna drugoj i dosadnjikave izvana s tim bijelo- ponegdje nježno žutim fasadama. Nikako da zaboravim da se ovdje ne radi o meni i da moram više prihvaćati nego mijenjati. Trebam biti tiha dadilja koja skakuće oko dvije male djevojčice, a dođe mi da im kažem materi: Što praviš budale od djece? Na engleskom to ne bi zvučalo najbolje i gubi se značenje. Ah, da, neće jesti koricu od tosta i to bacamo. Fakat šizim na hrskave gluposti. Znači, najprije im dopuštaju hrpu budalaština, onda se odjednom situacija uozbilji da mi je razina neugode mrvicu do povraćanja, a uključuje nabijanje krivnje u smislu: Ja radim za vas i komociju vam, a vi nezahvalno ovo ili ono…što jedno petogodišnje dijete ne može i ne mora shvatiti. Tu dosadnu roditeljsku žrtvu koja se barem jednom dnevno mora nabiti na nos. Ona to tako snažno čini da pomišljam kako djecu nije ni htjela. Uskoro uslijedi nekakav Thank you, a to bi bila zahvala poprilično uštogljena za kakvu manju uslugu. Teško mi ju je gledat u oči kad je muči sto vragova. Kao da je u neprestanom pogonu i misli li ga misli. Kontrol frik na entu. I sad sve to na stranu. Nisam došla ovdje ispravljat krive Drine. Moje je da poslužim i perem njenu djecu, a njeno da svaki dan na nekome iskali bijes. Munja bijesa ide iz nje. Za sad mi se čini da je muž izbjegava. Djeca mi ne smetaju, on mi ne smeta (možda i ja dobijem kakav satić kao kolegica Mađarka). U dućanu sam vidjela bademe za funtu. Moja škrta guzica će ih uskoro kupit. Neimanje novaca me odgojilo da razmislim prije nego potrošim i već mi je to dosadilo. Da se barem nekim čudom pročuje za moja izdanja na Amazonu i da mi počnu kapat novci. Teoretski sam postavila vrlo dobru platformu za to. Samo netko treba kliknuti na objavljeni naslov. Recimo, neka tisuću ljudi diljem svijeta svaki mjesec klikne za mene i mogu natrag za Hrvatsku. Zaradila bih tisuću i po eura i mirna Bosna. |
Nije posljednji pozdrav, sjetim te se svaki dan
- 14:19 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Pokušala sam si na putu do posla objasniti kako ću preživjeti ovo stresno razdoblje. Posebno o ideji koju moram formirati o odlasku drage osobe na drugi svijet. Dakle, svakako pomaže slika o ciklusima koje sve živo ima. Jer samo srce nije dovoljno, samo voljenje nije dovoljno, ono te može uništiti ako plačeš i žaluješ bez malo prihvaćanja da ćeš i ti tako u prah se pretvoriti. Samo gledanjem oko sebe možeš uvidjeti svoju vlastitu zakonitost. Gledanje ruža u vrtu mi je dalo uvid u taj krug rađanja, življenja i umiranja ma koliko se mi unutar sebe osjećali kao da imamo potrebu vječnog života na zemlji, nije po prirodi stvari da tako bude. A smrt nas užasava i smatramo je najvećom prijetnjom. Samo zato što smo istovremeno u formi čovjeka koji ima i težnju opstati. Živjeti znači biti vezan za druga ljudska bića i smrtnost nas užasava. Pomisao da budemo bez njih nas plaši. A bez uviđanja zakonitosti samog života ne možemo zdravo podnijeti umiranje nekoga bliskog. Bez otpuštanja samoljublja koje dijelom koristi kod skrbi za život koji nam je dan. Da bismo skrbili za sebe trebamo imati te doze samoljubavi, ali u situaciji kada bliska osoba umre, moramo nadići disanje, krv, sve drago, naše tijelo i sjetiti se duše. U trenucima kad nam se ionako samo plače. Duša može izgledati nepoznata jer trbuh je neprestano gladan, tijelo željno dodira, obziri prema najbližoj grupi ljudi nas tjeraju da se uklapamo i ispunjavamo očekivanja, ispisujemo izjave i formulare, rješavamo papirologiju. Krv i meso nadjačava i dok smo živi, zasjenjuje dušu. Ali eto, smrtno je tijelo, pa bilo nam milo ili drago da je tomu tako, tomu je tako. Na zemlji smo niz godina i onda dolaze naše kćeri, sinovi, unuci i mi umiremo. Vrlo je sebično ne pomisliti da su se rodili novi životi u obitelji, a da stari životi odlaze na drugi svijet. Vrlo nerazumno je plakati dulje nego je ...možda