< travanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Travanj 2021 (2)
Veljača 2021 (2)
Prosinac 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Lipanj 2020 (1)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (7)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Link knjige

Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik

Linkovi


You tube Kanal




Loading


Pisma iz razonode
07.04.2021., srijeda
Kulturološki jaz

Knjige

Link do priče



Nešto nije u redu, ali tek sam dva dana tu i još ne mogu sa sigurnošću reći koji k…. Mislim da ovi ljudi samo glume da su u braku. Sve rade odvojeno, a ja jako dobro znam iz osobnog iskustva kako to izgleda. Mađaricu mi se ne da ispitivat jer generalno nisam tip za tračeve. Uglavnom, mama je preopterećena ili možda nije toliko preopterećena koliko zabrinuta za raspored. Toliko je sve organizirala da ne daj Bože da koje dijete popije vodu iz čaše za mlijeko i obrnuto. Metode odgojne za moje pojmove okrutne.

Njen tata je napravio osamnaestero djece, a njegov desetero (dolje u Nigeriji). Mogu zamisliti u kakvim su uvjetima odrasli. Ovdje mi se jako sviđa zrak. Osjećam neprestano svježinu. Bogata je vegetacija. Došla sam u proljeće. Deset je sati navečer, a za pisanje još uvijek imam danje svjetlo. Škotska mi se sviđa. Mama Glasgow je šizila i danas. Tata Glasgow je Mađarici kupio Guessov sat u znak zahvale o kojemu ona nije imala pojma. Skužila sam da ta žena mora pošiziti na nešto svaki dan, a kad pošizi pretvara se u instant vraga. Djeci je danas nabila osjećaj krivnje što plaća njihov sat plesa utorkom. Ne znam što je točno malena skrivila, ali mater joj je pet minuta od polaska na ples rekla da ne ide i nek' se popne gore u sobu. Uslijedilo je bugarenje. Čulo se njeno održavanje lekcije i kad je skužila da je osjećaj krivnje dobro nabijen pustila ju je na ples. Tata Glasgow hrče. Mama Glasgow dosta pljuje. Bilo da smo u autu ili u dnevnom boravku. Ima tu potrebu. Prvi put je rekla Sorry, otvorila vrata i hraknula samo tako. Za kasnije pljuvanje se nije opravdavala.
Ne bih se trebala opterećivati njihovim tugama. Već mi je palo napamet da Mami Glasgow ukažem da olabavi i što pretjeruje s rasporedom i režimom prema djeci. Trebam naučiti iz snalaženja mađaričina, ali u meni se javlja bosanski glasić svaki put kad tiho opomene dijete za stolom da jede, pa to onako strpljivo ponovi stoti put i doda stoti please na kraju zamolbe. A moj bosanski glasić kaže: Jedi pič..ti materna neodgojena, šta mrviš tu po stolu i igraš se hranom, nemoj da ti sad opalim plesku. A i da naglas kažem vraga bi znali. Za moje kriterije curice su razmažene i obožavaju prkositi. Pravo im budi kad mogu uz tolike dadilje do sad. Moram staviti sa strane svoje stavove i pravit se Mađarica. Mislim da nije pametno petljat se u nigerijski odgoj, mogla bi me Mama Glasgow opizdit po nosu. Najbolje da nastavim po uputama i ne razmišljam puno. Teško se navikavam da dijete mora pitati za svaki zalogaj. Doslovno za svaki. Nedobog da pojede keks više. Nedobog da prdne izvan wc-a.
Žene u Škotskoj imaju dragu mimiku lica. Na roditeljskom su se pojavile samo žene. Vrlo malo sam razumjela buduću učiteljicu. Furala sam se na prijašnje roditeljske i brijem da je i ova govorila isto sat vremena što i svaki učitelj prvog razreda. Jedino što mi se nije svidjelo su uniforme. Dosadnjikave sive i čak plave jakne koje se moraju kupiti. Mama Glasgow šizi na svaki novi trošak. Kuće su slične jedna drugoj i dosadnjikave izvana s tim bijelo- ponegdje nježno žutim fasadama. Nikako da zaboravim da se ovdje ne radi o meni i da moram više prihvaćati nego mijenjati. Trebam biti tiha dadilja koja skakuće oko dvije male djevojčice, a dođe mi da im kažem materi: Što praviš budale od djece? Na engleskom to ne bi zvučalo najbolje i gubi se značenje. Ah, da, neće jesti koricu od tosta i to bacamo. Fakat šizim na hrskave gluposti. Znači, najprije im dopuštaju hrpu budalaština, onda se odjednom situacija uozbilji da mi je razina neugode mrvicu do povraćanja, a uključuje nabijanje krivnje u smislu: Ja radim za vas i komociju vam, a vi nezahvalno ovo ili ono…što jedno petogodišnje dijete ne može i ne mora shvatiti. Tu dosadnu roditeljsku žrtvu koja se barem jednom dnevno mora nabiti na nos. Ona to tako snažno čini da pomišljam kako djecu nije ni htjela. Uskoro uslijedi nekakav Thank you, a to bi bila zahvala poprilično uštogljena za kakvu manju uslugu. Teško mi ju je gledat u oči kad je muči sto vragova. Kao da je u neprestanom pogonu i misli li ga misli. Kontrol frik na entu. I sad sve to na stranu. Nisam došla ovdje ispravljat krive Drine. Moje je da poslužim i perem njenu djecu, a njeno da svaki dan na nekome iskali bijes. Munja bijesa ide iz nje. Za sad mi se čini da je muž izbjegava. Djeca mi ne smetaju, on mi ne smeta (možda i ja dobijem kakav satić kao kolegica Mađarka). U dućanu sam vidjela bademe za funtu. Moja škrta guzica će ih uskoro kupit. Neimanje novaca me odgojilo da razmislim prije nego potrošim i već mi je to dosadilo. Da se barem nekim čudom pročuje za moja izdanja na Amazonu i da mi počnu kapat novci. Teoretski sam postavila vrlo dobru platformu za to. Samo netko treba kliknuti na objavljeni naslov. Recimo, neka tisuću ljudi diljem svijeta svaki mjesec klikne za mene i mogu natrag za Hrvatsku. Zaradila bih tisuću i po eura i mirna Bosna.

