Marketing
Zakasnina knjižnici 100 kunića
Link knjige
You tube Kanal
Oduševljeno sam slušala knjižničara koji mi je govorio da mogu uzeti do triedeset knjiga odjednom. Da ne moram platiti članarinu. Knjige mogu produžiti pozivom, dolaskom, putem aplikacije sama. Savrešeno je zvučalo tog sunčanog dana u jednoj engleskoj biblioteci.
Moj program je tri knjige maksimalno, godišnja članarina i zakasnina. U Engleskoj postoji samo zakasnina i ta me opelješila jučer. Za prvu posudbu nije bilo problema jer sam se još držala naučenog ponašanja, tri knjige, čitaj naizmjence, vrati na vrijeme.
Drugi posjet knjižnici u meni je probudio raskalašenost pa sam uzela šest naslova. Čitala ih naizmjence, jednu sam odmah progutala, tri su bile podjednako zanimljive, a ostale dvije mi nisu puno značile. Počela sam se ponašati kao da su knjige moje vlasništvo i nosila sam ih u torbi na posao, s posla, u kojekakve čekaonice.
Spojila sam se na aplikaciju, dala joj svoj bankovni pin kako bih ga lakše zapamtila i produžila knjige prvi put. Kasnije sam izgubila pojam o vremenu, a kad sam provjeravala već sam naišla na neugodnu poruku da dugujem sto kunića zakasnine. Kako? Zašto? Vodila sam računa o datumima i spajala se na aplikaciju provjeravajući je li mi isteklo vrijeme...Nemoguće, odjednom mi je onaj knjižničar u mislima postao kao neki kreditni bankar koji šalje opomene. Čovjek ni kriv ni dužan.
Da se iznos ne počne nagomilavati spremila sam knjige u ruksak, obundala se i po najvećoj buri uputila u centar. Puhalo je sto na sat (provjerite dnevne vijesti na dan 10.02.2020 za London). Ne lažem. To je upozorenje o vjetru iskakalo iz mobitela danima. Putem sam mislila na koji ću se način izmotati pridržavajući se za grmlje da me ne otpuhne kao listak i birajući put između zgrada koje su služile kao štit od buretine. Smišljala sam: Koji izgovor da ne platim nagomilani iznos, koji? Hajde pameti, sad se prikaži!
Da tražim neka se spoje na aplikaciju i vide koliko sam puta provjeravala? Da im napravim scenu i svalim krivicu na njih, na kompjutere, smrznuo se ekran ili niste dobro očitali kod?!
Htjela sam zadržati i knjige i iznos koji se svakim danom povećavao, po knjizi, po danu, dvadeset penija. Nezaustavljivo. Jedan članak na mobitelu je govorio da se može i u zatvor zbog ovoga. Ali ja s knjigama imam neki osjećaj kao da su sve moje. Knjižničari su barijera. Traže od mene da se ponašam odgovorno.
Idem tako i mislim da nema tih zakasnina, nikad, ama nikad naslove ne bih vratila baš zbog tog varljivog osjećaja kako su sve knjige moje.
Ponedjeljkom ljudi nahrle i onda se čeka. Još i to! Napokon odustala sam od scene i poricanja očitog. Olakšala sam knjižničarki pokazujući ekran mobitela na kojemu se crvenila zakasnina.
Platila. Okrenula se i pomalo prkosno odlučila kako neko vrijeme ne uzimam nove naslove. Potapšala sam se zamišljenom rukom po ramenima: Bravo, Irena. Radiš sve kako treba. Nisi se pokušala izvući, posvađati ili praviti scenu pred drugima.
U jednom času sam pomislila da se izvučem na suosjećanje, da im kažem kako sam disleksična, da nemam pojam o vremenu...Vjetar je otpirio sve te zamisli i vraćala sam se doma s praznim ruksakom, osjećajući olakšanje da se cifra neće gomilati, neću u zatvor i neko vrijeme neću provjeravati aplikaciju koju sam tada isti čas pogledala da se uvjerim kako je nakupljanje zakasnine stalo.
U ormaru, u torbi, devet je naslova koje moram vratiti sestri kad budem dolazila u Rijeku. I ona me opomenula da sam uzimajući ih obećala, vratiti pa nikako. Srećom, ove nemaju zakasnine. Sa mnom će netrag za Kroejšu u travnju. Do nove posudbe ja sam odličila čitati blogove. Ni brige o datumima, ni kazne za zaboravljive i mirna Bosna.
Fotografija: Autorica u parku, nevezano za temu, ali vezano za srce
Post je objavljen 11.02.2020. u 12:17 sati.