pristojno i zdravo. I ja sam plakala i plačem što je moj otac umro. U isto vrijeme on me naučio da dok sam živa živim po principima koje je u svom odgoju i prisutnosti u mom životu meni dao. Učio me radu, upornosti, skromnosti, da ne naštetim drugima. Da ne naštetim sebi svojim odlukama. Ali sve moje verzije objašnjenja ne mogu odagnati bol koja se usidrila u prsima i plačem za njim kao da opet imam četiri godine, tako plačem: Gdje je moj tata? Hoću tatu! Pa se opet smirim u razumu i promatranju ruža koje iznova pupaju dok latice starijih padaju na pod. To je život, ciklus, krug, mir... Češće govorim sa sestrama, majkom...i one se nose s gubitkom svaka na svoj način...Svjetlo je u nama... |
O matematici i jeziku
- 11:48 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Ne sjećam se ni jednog neugodnog trenutka na satu jezika i pisanja. A cijeli sat matematike je za mene bio gorak. Nisam shvaćala da malo truda daje točan rezultat. To malo truda se nije pojavljivalo jer ga je spriječavala neka dosada. Samo malo truda i neugoda bi nestala i mogla sam biti ponosna da sam riješila zadatak. Ali ne, meni je bila draža i ta neugoda nego angažirati moždane vijuge par minuta na matematičke operacije. Nisam imala strpljenja. Pisanje i jezik, čitanje sastavaka, pjesmica, odlomaka iz knjiga s druge strane činili su mi ugodu, divljenje da kao ljudska vrsta imamo govor, jezik, naglasak svog podneblja. U svemu tome za mene je bilo smisla. Zato danas dok sjedim u vrtu računam, zbrajam i oduzimam kako bih otkrila i u tome neku ugodu i smisao. A dok to činim i dalje osjećam da mi se ne da. Tko zna zašto je to tako. A počela sam jer sam došla do zaključka da svaki dan pišem i čitam, a da prodje par mjeseci, a da svojim mozgom ne zbrojim ni najmanja dva broja i da mi je zbog toga potrebno pet minuta kad se nadjem u potrebi kakvog zbrajanja u dućanu. Ako izgovorim brojeve 54+68 u trenu kad ih počnem zbrajati sam ih već zaboravila i zato sam ih počela zapisivati...Tepati si kad dobijem točan rezultat samo ne bih li omilila samoj sebi tu jednostavnu matematiku, a ponovila sam i postotke. Sve s nekom željom da odagnam dosadu i pronadjem mrvicu motivacije koju mora da imaju matematičari, nešto mora postojati u tome što oni vole. Još tragam za tim. Što je to? Irena Pušnik |
Koliko smo samokritični?
- 11:52 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Link knjige You tube Kanal Izgleda da sam bila premalo svjesna koliko sam se opustila u snimanju videa pa mi je povratna informacija dala do znanja da sam vizualno neugodna, jer nisam uredila video u nekom programu već samo govorila i to sporo i to s naglaskom i to nepočešljana plus uz drmanje kamere. To sve nakon što sam ostavila video na nekoj stranici gdje ima puno članova. Nisam ulazila u rasprave jer je točno što su napisali pa sam kritike uzela u obzir i obrisala s kanala sadržaj koji nije vizualno ugodan. Držala sam da je to moj prostor za kreativnost, ali opet kad nešto pišeš ili govoriš treba uvažiti kakav to dojam ostavlja na ljude. Meni u ovim godinama (38) ne treba da se nekom dodvoravam jer znam svoje vrijednosti, ali opet ne mogu ni baš kako sam ja to radila (pomalo lijeno) očekivati pohvale. Ono što sam napravila (obrisala) je najbolje u danom trenutku. Ionako to nije vidjelo puno ljudi pa neće biti nekog efekta. Bitno je za mene izvući pouku. Nije sve što stvorim prekrasno. Treba misliti na kvalitetu. To što ima bezbroj drugih neukusnih sadržaja mi nije izgovor. Poruka shvaćena. Ako mi je nešto neugodno dio je uzroka u meni. Zanemarujem neku bitnu činjenicu. Dio dana korisno bi bilo posvetiti razmišljanju o tom što je neugodno pri samoj pomisli na to nešto kako ne bi otišlo u veću štetu. Naći vremena za napisati ili promisliti o nekom problemu koji se izrodi iz sadašnjosti, bih trebala. Javlja se u meni potreba za pozicioniranjem prema svemu. Prema državi, prema