- 06:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #
02.04.2021., petak
James je nezreo u četrdeset i sedmoj

Knjige

Link do priče

Nezrela je osoba. Ovako sam izgledala ja kao nezrela osoba. Zato mogu vidjeti kod njega neke od znakova jer ih prepoznajem iz svog prethodnog ponašanja. Ali razlog zašto sam ja uvidjela da treba prestati s mojim nezrelim ponašanjem nije bezbroj kvaliteta u njemu već loše posljedice onog što sam ja radila.

Primjer: biti zaigran i nevjeran. Onako, recimo, kako tinejdžeri švrljaju i istražuju. Tako neki ljudi nastave i u kasnijoj dobi. Ja sam se umirila kad sam shvatila značenje povrijediti, dobiti spolnu boleštinu, ne moći se riješiti nekoga tko ti je bio samo za zabavu...doslovno kad su negativne posljedice izašle na vidjelo. Tad se dogodila moja spremnost za biti vjerna. Dob: trideset i sedam.

Ne znam koje su okolnosti kod vas, ali u mom emocionalnom sazrijevanju da bih bila spremna za monogamnu vezu najbitniju ulogu imale su loše posljedice nezrelog ponašanja. Moj partner s kojim sam zadnje četiri godine sazrijelavala da bih napokon došla u svom unutarnjem svijetu do želje biti samo s njim, pokazao je zrelost na puno životnih polja, a tamo gdje nije, morala sam biti strpljiva. Nikad do sad u meni nije bilo dovoljno svekolikih okolnosti za monogamnu vezu.

Promatrajući njega i ljude oko sebe, pozicionirala sam i njih ispred ili iza na toj ljestvici emocionalne zrelosti. I ne radi se o tome da vam se više nitko nikad ne svidi već se radi o tome da možete sagledati negativne posljedice nevjere, predočiti sebi koliko bi to boljelo onog tko vas voli, iskalkulirati gubitak ne samo budućih zajedničkih trenutaka već i onoga što ste do sad stvorili (dom, djeca, biznis,razgovori, odlasci u šetnje ili možda samo sjediti zajedno u tišini).

I tako za nekog vrlo rano, a za nekog nikad ne stigne emocionalna zrelost. Zbilja se ne može proračunati i garantirati s biološkom dobi već se stječe s vremenom i okolnostima. Nekome je odmah jasno, a nekome nikad. Moramo biti spremni i oprostiti. A jedino vezivo je obostrana želja za ostati zajedno. Što mislite?

