| listopad, 2019 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Prosinac 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Listopad 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (2)
Prosinac 2019 (2)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (8)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Link knjige
Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik
Linkovi
You tube Kanal
Loading
Pisma iz razonode
Što je to napad panike?
- 02:06 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Bilo bi bolje da nisam nikad proživjela definiciju napad panike u njenom punom značenju, ali sad vam ne bih imala o čemu pisati (uhvatimo se odmah za slamčicu pozitive). Ok, vjerojatno bih našla neku drugu temu za pisanje jer moj um je kodiran tako da je viđeno – napisano. Znate ono kad počnete studirati ekonomiju pa svijet odjednom gledate isključivo kao niz brojeva ili počnete studirati kemiju i svijet je samo hrpa spojeva atoma. Pojavi se jedno sužavanje svijesti i usmjeravanje pažnje na jedan način razmišljanja kao da više ničega nema. Takva je ta panika. Kad nastupi, više ničeg drugog nema osim duboke neugode sastavljene od vaših najvećih strahova. To je strah u svom najsnažnijem izdanju koji paralizira redovne tjelesne funkcije. Uhvatimo se za slamčicu pozitive, iznova...iako izgleda presnažna paniku možeš pobijediti i to samostalno. Imate mene kao živi dokaz. U ovom trenu ne paničarim već pišem što je i jedan od načina kako sam se samoizliječila. Ako ste prošli nekoliko epizoda napada panike tada ćete prepoznati njene simptome i to je bitno uvrditi jer nakon nekoliko prvih susreta s panikom ja nisam znala što je to i kamo da je svrstam, a samim time nije moguće ni obračunavati se s njom. Tada se može dogoditi najgore: dugogodišnji poremećaj (panika se useli u vaše tijelo i fino besplatno tu raste dok vi ne poduzmete sve potrebno da ona ode). Odmah vam želim reći zašto se moja panika nije zadržala dugo. Pomogao mi je ego. Onaj kojeg sam učila kontrolirati i ublažavati da ne budem odveć bahata. Taj moj ego jednoga jutra izmučen od strane panike u meni, prozbori: - Ja sam prepametna za ovo! - Za što si ti prepametna? Panika se uznemireno oglasila. A onda je uslijedio dijalog. - Prepametna sam ja za tebe, paniko moja. Rekla sam pa mi je ona brzo, ironično uzvratila. - Ti prepametna ?! Pa ja te držim u krevetu kao bolesnicu, ne možeš otići ni do frižidera po sendvič! Baš si pametna! U najboljim godinama drhtariš i bojiš se disat. Osnovnu i to još automatsku funkciju ne obavljaš kako treba i ti mi se javljaš da si pametna. Hahaha ! Pametniji je komarac. Ego se nije dao obeshrabriti. - Saznat ću ja sve o tebi. Ne znaš ti koliko sam ja knjiga pročitala u svom životu. Ne mislim ja ovdje u sobici ležat zauvijek. Vani je lijepo. Priroda je lijepa. To je paniku već uspaničarilo. Brzo je reagirala. - Ostat ćeš tu u sobi i bojat se dok ti ja kažem! Što je tu je, panika se jednog dana uprizorila u mom životu, a da o njoj nisam znala više od scena iz komedija u kojima glumci drže papirnatu vrećicu na nosu i nešto udišu-izdišu. Obično je to bilo smiješno. Napad panike je poremećaj koji se periodično javlja i trenutno onemogućuje osobu u obavljanju bilo kojih drugih korisnih radnji. Manifestira se kao ubrzavanje ili smanjivanje disanja i pulsa. Osjećaj je paklen kao da ćemo svakog časa pasti u nesvijest, ali ipak ne padamo. Dlanovi se znoje, govor je blokiran, ne možemo se pomaknuti s mjesta kao da su stopala pričvršćena čavlima za tlo. Poremećaj je popraćen gubitkom nade i preuveličavanjem refleksa obrane od opasnih situacija. Bol u prsima, slabost, gubitak teka, preznojavanje. Tijelo i psiha neuredno reagiraju na umišljenu opasnost koje više nema. Neugodna situacija koja je izazvala prvi napad panike odavno je iza nas, ali mi još uvijek reagiramo na sam strah da bi se mogla pojaviti opet, da će se pojaviti ponovo i sasvim smo uvjereni da će se 100 % nešto ružno dogoditi iznova. Iz dvojezične knjige Pobijedite napade panike sami, Cure panic attacks all by yourself Irena Pušnik Link knjige |