partneru, prema kolegama, prema poznanicima, prema svom pisanju, prema članovima obitelji, prema procesu starenja koji nahrljuje, prema primjerenom oblačenju...apsolutno o svemu trebam promisliti i vidjeti gdje se imaju napraviti promjene u skladu s godinama. A i u skladu s mojim karakterom. Važno mi je što ljudi misle, naravno da je. Važno mi je i što ja mislim. A ono što mislim želim da mi donosi mir. Jer čim u primisli nešto žulja, nisam promislila dovoljno. Tek kad osjetim olakšanje o odabranom rješenju, to je ispravno. Samo nekad se naniže toliko raznih događaja, osjećaja da ne stignem svemu dati dovoljno pažnje. Tako recimo hodam oprane, ali nepočešljane kose. Nedostatak usmjerene pažnje na vanjski izgled...Ipak, lako sam ispravila sve te moje nedostatke. Imam ispred sebe još jedan slobodan tjedan. Što je rekao Voltaire, uređivat ću svoj vrt. Veselje je u tome da sam uvidjela grešku, priznala grešku, ispravila grešku i krećemo dalje. Sjećam se koliko tvrdoglavo mi je moj tata govorio: Tebi se ništa ne smije reći. I bio je u pravu. Kad bi i ukazivao na neko loše ponašanje, ja sam se durila i uvrjeđivala. Osamljivala i šutjela. Nakon par godina shvatila bih da je čovjek bio u pravu. Kako je teško priznat da nisi u pravu...joj! Kao da je najbitnije biti u pravu. Bitnije je biti u pravu nego progledati i priznati gdje to brljaš svojski. Eto, nisam dobro snimila video, bio je loše kvalitete i je li mi pala kruna s glave što sam si priznala? Je! Bilo je jako teško. Jaaaakoooo teškoooooo! Jedva sam si priznala da je kritika iskrena, da cure koje su mi rekle kako video nije standardne kvalitete čine dobro za mene. Ok, ja sam se spasila, a one? Jedna je imala pirseve po licu. Druga je imala filtriranu fotografiju (savršenjakovićka i nije posustajala u obrani svojih stavova, morala je biti u pravu i gotovo), treći je savjetovao da se držim pisanja bloga, da što pobogu snimam kad nemam opreme. Da nije za svakoga. Ja sam izvukla pouku, a oni? Nadam se da će i oni naći sreću u ovom danu. Cijelu sam objavu s njihovim komentarima obrisala jer je smisao ostvaren: Lekcija naučena. Ne volim prepirke na internetu. A ovo je bila samo prepirka BEZ uvreda ili grubih riječi, sačuvajmebože psovki. Neočekivano, pa opet dobrodošla pouka da to što radiš treba raditi kako treba, slušati povratnu informaciju, a ne živjeti u iluziji da pred ljude možeš svakakav: sredi se, provuci kroz filter, ubrzaj govor da nisi dosadan i bez naglaska po mogućnosti, napudraj, kupi skupu opremu pa i ono okruglo svjetlo, fotoaparat, računalo, program za rezanje mljackanja i udisanja, snimaj iz kuta da se ne vidi podbradak...ok, znam, video je bio dosadan jer sam ja takva, dosadna pa je i video bio dosadan. Stara sam već, tko će me gledat s licem koje cakli bez pudera. Pogađate, još sam uvrijeđena. Proći će me. Bio je dosadan video, spor. Mislim samo kako je onim književnicima, glumcima, političarima... Narade se i onda slijedi sveopća pljuvačnica, gađanje trulim rajčicama, kritičari, komentari. A danas svi i umjetnici i kritičari. I treba nekad! I treba! I trebalo me naučiti pameti. Što mi bi da sam i snimala?! Znam, na kraju kažem: Kupite moje knjige, kliknite lajk...to je tajni podmukli motiv, htjela sam im uvaliti knjige. Služim se svim sredstvima, ali polijeno...kako mi se i kad da...samo da prodam koju knjigu. Eto, sad sam odala sve. Ubuduće ću odmah reći direktno, a ne ovako s izmotavanjem. Živjeli! |
Biblija iz perspektive pisca