- 12:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #
10.02.2021., srijeda
Imam novi Iphone


Knjige

Link do priče


Nadala sam se naspavati nakon noćne smjene, ali moji susjedi iznad su normalni ljudi koji idu u krevet oko devet i bude se u sedam. To se ne poklapa s mojim sova stilom života pa sam pokrivala uši jastucima dok su i dostave koječega jedna za drugom zvrndale na vrata. James mi je šuškao iznad glave malim paketićem u kojemu je bio novi Iphone. Nisam imala snage okrenuti glavu u njegovom smjeru već samo promrmljati: Kasnije...ti otvaraj sve. A onda je nastupio san bez obzira na vrisku i ples malih nogica što žive na katu iznad nas i glasa njihove majke koji ih je upozoravao da se barem malo smire.


Vjerujem da me nakon koja četiri sata sna James probudio kako bi doznao moju lozinku elektroničke pošte. Novi mobitel znači i nove sigurnosne postavke, unos podataka, razgovore s operaterima, postavljanje aplikacija...Sve je to obavljao dok sam ja spavala da bi nestrpljiv kakav je došao na ideju neka se probudim da već sve pokrene još dok ja spavam. U njegovom svijetu stvari treba odraditi što prije, a u mom se uvijek ima vremena. Jedva sam se suzdržavala da ga ne odgurnem rukama kad je sjeo do mene i prislonio telefon na moje uho da bih odgovarala nekoj operaterki sa škotskim naglaskom sa: Mhm, aha, mhm...upravo sam se probudila iz noćne, može li to moj dečko s vama u detalje raspraviti? Rekla sam da se što prije vratim snovima. Tada sam odgovorila na njena pitanja: datum rođenja, adresa, ime prvog kućnog ljubimca i prepustila je Jamesu.


Opet sam utonula u tako željen san koji je na samom početku još odgodila i zakašnjela dostava tjednih namirnica zbog poledice i spomenuta buka susjeda. Sve je usporenije. Nastojala sam kapke držati otvorene da ne propustim delicije i naručena pića. Nije mi uspjelo. Dostavljač je morao lupati na vrata. Ispričao se i ostavio vrećice ispred mojih nogu. Pospano sam mu zahvalila i uvukla se natrag u krpe. Ponadala sam se da napokon mogu odmoriti, ali James je vodio pregovore s mojim operaterom i mogla sam čuti kako davi čovjeka detaljima o mom računu onako kako bi pričao o svom broju i uplatama (vrlo detaljno).


Tek navečer mogla sam mu zahvaliti za trud jer je engleski meni ipak drugi jezik i nije da obožavam službenu konverzaciju. On se trudio da mi ne podvale kakva sitna slova u ugovoru i da sve bude jasno. Mahao je malim aparatom ispred mog lica i pjevušio: Who has new mobileeee? Da nije sinoć preko interneta odabrao novu tarifu, model telefona za mene ja bih imala ovaj stari sve dok se ne bi doslovno raspao. Već godinu dana imam razbijen ekran i na njemu neke dvije crne rupe promjera centimetar, vratašca od kartice sam osigurala selotejpom jer se inače sama otvaraju (iskaču!) pa se uređaj pali i gasi, a zadnje je otkazao mali utor za punjač pa bih uređaj morala držati u raznoraznim položajima kako bi se baterija napunila.


Kad me James vidio što izvodim s punjačem kako bih podesila žicu i tu metalnu pločicu za koju mislim da se jednostavno pomjerila ili izlizala od uporabe, odmah je u moje ime tamo na onlajn stranici našao Iphone s otplatom od godinu dana jer smo komentirali kako neki ugovor na duže nije baš ugodan niti za pomisliti, a kamoli imati. Ovo ti se odbija od tvog sajdera od krušaka, zezala sam ga jer će moj račun za mobitel sad biti poduplan pa nešto drugo što inače kupujemo treba srezati. On je predložio neka naručujem manje krafni i mafina, a da razine alkohola treba zadržati na potojećim tjednim priljevima.