Dora iz 5a
- 02:48 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Ninina mama je rekla da djevojčice stalno trebaju biti sređene. Zato Nina uvijek nosi čistu i ispeglanu odjeću, a na glavi brdo šnalica. Ne znam baš. Meni je bolje u trenirkicama i tenisicama. Nekad liči na božićno drvce. S Ninom je tako, a Ana me počela kopirati. U ponedjeljak ja obučem crne tajice i rozu majicu, a u utorak vidim Anu. Hoda ona ispred Nine i mene prema školi u crnim tajicama i rozoj majici. Neki ljudi ti brzo počnu ići na živce. Ne znam kaj ću po tom pitanju. Moram pitati mamu. Joj, ja sve pitam mamu. Od rođenja me naučila da je sve pitam čak i one stvari koje su meni bljak. Zapravo ne moram je ništa previše ispitivati. Govori ona sama. Govori i stvari koje ne želim čuti. Evo jučer. Počela je brbljati o menstruaciji. Učili smo o tome iz prirode i meni je toga dosta. Ali ona misli da me treba odgajati i mogu vam reći da se previše nekako trudi. Opširno opisuje. Traži primjere na internetu. Znam da njenoj baki nije imao tko objasniti hormone. Kad je baka dobila menstruaciju, jadna se isprepadala i počela plakati. Mislila je da je bolesna i da će sutra umirijeti. Aaaaa, drago mi je da nisam iz bakinog stoljeća. Moja baka Ena kaže da mi danas u petom razredu znamo više od nje, a ona ima šezdeset i jednu. Svijet se ubrzao i napredovao. Samo nije baš sigurna kud to vodi. Na dobro ili na loše. Ne mogu sad misliti o tome. Mislim samo na sistematski i nadam se da će nas pregledati odvojeno od dječaka. Stvarno me ne zanimaju i stvarno me malo sram. Idem sad pisati zadaću. Nekad se mama tako jako izdere na mene zbog škole. Jedostavno misli da je škola najbitnija stvar na svijetu. Zato ja idem u dvije škole. Upisala me u glazbenu. Moram ići na solfeggio i svirati klarinet. Mrzim to stvarno! Dobro je jedino što poslije nastupa jedemo kolače u slastičarni. Tata, mama i ja sjedimo i mljackamo tortu od sira. Da nema torte od sira mislim da bih jednostavno odustala od glazbene. Ali isto tako znam da mi to moja mama ne bi dopustila. Nekad je stroga kao vojnik. Glas joj postane oštar i naređuje. Sad stvarno moram ići pisati zadaću jer već mogu zamisliti i čuti njezino kvocanje: Najprije zadaća pa sve drugo! Tvoj jedini zadatak je učenje. Možeš ti to. Idemo! Zar ja odgajam ljenčine! Link knjige Mjesto: Zagreb Organizator: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade Nagrada 'Zvonko' Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (HDKDM), za neobjavljeni roman dodijeljena je Neni Lončar, autorici romana 'Šest guba čarolija i jedan užas na kvadrat'. Pobjednica ovoga prvog natječaja HDKDM-a na svečanosti u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, dodijeljena je prigodna medalja i stotinu primjeraka tek otisnutog romana 'Šest guba čarolija i jedan užas na kvadrat'. Tom su prigodom pohvaljeni rukopisi Josipa Sanka Rabara 'Priče i bajke za djecu', Irene Pušnik 'Dora iz 5.a' i Daje Globan Kovačević 'Čarobnjak rebusa'. |
Goranu