- 11:40 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Link knjige You tube Kanal Isti tekst pročitala sam i snimila u glasovnom zapisu na you tube linku iznad Meni je vrijeme pandemije donijelo čitanje biblijskih tekstova. Čitala sam ih i prije ali samo kao niz povijesnih zapisa jednog naroda. Nikada na biblijski tekst nisam gledala drugačije no tako. Židovi idu pustinjom i tamane sve pred sobom. To je za mene bila ta knjiga. Osjećala sam da je okrutna, da je opširna, da je u fragmentima posvuda sveprisutna. To je bio moj prvi dojam nakon prvog cjelovitog čitanja. Ostavila sam je na polici i nastavila živjeti kao da me se ne tiče. Povremeno bih je se sjetila nakon pisanja kakve priče ili stiha jer u ritmu ili ljepoti moji radovi nikad neće biti tako uzvišeni i bitni, znala sam i to me nije obeshrabrilo već na meni personaliziran način bilo je dano do znanja koja je važnost tog djela za ljudski rod. Naime, kad vam se približi vjera, ona će do vas doći po pojavama koje su specifično bitne vama. Meni su to pisanje i ljubav prema voljenom muškarcu. Ako je u vašem životu ovo nebitno vi ćete poruke o vjeri dobiti putem onoga što je samo vama motiv da kročite kroz život. To može biti roditelj, prijatelj, posebno znanje, bolest i ozdravljenje ili iskušenje...to može biti bilo što u vašem životnom scenariju, ali svi koji se zapitamo o snazi vjere, koji se mrvicu približimo Bogu, dobit ćemo uputu i mapu s ucrtanim pravcem. Svatko će doći do istog cilja nekim drugačijim putem. Ljudski rod može biti bez bilo koje druge knjige, ali ne može bez Biblije. Da nikad nisam napisala ni jedan redak, nikom to ne bi zafalilo. Ali da Marko ili Luka nisu zapisali svoju nisku riječi ljudski bi rod bio bez putokaza. Osobno mi je bliži bio Kuran u kojemu sam našla manje mača i ljudske žrtve jer kao žensko biće meni je teško misliti o sukobu, o borbi, o imanju neprijatelja. Naivno sam željela da su svi prijatelji, da zla nema, da je svijet idila. Ali nije. Zato sam u ovim vremenima izazova svjetske pandemije opet potražila utjehu i odgovore. I čitala sam iznova Postanak, Psalme, čitala sam napreskok i s kraja pa sredine...opet dobro poznate riječi Isusove imale su novu vrijednost za mene. Shvatila sam da moja želja o svijetu bez patnje i sukoba nije istinita i da je samo želja i da mi kao takva ne može donijeti shvaćanje i istinu o ljudskoj prirodi i spoju čovjeka s Bogom. Da je baš to naivno htjenje bilo prepreka na mom putu da razumijem biblijski tekst jer me zanosila ideja da sam prekrhka i predobronamjerna da bih mogla slušati i čitati o zlu, grijehu, žrtvi, i svim teškim temama kojima nisam mogla davati prostora u svom svakodnevnom životu. Nisam, sve dok me iznova i iznova ne počinje pogađati činjenica da zlo doista postoji, da grijeh doista postoji, da sve negativno također postoji kao i ono što volim i što mi je ugodno. Da se i s tim pojavama koje meni nisu drage treba suočiti i da ih treba razmotriti. Da treba znati koji stav zauzeti u odnosu na njih. Kako se pozicionirati, kako se obraniti, kako se zaštititi. Zato sam ponovo posegnula za Biblijom. Ako uzmemo samo ovaj tekst. Evo mi odgovora. Osjetila sam da moje pisanje nije tako veličanstveno. Kad sam isprva počela biti nezadovoljna napisanim uratkom ja sam se nesvjesno usporedila s ni manje ni više nego duhom svetim koji je nadahnjivao pisce poput Mojsija. Eto mi odgovora. Ponekad je sam osjećaj koji se u čovjeku izrodi pogrešan, a ponekad pogrešno zbog toga postavi i samo pitanje pa se izgubi u odgovorima koje si sam daje. Bit je Božje riječi da ne možeš pitati i davati odgovore sam. Zbog toga smo mi ljudi izgubljeni. Ali kako Bog mene dobro zna i zna da samo ako, ovo govorim u mom slučaju, imam ispred sebe muškarca u kojeg sam zaljubljena i ako on slijedi upute od Boga dane, tada će i moj interes za Evanđeljem ili nekom surom biti prisutan. Govorim vam iskreno o svojim ljudskim slabostima koje su bile put da mi se približi znanje o Bogu. Vi ćete imati sigurna sam neki drugi put, vama je neka druga mapa dana pa evo iskreno od mene moj primjer. Mogu spomenuti još i velike nevolje. Ja sam jedna od onih koja se počinje moliti kada stvari postaju prijeteće i ozbiljne. Nije to nešto na što mogu biti ponosna, ali ljudski ponos sad nije niti bitna stavka. Želim svojom