Na kraju dana sretno sam krenula na posao u gumenim čizmama, s dva para čarapa na stopalima. Palo je nešto snijega koji se zadržao po travi, učinio krajolik predivnim, svjetlucavim ispod gradskih svjetala. Poledica tu i tamo nije me spriječila da bicikliram. Tek na poslu palo mi je na pamet kako James sad može čitati moje mejlove. Može tako sve do godine tko zna koje unatrag vidjeti što sam tipkala, kome sam tipkala. Ma i nije važno...samo da ne pronađe one fotke iz faze kad sam mislila: Mudro je izazovne fotografije odašiljati bez lica. A tko zna, možda ga i zabave moje kreacije iz mladosti. Iz vremena kad mi se još dalo koketirati i tipkati o strasti, maštati o divnim ljubavnicima od kojih je pokoji i bio zanimljiv.
Daleko je to iza sad sve. Imam novi Iphone. A možda i partnera koji neće kopati po mojoj pošti (pomislila sam da hoće samo zato što bih ja bila znatiželjna i prekopala njegovu). Čovjek sigurno spava od umora i postavki mog novog mobitela.
- 04:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #
05.02.2021., petak
Naviknuli smo se

5.2.2021.


Knjige

Link do priče

Puno pisaca u intervjuima je izjavilo da o tuzi mogu pisati kad god i bilo gdje, a da je o sreći malo zahtjevnije tipkati (niti imaju volje niti lakoće u tome). Upravo zato se javljaju periodi moje pisalačke šutnje, muka koji se ovdje i ne primijeti jer za čitatelja tekst se samo niže i jedino sam ja svjesna višemjesečnih prekida ovog vijenca od riječi. Osobno je to lijepo razdoblje za mene. Živim. James i ja prduckamo po kući, a nakon valjanja po krevetu i večeranja (isto u krevetu) idemo u duge šetnje koje je on odnedavno počeo mjeriti nekom aplikacijom na mobitelu. To bi bila summa summarum onoga što se u vremenu svjetskog lokdauna odvija između nas.

Opametila sam se pa hranu više ne dovlačim u ruksaku ili na biciklu već utipkam što želim i naručim dostavu. James je skoro svisnuo od zadovoljstva kad mi je iz kreveta javio o takvoj prvoj dostavi koja je njega zadesila kod kuće, a mene na poslu pa mi je uputio video poziv samo da mi prenese dojmove: Sav onaj sir? To si kupila za nas?! Pa pivo, grožđe, gumene bombone, bademe...sajder od krušaka...Nabrajao je. Bilo je tu više od sto naših omiljenih malih šuškavih vrećica s hranom.
Sutra možemo šparoge, luk i kajganu? Što kažeš na to? Pitao me veselo, a to čini kad ne želi jesti pahuljice i mlijeko već bi da se moja privrženost pokaže i u kuhinji. Neka jela nikad prije nije spremao kao što nije ni pio čaj. Kakav si ti Englez koji ne pije čaj? Uzviknula sam jednom prilikom u razgovoru dok smo se još upoznavali. Ubrzo sam kupila najveću kutiju crnog čaja P&G i popunila kuhinjske ormariće začinima. Večere je prije gotovo uvijek naručivao iz obližnjih restorana. Bilo je važno samo da u kući ima crnog kruha, maslaca u ogromnim količinama i više vrsta sira. Ali kad sam se doselila uvela sam toliko dobrih promjena kao što je paleta začina, kuhana hrana i raznovrsno voće.


Da se ne lažemo nije odmah bila ovakva idila. Govorio je: Slaninu (bacon) prepržiš, a kobasice ostaviš presne. Uvrijeđeno sam odgovarala da ih može sebi po volji i pripremati sam. Za ove prisilne pandemijske kućne dane i noći toliko smo naučili jedno o drugom da se više nesporazumi niti ne javljaju. Napokon se ne iščuđavam kad za doručak počne nizati grah, gljive, rajčice, dva jaja na oko, prženice od krumpira i već spomenute kobasice i slaninu. Treba mu pet tava i rerna da zgotovi prvo jelo u danu. Dok se još nisam ni umila on lupa loncima i nakuhava. Meni je ujutro samo do toga da zgrabim kavu i prije prvog gutljaja pojedem kakvo pecivo.


