< listopad, 2020 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2021 (2)
Veljača 2021 (2)
Prosinac 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Lipanj 2020 (1)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (7)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Link knjige

Pišem jer je to jedina konstanta u mom životu.
Sve drugo me zanimalo kratko ili nikako.
Dobro došli na moj blog.
Irena Pušnik

Linkovi


You tube Kanal




Loading


Pisma iz razonode
02.10.2020., petak
Nije posljednji pozdrav, sjetim te se svaki dan

Pokušala sam si na putu do posla objasniti kako ću preživjeti ovo stresno razdoblje. Posebno o ideji koju moram formirati o odlasku drage osobe na drugi svijet. Dakle, svakako pomaže slika o ciklusima koje sve živo ima.

Jer samo srce nije dovoljno, samo voljenje nije dovoljno, ono te može uništiti ako plačeš i žaluješ bez malo prihvaćanja da ćeš i ti tako u prah se pretvoriti.

Samo gledanjem oko sebe možeš uvidjeti svoju vlastitu zakonitost. Gledanje ruža u vrtu mi je dalo uvid u taj krug rađanja, življenja i umiranja ma koliko se mi unutar sebe osjećali kao da imamo potrebu vječnog života na zemlji, nije po prirodi stvari da tako bude.

A smrt nas užasava i smatramo je najvećom prijetnjom. Samo zato što smo istovremeno u formi čovjeka koji ima i težnju opstati. Živjeti znači biti vezan za druga ljudska bića i smrtnost nas užasava. Pomisao da budemo bez njih nas plaši.

A bez uviđanja zakonitosti samog života ne možemo zdravo podnijeti umiranje nekoga bliskog. Bez otpuštanja samoljublja koje dijelom koristi kod skrbi za život koji nam je dan. Da bismo skrbili za sebe trebamo imati te doze samoljubavi, ali u situaciji kada bliska osoba umre, moramo nadići disanje, krv, sve drago, naše tijelo i sjetiti se duše. U trenucima kad nam se ionako samo plače.

Duša može izgledati nepoznata jer trbuh je neprestano gladan, tijelo željno dodira, obziri prema najbližoj grupi ljudi nas tjeraju da se uklapamo i ispunjavamo očekivanja, ispisujemo izjave i formulare, rješavamo papirologiju. Krv i meso nadjačava i dok smo živi, zasjenjuje dušu.

Ali eto, smrtno je tijelo, pa bilo nam milo ili drago da je tomu tako, tomu je tako. Na zemlji smo niz godina i onda dolaze naše kćeri, sinovi, unuci i mi umiremo. Vrlo je sebično ne pomisliti da su se rodili novi životi u obitelji, a da stari životi odlaze na drugi svijet. Vrlo nerazumno je plakati dulje nego je ...možda pristojno i zdravo. I ja sam plakala i plačem što je moj otac umro. U isto vrijeme on me naučio da dok sam živa živim po principima koje je u svom odgoju i prisutnosti u mom životu meni dao. Učio me radu, upornosti, skromnosti, da ne naštetim drugima. Da ne naštetim sebi svojim odlukama.

Ali sve moje verzije objašnjenja ne mogu odagnati bol koja se usidrila u prsima i plačem za njim kao da opet imam četiri godine, tako plačem: Gdje je moj tata? Hoću tatu!

Pa se opet smirim u razumu i promatranju ruža koje iznova pupaju dok latice starijih padaju na pod. To je život, ciklus, krug, mir...

Češće govorim sa sestrama, majkom...i one se nose s gubitkom svaka na svoj način...Svjetlo je u nama...
- 14:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.