iskrenošću potaknuti i vas na osobnu potragu za Bogom. Nije toliko važno kojom stazom ćete poželjeti njemu biti bliži i zašto. Znat će on što je vama u vašem životu ljudskom važno pa će tim jezikom progovoriti. Samo tražite odgovore i naći ćete. Samo čitajte i razumjet ćete. Možda imate neku barijeru poput mene koja se nisam htjela baviti teškim temama ljudske prirode u kojoj se pojavljuje i zlo i nepravda kojima se nisam voljela baviti niti čak izgovarati imena palih anđela jer mi je bilo mrsko slušati zvuk tih imena, ali sad sam se suočila i s tim dijelom da bih bolje shvatila dobro i zlo i taj kontrast. Želim vam svako dobro. Samo tražite odgovore i naći ćete. |
Tajni snimak razgovora
- 10:51 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Klikni za knjige: Link knjige Klikni za tajni snimak razgovora: You tube Kanal Nitko u mojoj okolini nije poklonik blogova, vlogova, snimanja i dijeljenja nekog djelićka stvarnosti na internetu. Ja, s druge strane osjećam zanos, naboj energije u tom za mene kreativnom svijetu gdje možeš naći istomišljenike ili one koji se s tobom ne slažu. Osjećam se živom i vrijednom dok stvaram. Jer u svakom slučaju naići ćeš na reakciju. A onda i pažnju. Dobro, to je samo jedna stavka. Ima i ono kako možemo učiti i pomagati jedni drugima dijeljenjem iskustava. Pa nismo otoci, već ljudi. Trebamo jedni druge. Ne samo da nitko od mojih najdražih nije poklonik interneta već su me pokušavali sputavati i govoriti mi da to što radim ne valja, nije ni po čemu posebno...da sam dosadna. Kako su moji prijatelji bježali od mojih kamera, a moje sestre skrivale svoja lica dok bih ja snimala, a sad i moj partner ima sličan stav kako nije sve za Instagram, ja sam ostala i dalje entuzijastična i sretna kad nešto napišem ili javno kažem...ali opet ovog puta...učinila sam nedopustivo: objavila sam skrivenu snimku mog dečka Jamesa i mene o margarinu ili kako ga on zove maslacu ni manje ni više već na you tubeu. On ima stav da ništa nije za internet. Ok, osim njegovih tarantula koje snima za svoj kanal na kojemu nikad ne pokazuje lice. I tako u meni ostaje želja da kao Ella snimam svog Charlesa, ali ne...mi nismo takav par. James je pristalica mirnog povučenog života, a ja sam više neko misaono biće koje ne govori kako bi dobilo sponzore i uglavnom iznosi ono što se ljudima ne sviđa. Recimo da ću misliti kako je Josipina izvedba himne primjerena, kako se dva muškarca svakako mogu ženiti i posvajati siročad, kako chia sjemenke idu savršeno uz jogurt, kako me baš retrogradni Merkur uništio prošli mjesec svojim unazadnim kretanjem i kako je jedini spas u vjeri u Boga iako sam upravo izjavila da postojanje prošlih života nije isključeno. Da bih ostala vjerna sebi, dosljedna u svojoj želji i potrebi da stvaram i kreiram sadržaj koji nije profitabilan, ja imam puno radno vrijeme u jednoj velikoj firmi. Nisam komercijalizirala ni svoj izgled ni svoje stavove. Što je ostalo u meni cijelo vrijeme? Vitalno je uzbuđenje kad snimam video ili pišem tekst, kad objavim knjigu na Amazonu. Počnem titrati od sreće. Pa mi se jave misli: O kad bi barem netko želio sa mnom snimati... I tako jutros James govori kako bi volio fin doručak: jaja, špek, tost, grah...Niže sastojke onog što je uobičajeno engleski doručak, a za koji nismo kupili namirnice pa sam mu govorila da može nešto na brzinu pojesti kako bi što prije izašli van. Njegov interes je fino se najesti, a moj fino se prošetati. Kompromis ćemo naći nešto kasnije u danu kad se on dovoljno odmori od svog tosta s debelim slojem maslaca, a ja napišem novi tekst ili snimim novi video. Ali ovog puta je i kradljivica u meni poželjela svoje zadovoljstvo. Snimila sam djelić razgovora koji smo vodili prije njegovog prvog obroka danas. Pokušava me nagovoriti da odem u dućan po špek, a ja nastojim da odemo kasnije zajedno, a da sad gricne što bilo. Ponekad stvari treba