Tako nam je sad lijepo, a u travnju prošle godine James je skoro umro od virusa. Borio se dva tjedna. Kopnio bez teka. Izmjenjivale su se neugode od kostobolje do vrućice. Ostavljala sam ga nerado u postelji da bih umaskirana i s gumenim rukavicama tek nakon ponoći odlazila do obližnje benzinske gdje bih izdiktirala što želim preko malog otvora koji su načinili kako nitko ne bi ulazio unutra. Na tom kratkom putu od stana do pumpe vidjela bih nekoliko rotirki hitne pomoći parkiranih uz kuće mojih neznanih susjeda. Ja sam bila na furlough, iliti pandemijskom plaćenom dopustu.

Iako se isprva javio strah da ću i sama ovako patiti, nakon promatranja malaksalosti i muka koje je imao James, ispostavilo se da je moje tijelo otporno na sve što je James iskihao u maloj sobici. Tražila sam od njega dopuštenje da i ja zovem hitnu kad je izgubio pola kilaže, ali sve dok je mogao samostalno disati nije želio intervencije. Do toga je bilo došlo. Mogao je jedva disati.


Skoro godinu dana kasnije već smo zaboravili na ono što je zadesilo sva ljudska bića pa i nas. Ponovo možemo uživati u malim radostima kao što su kuhanje i poljupci. Došli smo do neke nove komocije u kojoj više nije tako strašno biti stalno doma jer smo naučili šutjeti zajedno, dati si prostora i kad smo doslovno tijelima jedno uz drugo, a mislima svatko na svojoj strani, slobodni. Svađati se i nemamo oko čega jer smo se toliko nasvađali da su svi nesporazumi pojašnjeni. Naime, u 24 sata kroz ovoliko mjeseci zajedno bilo je bezbroj prilika da mu prigovorim i da mi odgovori, da se naljutim pa odljutim. Da protestiram na sofi pa se mazno vraćam u krevet. I pjevali smo i plakali. Zato nisam pisala jer sam bila i jesam pretežno sretna, zaljubljena.

- 01:52 - Komentari (13) - Isprintaj - #
09.12.2020., srijeda
Flert na poslu, čitam vam iz dnevnika


Knjige

Link do priče



- 17:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #
02.10.2020., petak
Nije posljednji pozdrav, sjetim te se svaki dan

Pokušala sam si na putu do posla objasniti kako ću preživjeti ovo stresno razdoblje. Posebno o ideji koju moram formirati o odlasku drage osobe na drugi svijet. Dakle, svakako pomaže slika o ciklusima koje sve živo ima.

Jer samo srce nije dovoljno, samo voljenje nije dovoljno, ono te može uništiti ako plačeš i žaluješ bez malo prihvaćanja da ćeš i ti tako u prah se pretvoriti.

Samo gledanjem oko sebe možeš uvidjeti svoju vlastitu zakonitost. Gledanje ruža u vrtu mi je dalo uvid u taj krug rađanja, življenja i umiranja ma koliko se mi unutar sebe osjećali kao da imamo potrebu vječnog života na zemlji, nije po prirodi stvari da tako bude.

A smrt nas užasava i smatramo je najvećom prijetnjom. Samo zato što smo istovremeno u formi čovjeka koji ima i težnju opstati. Živjeti znači biti vezan za druga ljudska bića i smrtnost nas užasava. Pomisao da budemo bez njih nas plaši.

A bez uviđanja zakonitosti samog života ne možemo zdravo podnijeti umiranje nekoga bliskog. Bez otpuštanja samoljublja koje dijelom koristi kod skrbi za život koji nam je dan. Da bismo skrbili za sebe trebamo imati te doze samoljubavi, ali u situaciji kada bliska osoba umre, moramo nadići disanje, krv, sve drago, naše tijelo i sjetiti se duše. U trenucima kad nam se ionako samo plače.

Duša može izgledati nepoznata jer trbuh je neprestano gladan, tijelo željno dodira, obziri prema najbližoj grupi ljudi nas tjeraju da se uklapamo i ispunjavamo očekivanja, ispisujemo izjave i formulare, rješavamo papirologiju. Krv i meso nadjačava i dok smo živi, zasjenjuje dušu.