- 02:26 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Ne sluteći ništa hodam kroz jesen Jednu jesen u kojoj si prošao kraj mene u svom kaputu. Tvoj hod smjeliji od vjetra pamtim i tvoju kosu, valove mora. Još čujem tišinu, oko tebe spori ples jesenjeg lišća. Sva su mi čula u trenu zastala kraj dragog mi bića. Iz zbirke Stih prije sna Link knjige |
Tuniška nevjesta (odlomak romana)
- 03:17 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Link knjige, roman Tuniška nevjesta Drugi dan svoga boravka u Tunisu odlučila je provesti na izletu. Pravila od jučer nisu vrijedila. Filip i ona bili su dvoje. Ali samo dvoje turista u afričkoj zemlji. Podnosili su tjelesnu blizinu bez obzira na emotivnu udaljenost. Godine zajedništva dale su im neku međusobnu neprimjetnost. Već sad se dalo naslutiti da između njih ostaje prijateljstvo i privrženost. Pred ogledalom, dok su oboje četkali zube, oponašali su voditeljicu puta i time razbili težinu jučerašnje privatne ljubavne propasti. Doći u Tunis, a ne vidjeti deve i Saharu?! Glupost! Tako je bez uvijanja rekla još u busu, na putu od aerodroma do hotela, vrckava zblajhana pedesetogodišnjakinja. Brzo je pokupila keš dok se tko nije predomislio i naglasila da vraća novac onome tko se ipak sutra do polaska u osam predomisli. Melani je spremila kremu za sunčanje s faktorom pedeset, litru mineralne, vlažne maramice, tuniške dinare za napojnice i crno-bijele marame koje je kasnije u autobusu učila vezati „na arapski“ po uputama voditeljice. Nakon spremanja potrebnih stvari u torbu za sebe i Filipa (što je ona obično činila za oboje), spustili su se u restoran na doručak. Čekao ih je klimatiziran autobus s turistima iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Ljubazni osmjesi. Ovdje, daleko od kuća, u arapskom dijelu Afrike bili su poprilično slični ti balkanci, europljani... Uslijedilo je kojih osam sati vožnje sa sjevera zemlje ka jugu do pustinjskog pijeska. Panorama se za Melani učinila troslojna: hoteli, naselja pa pustinja. Najprije su iz vidokruga nestajali hoteli. Pojavile su se jednokatnice pravokutnih oblika bijele boje s plavim vratima i prozorima. Većina njih nedovršene i s pločama iz kojih su stršale metalne šipke zbog kojih bi se dalo naslutiti da će se gradnja još nastaviti nekamo u visine. Voditeljica je putem odgovarala družini u autobusu o porezima i smeću. A porez se ovdje plaća tek kada se gradnja dovrši (tako da je nitko nikad formalno ne dovršava). Melani se čudila smeću kojeg je bilo posvuda uz cestu. Limenke, papirići. Plastične vrećice ponegdje vijore s drveća kao da su upravo tamo narasle. Mesnice na otvorenom na plus četrdeset. Šverc goriva uz cestu. Nakon prizora naselja, na autoputu je nepregledno more maslina, i samo maslina. Kasnije će ih zamijeniti kaktusi. U osmom mjesecu imaju jestivi plod Hindi. Kako je bio srpanj, Melani je mogla samo zamisliti kakvog je okusa. Nakon što su nestali kaktusi ostao je samo pijesak. Autobus se nakratko zaustavio zbog karavane divljih deva. Filip je neprestano spominjao glad, a Melani mu je iz torbe izvadila letak s planom putovanja na kojemu je pisalo kus-kus (i to dvaput). Prihvatljiva kombinacija ako moraš nahraniti autobus pun turista. Jelo se sastoji od posebne sitne pšenice uz piletinu ili neko drugo meso, ali u ovom aranžmanu oba puta s piletinom uz kurkumu. Voditeljica puta je dobro osjećala raspoloženje svojih turista pa bi pričala ponešto o povijesti ili današnjemu životu Tunižana i tako kratila napornu višesatnu vožnju. Melani i Filip nikada nisu proveli toliko vremena u autobusu. Krajolik im je odnio jučerašnju napetost. Bili su zadivljeni prizorima beskraja pijeska i njihove emocije učinile su se tako česte, nekako rasplinute i očekivane. Oznake: Roman Tuniška nevjesta |
Bojiš li se prve misli?