uzeti u svoje ruke i prekršiti par ne tako bitnih pravila. Kao što je činio Robin Hood, kao što čini mačka kad joj braniš da se penje po kuhinjskim elementima pa ona iskoristi trenutak tvoje nepažnje i zgrabi komadić mesa. Dragi moji, vi koji dijelite svoje priče, videe, savjete i tako zabavljate i pomažete one oko sebe zamislite da svi imaju ovakav stav o privatnosti kao moji najdraži. Pa nitko nikad ne bi znao kako se pravilno jede maslac i tost na engleski način. Zato evo tajni snimak razgovora između mene i Jamesa u kojemu on otkriva eksluzivno za Blog.hr kako se isključivo i jedino ima jesti maslac i da bez maslaca ne smije proći ni jedan komadić kruha, krumpira ili kuhanog povrća. Ni za živu glavu ne staviti malo maslaca i nikako i nikad bez maslaca jer sve drugo je nedopustivo, pogrešno i neprihvatljivo ako živiš u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zna se čija je zadnja... |
Retrogradni Merkur
- 12:17 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Link knjige You tube Kanal Nisam vrlo upućena u astrologiju niti pratim položaj nebeskih tijela kod donošenja životnih odluka, ali jedna podudarnost me navela da napišem ovaj tekst. Nanizalo se nekoliko neugoda, odgoda, nesporazuma pa evo i panika na globalnom planu s virusom koji je uplašio ljude. Koliko god ulagala truda kao što obično ulažem u svoje dnevne zadatke rezultati kasne, izostaju ili dolaze u ratama. Sve izgleda nekako teže nego obično. Čak sam i sama bila iscrpljena od smišljanja rješenja za izazove koji su se redali ispred mene. Neočekivane reakcije ljudi oko mene na poslu, od mog partnera i sad mi se čini kamo god bih krenula sve je kao u magli, nejasno. Vjerujem da se i vi ne odvajate puno od mobitela pa je tako i meni moj mobitel pokazivao vijesti, a nekoliko puta na you tubeu ili portalima primijetila sam članke o retrogradnom Merkuru. On će takvim biti do 10.03. Danas je prvi. Pišem ovaj tekst još omamljena od događaja i riječi koje sam čula od ljudi oko mene. Ne samo da ne pratim astrologiju već ne pratim ništa dosljedno i slijepo. Ipak, mene je zanimalo kako se ponašati kad nastupi ovakav izazov. Uzmimo da je ostalo samo usporiti, odmoriti, udahnuti. Planovi koje sam imala nisu se ostvarili, ali nisam ni odustala. Samo sam morala sebe staviti na prvo mjesto. Imati dovoljno odmora. Dovoljno zdrave hrane. Šetnje u prirodi. Razgovora sa samom sobom u kojima predlažem opet samoj sebi da određene teme ne mogu sad biti tema jer je rješenje negdje u budućem trenutku ma koliko bih ja voljela da je rješenje sad i odmah. Emocije su postale pojačane. Što god da radim, pojavi se negativna strana. Recimo, bila sam ljubomorna u vezi. Na poslu nisam imala strpljena za ono za što uobičajeno imam. A ni ljudi oko mene nisu bili u boljem položaju. I oni su prolazili nešto svoje, ali to nije imalo doticaja s onim o čemu sam ja htjela pričati. Njih je mučilo nešto drugo. Nije bilo čak ni doticaja ni snage da se ono što je mene mučilo riješi. A ni oni nisu riješili svoje upite. Samo smo se jedni oko drugih kretali u nekim nesporazumima. Napokon, otišla sam na godišnji pa se ono s posla samo od sebe otpetljalo samim tim što nisam bila tamo. Partner i ja smo došli do zaključka da treba samo usporiti. Povukli smo se iz sukoba. Odgovore nismo našli. Oboje smo se odlučili na mirniji dnevni tempo. Manje riječi, ali ljubaznijih i obzirnijih. I vratila sam se onom što me tješi i smiruje, a to je moje pisanje. Iako sam planirala na godišnjem pisati nove nastavke knjige na kojoj trenutno radim jedino što sam mogla sročiti bili su reci mog dnevnika. Tako vam sad ovdje iste ostavljam i nadam se da će u svima nama biti dovoljno snage da se bude skromniji, strpljiviji, zahvalniji, manje trvdoglav. U što se pouzdajete kad nastupe dani izazova? Svakako da će nekima biti prirodno osloniti se samo na Boga, nekima je oslonac isključivo zdrav razum, a ja... nastojim sve upoznati, sve resurse oko mene. A najbitnije one resurse u meni koji se sastoje od kombinacije iskustva, znanja i vjere. Ne moram imati ništa odmah i sad. Ništa osim osobnog mira i zahvalnosti. |