Ali eto, smrtno je tijelo, pa bilo nam milo ili drago da je tomu tako, tomu je tako. Na zemlji smo niz godina i onda dolaze naše kćeri, sinovi, unuci i mi umiremo. Vrlo je sebično ne pomisliti da su se rodili novi životi u obitelji, a da stari životi odlaze na drugi svijet. Vrlo nerazumno je plakati dulje nego je ...možda pristojno i zdravo. I ja sam plakala i plačem što je moj otac umro. U isto vrijeme on me naučio da dok sam živa živim po principima koje je u svom odgoju i prisutnosti u mom životu meni dao. Učio me radu, upornosti, skromnosti, da ne naštetim drugima. Da ne naštetim sebi svojim odlukama.

Ali sve moje verzije objašnjenja ne mogu odagnati bol koja se usidrila u prsima i plačem za njim kao da opet imam četiri godine, tako plačem: Gdje je moj tata? Hoću tatu!

Pa se opet smirim u razumu i promatranju ruža koje iznova pupaju dok latice starijih padaju na pod. To je život, ciklus, krug, mir...

Češće govorim sa sestrama, majkom...i one se nose s gubitkom svaka na svoj način...Svjetlo je u nama...
- 14:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #
13.08.2020., četvrtak
VINO OD KUPINA

James uživa u malom vrtu koji je uredio otkako ja živim kod njega. Jedna biljka penjačica se naočigled mijenja kroz sate i on je meni pokazuje u čuđenju. Zabilježio je kemijskom njenu visinu, a kad smo se vratili doma iz izlaska tri je centimetra već bila iznad gredice koju joj je postavio kako bi mogla ukrašavati naš vrt. Ja sam pretakala vino od kupina. Kupine su posvuda i ne možeš ne poželjeti napraviti vino. To radim prvi put u životu i nisam ni okusila još ni kapljicu iako sam svaki drugi dan dolazila provjeravati kako kemijski proces napreduje.


Pročitala sam da ide kilogram šećera na šest kilograma kupina i da se to ostavi, a propusti kroz gazu u boce nakon tri tjedna te se još drži u bocama dva tri tjedna i onda može stajati na hladnom dok se ne popije. Moj ekperiment je bio u staklenim teglama od kave koje sam prekrila pamučnim poklopcima (neka stara haljina koju mi je dala prijateljica s posla). Najbolje je staklo i ne smije biti zatvoreno da bi zrak mogao dolaziti do smjese kupina i šećera, inače bi prekipjelo. To je sva mudrost.


Taj prvi dan sam bila tako uzbuđena da nešto stvaram sama da sam na tim platnenim poklopcima izrezivala male rupice kako bi voćne mušice nesmetano ulazile unutra. Netko mi je tijekom odrastanja rekao da je njihovo prisustvo nužno u procesu vrenja. I tako sam škaricama reckala male otvore, a tek idući dan došla do zaključka da mušice unutra odlažu svoja jajašca i da mi je netko pogrešno rekao kako one imaju funkciju u pretvaranju mošta u vino. Pripisala sam sve svom neiskustvu i možda izokrenula riječi tog nekoga jer se kroz maglu samo sjećam da mi je nekoć netko spominjao mušice i vino.


Otklonila sam žlicom prvi sloj u teglicama i vidjela da je sve u redu s mirisom tamno crvene tekućine. Kako sam imala previše kupina trećinu sam zamrznula za kasnije kad zahladi. A kako nisam željela kupovati nikakve posude kad mi je ponestalo staklenih teglica od kave uzela sam metalne zdjele u kojima inače mijesim kruh. Ovo drugo se pokazalo kao ne tako pametan potez jer mi je na jednoj od njih krpa kojom sam je prekrila upala unutra i natopila se pa je dio, mali dio, ali ipak jedan dio budućeg vina otišao u škart. Kod pretakanja sam otkrila da je ovo vino koje je bilo u zdjelicama nekako prljavije, ima više larvica voćnih mušica, a bio je i neki želatinasti sloj koji teglice nisu imale. Pretpostavljam da je to nakupina bakterija meni nepoznate vrste.



Svaku sam teglu presula u boce (kroz čisti stari gazoliki šal) ne miješajući ih jer sam htjela da ako je već neko iz zdjela poocatilo ili oprljavilo od te meni nepoznate želatine, htjela sam da ono kvalitetnije ostane odvojeno. I da vidim iz svog iskustva kako je bolje spravljati ovo vino.
Teperatura je u augustu oko trideset preko dana, a zbog mirisa i mušica nisam držala to sve u stanu jer bi mi James sigurno prigovarao nego sam ih sve stavila u košaru za veš i prekrila ručnikom. Tako mu nisu smetale i pokazao je interes za moju aktivnost.