- 02:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Bojiš li se prve misli? Pojavila se prije razuma, cenzure. Misli što je htjela, ono što je htjela pa je skočila k'o srna! Ali je ti nikom nisi rekla i naravno da nisi da ne kažu: Gle, kako je luda! I mene je malo strah te prve misli. Skoro svakog puta čekam da je zaskoči razuma cenzura. Iz zbirke Narančaste djevojke, Gradska knjižnica IGK, Karlovac Klikni link Irena Pušnik Knjige |
Pisanje i čitanje u mom životu
- 00:58 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Irena Pušnik Knjige Klikni link Pisanje. Pisanje s lakoćom. Jedan esej ili svezak riječi nanizan u zanosu. Stih. Priča. Dar drugom biću koje čitanjem u sebi budi istu blagodat. To pisanje me kao dobar prijatelj pratilo, tješilo, zabavljalo, uzbuđivalo, zaluđivalo, a najviše od svega davalo smisao mom postojanju. Čitanje. Čitanje do dugo u noć. Uz svijeću dok mi oči ne umore se toliko da samo zaspem. Jednom tako u opijenosti knjigom kao djevojčica idućeg dana sam igrala ispred zgrade tenis i tekst pročitan tijekom noći se nalazio u mom novom danu u obliku oduševljenja koje me gotovo podizalo iznad zemlje. Sjećanje na pročitane retke me potpuno obuzelo. Te dvije moje strasti iznevjerile bi me samo onda kad bi se trebalo eksponirati, a moja me tiha priroda nije dala kolumnama i uplitanju u krugove književnika ili očijukanju s povijesnim ili dnevnim događajima. Niti sam dala da me tržište i neprofitnost obeshrabre. Moje pisanje služilo je meni. Tek sam jedan rukopis poslala izdavaču, nedovoljno uporna i nestrpljiva, a u vrijeme kad su se tiskare i knjižare u centru Zagreba pozatvarale. Ipak jedan tekst čuvam ako se pojavi izdavač, a ne tražim ga. Ima da se javi sam valjda (toliko o mojoj taktičnosti). Ostalo što sam stvorila objelodanila sam na internetu. Nikad nisam htjela etiketu ili kritiku. Ako tržišta nema meni i ne treba široka masa jer je svaka takva masa prosječna, nebritka, kruha i igara uvijek željna. Moj je čitatelj rijetka pojava, vrijedna pažnje, vrijedna mog vremena. Znala sam da mogu pisati i bez publike. Za sebe. Spašavati se tipkanjem u terapijske svrhe kad bi me stisnuo život. Moje se pisanje tijekom vremena modeliralo u što god sam poželjela ili trebala. Imalo je funkciju i smisao samim time što sam postojala ja koja pišem. Ni jedan drugi svjedok tomu nije bio neophodan. Mlada, ispoljavala sam eros, starija družim se s tipkovnicom kao sa svojom mačkom, a ona mi dolazi u krilo tješiti me, razonoditi me. Tako je i noćas, a tako će ostati dok me ima na Zemlji. Diši, piši, Irena, sve je i uvijek će biti samim time u redu. |