Agatha Christie i moj dan u Londonu
- 12:49 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Link knjige You tube Kanal Kad sam bila djevojčica događalo bi se da poneka od mojih prijateljica izađe van s knjigom koja nije bila za našu dob. Sjećam se Riki, pojavila se s Deset malih crnaca, Agathae Christie. Odmah sam poželjela dotaknuti knjigu, ali je bilo još djece koja su posezala za njom. Pričaj nam što se događa? Nestrpljivo smo zapitkivali i onda bi baš ta djevojčica koja je došla s romanom sjela u sredinu da bismo svi mogli čuti sadržaj djela. Te smo knjige zvali romanima.Tako se dogodilo i s naslovima poput Gričke vještice ili knjiga s polica naših roditelja s natpisom: Hedwig Courths Mahler. Nisam mogla raspoznati je li ovo autor ili autorica. Između nas kolali su naslovi Zabluda, Siroče, Neljubljena žena. Tada s deset godina mi smo u parku ili iza zgrade pričali o raspletima i zapletima ovih djela s takvom zanesenošću da bih noćima znala uz svijeću čitati kako bih imala o čemu pričati s prijateljicama sljedeći dan. Mama bi me uzaludno upozoravala kako moram spavati i kako ću uništiti vid škiljeći po stranicama koje su izgledale sjenovito i žuto od loma svjetlosti koja mi je titrala ispred očiju. U školi smo imali biblioteku i te knjige tamo mi nisu davale toliko zadovoljstva koliko ove koje smo u druženjima slavili i voljeli. Dva bi učenika otišla u knjižnicu i vratila se s naslovima dvije ili tri knjige koje bi dobili za lektiru. Koliko su bile zanimljive ne mogu se sjetiti ni jedne. Znam da sam doma imala Pustolovine Toma Sawyera i željela sam biti kao on. Imala sam i Pipi Dugu Čarapu i željela sam biti poput nje. Zamišljala sam kako postajem glavni lik i idem posvuda u zamišljenim ljetnim danima punim dogodovština. Toliko sam voljela čitati da bih sve što se nalazilo u tatinoj kućnoj biblioteci odmah nakon što je dokupio koje djelo, pročitala. Nisam imala nikad restrikcije u smislu da je nešto neprimjereno mojoj dobi pa sam s deset godina već pročitala Djevojku O. A to zato što nitko nije ni znao da ih čitam. Roditelji bi bili na poslu, a ja bih s polica uzimala knjige. Nije im palo na pamet da ću umjesto crtića i Branka Kockice čitati tamo neke sadomazohističke naslove ili tragičnog Maksima Gorkog i njegovo Djetinjstvo nakon kojeg sam ridala od bola. Našao se tu i Don Quijote. Tehnička enciklopedija. Atlas svijeta. Tisuću zašto, tisuću zato. Zagor. Alan Ford. Hajde da spomenem i časopis Bravo iz kojeg smo izrezivali sličice, a tekst je ako se ne varam bio na njemačkom. Ni jedna knjiga danas mi nije toliko sreće dala kao onda kad sam ih kao dijete čitala. Ja sam doista osjećala neko neopisivo ushićenje, zadovoljstvo, ekstazu od samog čitanja. Na Drini ćuprija. Nije bilo reda ni dobne odrednice za sve što mi se našlo na putu. Ja bih ako ne pročitala, a onda prelistala svaki naslov na koji bih nabasala. I tako šetajući po Londonu kad sam naišla na spomen Agathai Christie ja sam osjećala kao da sam pronašla nešto svoje. Nešto što pripada baš meni. Od svih zdanja u gradu i čudesa kojima se možete diviti tamo sam zastala i tražila od prijateljice da me uslika. Od prijateljice koju sam zatekla u Londonu, a koja je sa mnom u malom parku prije tridesetak godina čitala ljubavne romane i one detektivske zbog kojih smo pokušavali pogoditi rasplet i kraj djela. Ponekad bismo se u raspravama i svađali. I ne mogu pronaći tu fotografiju, ali ću priložiti nekoliko drugih. Ponekad u trenutku izbrišem neke fotografije jer mi se učini da nešto na njima nije po mojoj volji. Ili mi je možda u starom mobitelu ostala. Tko bi znao?! Možda se pojavi u nekoj memoriji računala pa ću je naknadno dodati. Za sada uživajte u odabiru dostupnih fotki.    |