Sinoć prije spavanja sam pomislila da prije konzumacije možda prokuham bocu kako koju budem koristila jer me zbilja odbilo malo ono napipavanje želatine na površini rastvorenih kupina. Ne znam kako se zovu te kupine koje ispuste svoj sok jer nisam odrasla na selu ili negdje gdje se pravi vino od kupina.


Od ideje da pravim med od maslačaka sam odustala zbog količine šećera koji se stavlja u smjesu i kuhanja, ne sjećam se sad je li bilo dva ili tri sata zapisano u receptu. Ne mogu zamisliti na ovoj vrućini nikakvo nakuhavanje. Prženje šipka sam isto prekrižila jer imam dobar kupovni čaj. Ostaje sad još tri tjedna i probat ću jesam li dobila vino ili ocat.
Od ideje da i danas šetam uz jezero i nakupim vreću kupina možda i nisam odustala jer su staklene tegle sad prazne i James će zasigurno tijekom dana predložiti šetnju uz jezero. Nemamo drugih planova. Riječ kupina mi se sama od sebe pojasnila kad sam ih prije tri tjedna brala. Bile su nadohvat ruke, u neizmjernom broju, posvuda oko mene da me obuzeo osjećaj zadovoljstva i obilja. KUPI, u smislu samo kupi, a NA u smilsu na, uzmi koliko hoćeš. Tako su nastajale riječi, zar ne?!


- 10:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #
06.08.2020., četvrtak
O matematici i jeziku

Ne sjećam se ni jednog neugodnog trenutka na satu jezika i pisanja. A cijeli sat matematike je za mene bio gorak. Nisam shvaćala da malo truda daje točan rezultat. To malo truda se nije pojavljivalo jer ga je spriječavala neka dosada.

Samo malo truda i neugoda bi nestala i mogla sam biti ponosna da sam riješila zadatak. Ali ne, meni je bila draža i ta neugoda nego angažirati moždane vijuge par minuta na matematičke operacije. Nisam imala strpljenja.

Pisanje i jezik, čitanje sastavaka, pjesmica, odlomaka iz knjiga s druge strane činili su mi ugodu, divljenje da kao ljudska vrsta imamo govor, jezik, naglasak svog podneblja. U svemu tome za mene je bilo smisla.

Zato danas dok sjedim u vrtu računam, zbrajam i oduzimam kako bih otkrila i u tome neku ugodu i smisao. A dok to činim i dalje osjećam da mi se ne da. Tko zna zašto je to tako. A počela sam jer sam došla do zaključka da svaki dan pišem i čitam, a da prodje par mjeseci, a da svojim mozgom ne zbrojim ni najmanja dva broja i da mi je zbog toga potrebno pet minuta kad se nadjem u potrebi kakvog zbrajanja u dućanu.
Ako izgovorim brojeve 54+68 u trenu kad ih počnem zbrajati sam ih već zaboravila i zato sam ih počela zapisivati...Tepati si kad dobijem točan rezultat samo ne bih li omilila samoj sebi tu jednostavnu matematiku, a ponovila sam i postotke.

Sve s nekom željom da odagnam dosadu i pronadjem mrvicu motivacije koju mora da imaju matematičari, nešto mora postojati u tome što oni vole. Još tragam za tim. Što je to?

Irena Pušnik
- 11:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #
05.06.2020., petak
Narla, mačka

Jutro sam provela u kuhinjici pričajući s mačkom. Bolje rečeno ja sam joj tepala, a ona se motala oko mojih nogu i prela. Nije bilo planirano već kad je mačak s kojim se više mazim i družim izašao iz kuhinje, ona je ostala.

Do sad sam o toj životinjici imala razne pomisli i ni jedna od njih nije bila osobito ugodna. Najprije njena crvenkasto smeđa duga dlaka fuca se svuda po stanu i mojoj odjeći. Onda to neobično njeno mačje lice za koje je J mama rekla jednom prilikom: Ne znam što bih mislila o tom tvom licu. Tako ni meni na prvi pogled nije bila dopadljiva.

Škakljivi dio je da ta mlada mačka dolazi iz legla njegove bivše. To mi je instinktivno bilo jasno i kad nisam znala za tu činjenicu i nagonski sam odbijala malo stvorenje od sebe. Trebam li spomenuti da se u meni pojavljivala i ljubomora kad bih vidjela kako J tu mačku ljubi i tepa joj.