Zakasnina knjižnici 100 kunića
- 12:17 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
|
Link knjige You tube Kanal Oduševljeno sam slušala knjižničara koji mi je govorio da mogu uzeti do triedeset knjiga odjednom. Da ne moram platiti članarinu. Knjige mogu produžiti pozivom, dolaskom, putem aplikacije sama. Savrešeno je zvučalo tog sunčanog dana u jednoj engleskoj biblioteci. Moj program je tri knjige maksimalno, godišnja članarina i zakasnina. U Engleskoj postoji samo zakasnina i ta me opelješila jučer. Za prvu posudbu nije bilo problema jer sam se još držala naučenog ponašanja, tri knjige, čitaj naizmjence, vrati na vrijeme. Drugi posjet knjižnici u meni je probudio raskalašenost pa sam uzela šest naslova. Čitala ih naizmjence, jednu sam odmah progutala, tri su bile podjednako zanimljive, a ostale dvije mi nisu puno značile. Počela sam se ponašati kao da su knjige moje vlasništvo i nosila sam ih u torbi na posao, s posla, u kojekakve čekaonice. Spojila sam se na aplikaciju, dala joj svoj bankovni pin kako bih ga lakše zapamtila i produžila knjige prvi put. Kasnije sam izgubila pojam o vremenu, a kad sam provjeravala već sam naišla na neugodnu poruku da dugujem sto kunića zakasnine. Kako? Zašto? Vodila sam računa o datumima i spajala se na aplikaciju provjeravajući je li mi isteklo vrijeme...Nemoguće, odjednom mi je onaj knjižničar u mislima postao kao neki kreditni bankar koji šalje opomene. Čovjek ni kriv ni dužan. Da se iznos ne počne nagomilavati spremila sam knjige u ruksak, obundala se i po najvećoj buri uputila u centar. Puhalo je sto na sat (provjerite dnevne vijesti na dan 10.02.2020 za London). Ne lažem. To je upozorenje o vjetru iskakalo iz mobitela danima. Putem sam mislila na koji ću se način izmotati pridržavajući se za grmlje da me ne otpuhne kao listak i birajući put između zgrada koje su služile kao štit od buretine. Smišljala sam: Koji izgovor da ne platim nagomilani iznos, koji? Hajde pameti, sad se prikaži! Da tražim neka se spoje na aplikaciju i vide koliko sam puta provjeravala? Da im napravim scenu i svalim krivicu na njih, na kompjutere, smrznuo se ekran ili niste dobro očitali kod?! Htjela sam zadržati i knjige i iznos koji se svakim danom povećavao, po knjizi, po danu, dvadeset penija. Nezaustavljivo. Jedan članak na mobitelu je govorio da se može i u zatvor zbog ovoga. Ali ja s knjigama imam neki osjećaj kao da su sve moje. Knjižničari su barijera. Traže od mene da se ponašam odgovorno. Idem tako i mislim da nema tih zakasnina, nikad, ama nikad naslove ne bih vratila baš zbog tog varljivog osjećaja kako su sve knjige moje. Ponedjeljkom ljudi nahrle i onda se čeka. Još i to! Napokon odustala sam od scene i poricanja očitog. Olakšala sam knjižničarki pokazujući ekran mobitela na kojemu se crvenila zakasnina. Platila. Okrenula se i pomalo prkosno odlučila kako neko vrijeme ne uzimam nove naslove. Potapšala sam se zamišljenom rukom po ramenima: Bravo, Irena. Radiš sve kako treba. Nisi se pokušala izvući, posvađati ili praviti scenu pred drugima. U jednom času sam pomislila da se izvučem na suosjećanje, da im kažem kako sam disleksična, da nemam pojam o vremenu...Vjetar je otpirio sve te zamisli i vraćala sam se doma s praznim ruksakom, osjećajući olakšanje da se cifra neće gomilati, neću u zatvor i neko vrijeme neću provjeravati aplikaciju koju sam tada isti čas pogledala da se uvjerim kako je nakupljanje zakasnine stalo. U ormaru, u torbi, devet je naslova koje moram vratiti sestri kad budem dolazila u Rijeku. I ona me opomenula da sam uzimajući ih obećala, vratiti pa nikako. Srećom, ove nemaju zakasnine. Sa mnom će netrag za Kroejšu u travnju. Do nove posudbe ja sam odličila čitati blogove. Ni brige o datumima, ni kazne za zaboravljive i mirna Bosna.  Fotografija: Autorica u parku, nevezano za temu, ali vezano za srce |