Sve zajedno uz to da imamo u kući mačka koji mi je sam odmah prišao i s kojim sam od trenutka dolaska u stan imala nježne osjećaje doprinijelo je tome da ovu mlađu mačku ženku ignoriram.


Ali, eto dogodilo se da ovog jutra ona i ja budemo u kuhinjici i da sam joj brbljala, a ona se odmah udobrovoljila i izvijala uz mene. Godinama je već i hranim pa zna da sam joj prijateljica. Osim tog detalja da je u meni pobuđivana ljubomora kad bi je moj partner mazio nema drugog problema između nas dvije.

Čak sam pomislila na šašavu ideju da bismo baš nas dvije mogle nadživjeti mačka i J pa ostati ovako same za kojih sto godina. A to je svakako jedna od onih misli koje iskoče kao nelogične, nedorađene, nezrele... kakve misli u prvi mah i jesu dok se ne urone u zbilju i ne razrade.

I tako me smirilo to tepanje. Uljepšala mi je jutro. Već sam bila nabrajala dnevne obaveze: te kupaj se, te na napravi listu namirnica, te kad bih mogla vježbati, te što kuhati, pa ...što ono još imam za danas?

I onda je mačka uzela za sebe nekoliko trenutaka tog mog dana. I vidjela sam da oko nas ima onoga čemu ne pridajemo dovoljno pažnje, a ima itekako potencijala kao što ima potencijalno lijepih trenutaka s mladom dugodlakom mačkom čije sam postojanje ignorirala osim u činu otvaranja Whiskas vrećice za nju kad bih hranila i starog mačka.

- 09:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #
28.04.2020., utorak
Zašto mi je u vrtu lijepo?

Link knjige


You tube Kanal

Mnoga jutra provela sam sjedeći u vrtu. Pa i večeri. Nikada prije nisam se zapitala zašto mi je u vrtu lijepo. Dolazila bih zbog sunca ili zvijezda i mjeseca. Dolazila bih zbog trave i cvijeća. Zemlja na kojoj sam toliko je svakodnevna da je ne bih ni zamjećivala. Gola zemlja na kojoj sam grijala stopala.
U vrt dolazim kako bih zaboravila zemaljsku sebe. Onu kojoj je nelagodno u nastojanjima, zamišljanjima, planovima i neimanju koječega. Čim zakoračim u vrt, iskonski nastupa mir. Mirna sam. Nikamo se ne mora osim biti. Tako budem. A kad samo bivam onda sam mirna. Imam sve. Spajam se...s nečim jako poznatim.

Zapuše vjetar. Pomislim: Jedan list ne bi mogao dati simfoniju krošnje.
Pomiluje me sunce. Osjetim: Ugodno je milovanje sunca.
Pogledam cvijet. Zadivim se: Nestvarno lijep je u bojama ovaj cvijet.

Čim sunce zapeče više nego mogu podnijeti premjestim se u hlad. I tu me sjate misli o problemu koji sam godinama pokušavala riješiti pa ga ostavim neka pluta tako malo dalje od moje glave, malo podalje od mojih osjećaja. Vrt je presnažan da bi neki ljudski neostvaren prohtjev nadjačao njegovu esencijalnu ljekovitost. Problem je podnošljiv, posmiješan, malen.

A onda se odgovor nametne sam. U vrtu ti je lijepo jer je to prvo ljudsko okruženje od Boga dano. Čovjeku vrt. Ribi voda. Ptici gnijezdo i let. Nije li moglo biti jednostavnije naći odgovor na koji postavljaš pitanje: Zašto mi je u vrtu lijepo?

Najprirodnije je stanište ljudsko, zelenilo vrta. Pa ti u život neće dolaziti nelagode, neuspjesi, lažne dobrobiti i nagrade kratkoga vijeka.

U vrtu si dovoljan kakav jesi i tek u njemu jesi ono za što si i stvoren. Ta dao ti ga je Bog tvoj.
Kamo god odeš po hrane i znanja, zabave i druženja, ne zaboravi se vraćati u vrt. To je prvotno stanište ljudsko. U zelenilo. U parkove, uz potoke. I kraj borova uz more. Prirodu.

- 11:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.